Dostupni linkovi

Akademici, popovi, fale samo topovi


Nakon srpskih stranaka, nikšićke profesore koji štrajkuju zbog odluke crnogorskog Ministarstva prosvjete i nauke, juče je javno podržao mitropolit srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije. U kratkom i britkom govoru, mitropolit Amfilohije je presudio da postoji samo jedan, srpski jezik u Crnoj Gori, da je crnogorski jezik dijalekat i da je s toga odluka o maternjem jeziku “malj kojim se razbijaju glave nikšićkih profesora srpskog jezika”.

Sada su konačno sve figure na tabli. Prvo je štrajkovalo nekoliko nikšićkih profesora. Potom su se uključile srpske stranke, prozivajući vlast i ministra Backovića da krši ustavni poredak, gazi ljudska prava i manipuliše istorijom. Kada je i to ostalo bez velikog odjeka konačno je, kao udarna presnica, u misiju odbrane srpskog jezika krenuo i mitropolit Amfilohije. Bez sumnje akcija je dobro isplanirana. Ukoliko danas direktor nikšićke gimnazije bude poštovao zakon i bude našao zamjenu za profesore štrajkače prijeti se da će se krenuti u masovne proteste protiv vlasti i da će otpočeti bespoštedna borba za ugroženu srpsku tradiciju, kulturu i jezik.

Kao da se ponavljaju dešavanja s početka devedesetih. Ponovo akademici i ponovo popovi. Fale još samo topovi, pa da slika bude kompletna, s tom razlikom što više nema paljenja zastava sa šahovnicom ili ljiljanima, nema više ni ustaša, ni mudžahedina. Sada su u Crnoj Gori glavni problem postali Crnogorci. Jer, valja ogoliti stvari. Ovdje se ne radi o protestu zbog ukidanja srpskog jezika, niti se diže bunt zbog gaženja ljudskih prava. Odluka Ministarstva prosvjete i nauke je u suštini jednostavna. Svako u Crnoj Gori ima pravo nazvati jezik svojim imenom, zato je i usvojen naziv predmeta “maternji jezik i književnost”. Takav naziv predmeta usvojen je i u mnogim evropskim zemljama, takav je naziv bio i ranije u staroj Jugoslaviji. Čak se i u doba Karađorđevića koristilo ime “narodni jezik i književnost”. Nikšićki profesori, srpske stranke i srpski popovi nemaju razloga da protestuju, jer im je zabranjeno da nazovu svoj jezik srpskim. Oni se i ne bune zbog toga što u Crnoj Gori postoji bošnjački ili hrvatski jezik, oni su ustali na noge samo zato jer je Crnogorcima omogućeno da svoj jezik nazovu svojim imenom.

To je, na žalost, nastavak one iste velikodržavne politike koja je bila vladajuća ideologija početkom devedesetih. godina prošlog vijeka. To je dovelo do velikog balkanskog rata. Oni koji se danas bune protiv crnogorskog jezika ustvari zagovaraju politiku svojevrsnog aparthejda. To je ustvari zalaganje da se očuva kolonijalno pravo jačega, onoga koji smatra da je predstavnik izabranog naroda ili izabrane nacije. Za takve ljude je prosto neprihvatljivo da neke druge grupe ljudi mogu imati ista prava kao i oni. Tužno je što u današnjoj Crnoj Gori ima tako mnogo ljudi koji baštine tako nakaradne poglede na život.

Zato je sada na velikom ispitu crnogorsko društvo. Intelektualna elita koja mora odbraniti pravo svojih građana da budu jednaki pred zakonima i jednaki u državi. Na ispitu je državna uprava koja mora obezbijediti svojim građanima pravo na upotrebu sopstvenog jezika. Ovo je test i za crnogorsku vlast koja je u prošlosti često znala da, radi koje hiljade glasova, promijeni vlastiti stav.

Svojevremeno je u Americi predsjednik Kenedi angažovao i federalnu vojsku da bi crncima u južnim državama bilo obezbijeđeno pravo na ravnopravno školovanje. U Crnoj Gori valjda neće biti potrebe da se poseže ni za vojskom, ni za policijom. Za početak, valjalo bi posegnuti za zdravim razumom i za poštovanjem zakona. Uostalom, zakon mora biti jednak i za one koji govore srpskim, baš kao i za one koji govore crnogorskim ili nekim drugim maternjim jezikom.
XS
SM
MD
LG