Dostupni linkovi

Na đubrištu niču otrovne pečurke


Verovatno nisu ni bila neophodna istraživanja da bi se videlo kako životni standard u Srbiji konstantno pada, ali su rezultati najnovijeg ispitivanja javnog mnjenja samo potvrdili taj sumorni utisak. U anketama skoro 60 posto ispitanika opisuje svoje materijalne prilike kao jako loše, dok svega trećina građana misli da je njihov standard osrednji. Na sto žitelja Srbije tek jedan stanovnik je zadovoljan uslovima života, na šta skreće pažnju istraživač Maten bord internešenela Dejan Stanković.

“Radi se o tome da je veliki deo veliki deo naše populacije nezadovoljan sociojalno-ekonomskom situacijom u zemlji i što je najgore, veliki broj naših građana uopšte ne veruje da će doći do poboljšanja životnog standarda. Naprotiv, veruje da će ili stanje ostati isto ili će, što je još poraznije, biti gladi. ”

Atmosferu koja se širi Srbijom možda najbolje ilustruje raspoloženje stanovnika gradova poput Kragujevca, u kojima je zbog propasti nekadšnjih privrednih giganata zavladalo potpuno beznađe.

“Preživljavamo. Ako danas radimo, danas jedemo. Znači sutra nema da se jede. ”

“Imamo samo za hleb i mleko. Nema ni toga dovoljno, vrlo je teško.”

“Teško, bogami. Iz dana u dan sve gore i gore.”

“Kako se ne plašim? Svi ima da pocrkamo gladni.”

“Pukne čovek kao kanap, pukne zbog problema, sekiracije.”

“Narod više nema kud. Narod zaista nema kud više, svi smo gladni. Ovo je zaista katastrofa.”

U situaciji kada u jednom društvu gde su politički akteri u stalnom sukobu a nema izgrađenih demokratskih institucija, postoji masovno siromaštvo, širom se otvaraju vrata za populističku ideologiju i desničarske stranke koje nude laka i brza rešenja. Profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Stjepan Gredelj:

“Obično je stanje siromaštva ili straha od siromaštva vrlo pogodno tle za populističke, damagoške i slične ideologije odnosno pokrete, jer oni ljudima koji su izmučeni, uplašeni, sve više siromaše, sve teže spajaju kraj s krajem, nude jednostavna rešenja. Naravno, koja su nemoguća kao takva ali velike reči vrlo dobro odzvanjaju u praznim glavama i praznim stomacima. I naravno da stranke koje imaju tu populističko-demagošku orijentaciju to umeju da koriste. Stanje siromaštva, nesigurnosti, besperspektivnosti kod ljudi rađa sklonost ka priklanjanju takvim opcijama. Naravno da od toga nema ništa, ali je permanentni rast radikalne stranke na izbornim rezultatima govori da sve više ljudi, nažalost, veruje.”

S druge strane, ni oni koji su najugroženiji osim što se opredeljuju za najradikalnije političke opcije izgleda da ne sede skrštenih ruku pa predstavnici pojednih sindikata ovih dana otvoreno prete formiranjem radničkih gardi, socijalnim ratom, pozivajući se na desetine hiljada komada oružja koje se nalazi u privatnom vlasništvu. Politikolog Dejan Stanković:

“Postoji opasnost da socijalni konflikti više ne budu rešavani u institucija sistema nego da se oni prenesu na ulicu i da dođe do izbijanja socijalnih nemira.”

Da li nešto možda može da trgne ljude iz sve dubljeg tonjenja u blato i posluži kao zamajac da se izađe iz krize, upitali smo bivšeg potpredsednika Vlade Srbije i lidera Socijaldemokratske unije Žarka Koraća:

“Između ekonomskog položaja ljudi i reakcija na njihov težak ekonomski položaj posreduje jedan veoma moćan faktor a to je interpretacija, znači kako vi tumačite ono što vam se zbiva. Jasno je da plate neće moći da porastu, ali ja vam tvrdim da bi veliki broj građana strahovito bio srećan kada bi se, na primer, nama ukinule šengenske vize. To bi oni shvatili simbolički da vas Evropa hoće, da ste jednaki. Sledeći put je da uđete recimo u Partnerstvo za mir. Ovo nije pitanje sve ili ništa, ovo je pitanje jednog maratona.”

No da bi se stekao taj početni impuls za promene potrebne su, kako primećuje sociolog Stjepan Gredelj, sistemske reforme u društvu.

“Rešenja su, naravno, uvek i nažalost bolna i dugoročna. Problem jeste zaista uspostavljanje nekakve ekonomije. Faktički ovih par godina mi živimo na milostinji, ovakvoj i onakvoj, donacijama i koječemu drugome. Proizvodnje gotovo da nema. Dakle, sistemske promene a to je nešto na šta ćemo čekati dok se ljudi koji su na vlasti a koji obično spavaju, da su ili su loše obavešteni ili uopšte nisu obavešteni, ne promene strategiju, dok se ne utvrdi šta se zapravo hoće sa ovom zemljom i sa ovim narodom, i sa ovom državom, dotad ćemo mi tavoriti. Ovo je tavorenje, ovo je truljenje, a naravno na đubrištu lako niču otrovne pečurke.”
XS
SM
MD
LG