Dostupni linkovi

Američka vojska ostaje dugo na Balkanu


Sjedinjene Američke Države (SAD) su najavile početkom jula 2004. da će zadržati bazu „Orao“ kod Tuzle i nakon što krajem godine Evropska unija (EU) bude preuzela komandu nad međunarodnim snagama u Bosni i Hercegovini (BiH). „Bondstil“ (Bondsteel) na Kosovu najveća je američka baza u regiji, građena za duže trajanje. Sve je manje američkih vojnika u bazama u Nemačkoj. Te trupe sada su na Balkanu i na Srednjem Istoku. Rumunija i Bugarska naveliko nude Americi svoje teritorije za vojne baze. Samo protekle sedmice predsednici trideset i pet bugarskih opština tražili su od vlade svoje zemlje da vojne baze budu razmeštene baš u njihovim opštinama. Američka vojska se dugoročno stacionira na Balkanu, tu nema nikakve dileme.

Anton Žabkar, profesor vojnih nauka na Univerzitetu u Ljubljani kaže Radiju Slobodna Evropa da najavu dugoročnijeg razmeštanja američkih trupa na Balkanu treba posmatrati u sklopu promena američke doktrine i to na dva nivoa – na nivou Strategije nacionalne bezbednosti i na nivou vojne strategije. Ključno je, kaže profesor Žabkar, obezbeđivanje nastavka globalizacije i prilagođavanje novim odnosima u svetu:

ŽABKAR: To više nije onaj bipolarni pojas koji je išao od Baltika do Crnog mora, gde su se te velike trupe nalazile, već su to neke potpuno nove opasnosti. To su između ostalog te takozvane propadajuće države ili „failing states“, države koje, zbog unutrašnjih protivrečnosti koje imaju, ne mogu funkcionirati stabilno u tom novom svetskom poretku i samim tim, zbog mogućnog razlivanja stabilnosti preko njihovih nacionalnih granica na okolinu, predstavljaju jednu od pretnji. Postoji mogućnost proliferacije nuklearnih, hemijskih i bioloških oružja, dakle oružja za masovno uništavanje. Treća stvar je taj međunarodni terorizam za koji je karakterističan američki izraz „non state groups“, dakle radi se o „nedržavnim grupama“. Dakle to više nije povezano sa državom kao subjektom međunarodnih odnosa, nego sa nekakvim mrežama tipa „Al Kaide“ i slično. I na kraju, to su i one države koje se u američkoj doktrini nazivaju „rouge states“ - neka vrsta marginalnih država koje svakako svojom politikom ugrožavaju okolinu. Irak je recimo bio jedna od njih.
U takvom sistemu, dakle, oružane snage se moraju pripremiti da deluju protiv takvih snaga da bi osigurale stabilizaciju koja je nužna za proces globalizacije, a u okviru toga, u toj vojnoj doktrini, ima veoma važnu ulogu komponenta saradnje sa ostalim državama. To je taj koncept takozvanog Partnerstva za mir ili „military to military“, dakle i jedno i drugo, zajednički, sa svakako širenjem NATO-a ka istoku. Tu se sad, dakle, pojavljuje taj problem da vojna strategija, koja prati proces globalizacije, koji je svjetski i koji se odvija na velikom području i na velikoj širini, mora svojim aktivnostima, dakle ne samo nekakvim postojanjem, već aktivnim sudjelovanjem, omogućiti da taj proces krene i da se odvija normalno.

Amerikanci su do sada već dokazali da u svim tim akcijama gušenja ratova, koje su svakako dio tog novog sigurnosnog koncepta, i operacijama na Haitiju i u Bosni 1995. godine i u Afganistanu i u Iraku prvi put 1991. i drugi put 2003. godine, kao i na Kosovu, u Somaliji i tako dalje, da izvode tu svoju ulogu koja je ustvari i sadržana i u samom nazivu te nove strategije koji sadrži u stvari sve ključne reči: jedna je „strategy of engagement“ i druga je, kao njen dodatak, „enlargement“. Dakle s jedne strane se radi o tome da se aktivno sudjeluje u tom procesu, ne pasivno čekajući, kao što je bilo recimo u vreme bipolarne ravnoteže, kad su obe strane imale snage koje su se na neki način poništavale u toj strategijskoj ravnoteži, a radi se dakle i o „enlargement“.
Vojna strategija, da bi uspešno delovala, mora imati spremne snage na licu mesta koje bi intervenisale u kritičnim trenutcima na tim žarištima mogućih sukoba, da bi sprečile da negativno utiču na proces globalizacije. I u okviru američke vojne strategije, koja prati Strategiju nacionalne sigurnosti kao svoj sastavni dio, postoje dva nova koncepta: prvi je „overseas presence“, dakle prekomorska odnosno prekookeanska prisutnost koja se ustvari svodi na prisutnost SAD-a na svim kontinentima, i drugi je „power projection“. To je ustvari jedan sasvim razuman strateški prilaz, jer je nemoguće biti prisutan na svim točkama. To znači da bi taj novi sistem baziranja, kao nekom vrstom odskočnih dasaka pripremljenim na u svim tim rajone koji su kritični, a to je danas u prvom redu taj „arch of instability“, dakle „luk nestabilnosti“ koji se prije nazivao „arch of crisis“ i koji ide od Anda preko sjeverne Afrike, Srednjeg Istoka dole prema jugoistočnoj Aziji.

U jednom takvom konceptu bi taj sistem baza koje bi bile razmještene u regijama gde se pojavljuju te krize, omogućio da se, u slučaju potrebe, trupe iz drugih tačaka brzo prebace u te bazne rajone, da na ekonomičan način iz tih rajona da dejstvuju i kad obave zadatak, da se opet vrate u osnovni pložaj.

RFE
Profesor Žabkar kaže da su nove američke baze zamišljene kao potpuno različite od nekadašnjih stacioniranih garnizona koji su postojali u vreme Hladnog rata:

ŽABKAR: Taj koncept je globalno postavljen i treba da obezbedi da se pokriju i moguće potrebe SAD-a u tom procesu globalizacije, što je dugoročni proces – to nije neka ad hoc stvar jedne ili dve vlade, već se radi o jednom procesu koji će trajati više desetina godina, možda čak i do kraja ovog stoljeća – gde se Evropa i svakako Euroazija kao njen nastavak, zatim istočni Pacifik, cela Zapadna hemisfera i Afrika pojavljuju kao potencijalna takozvana „theater of war“ ili „pozornice borbenih dejstava“, a u okviru njih su fokalne tačke te baze koje moraju omogućiti ovo što smo sada rekli – da se na fleksibilan način trupe prebace iz rajona isčekivanja na te tačke, izvrše svoje zadatke i zatim se vrate u osnovne položaje.

RSE: Američke vojne baze postavljene u drugoj polovini 20. veka u zapadnoj Evropi, pogotovo u Nemačkoj, na liniji moguće konfrontacije sa tadašnjim Varšavskim paktom, danas su potpuno izgubile funkciju.

ŽABKAR: Taj sistem baziranja se seli s te crte koja je pre bila aktualna zbog konfrontacije sa Varšavskim paktom i Sovjetskim Savezom, u Mađarsku, u Rumuniju, u Poljsku, u Bugarsku… Dakle, seli se ka istoku, seli se ka prostoru Kavkaza na kome se odvija još dosta tih procesa, sličnih onima koji su se donedavno odvijali na Balkanu. I kao što vidimo, to nije trend samo na tom prostoru, već te baze idu i Saudijsku Arabiju, u Katar. Irak postaje nekakva odskočna daska u tom smislu u kojem smo prije govorili, a Amerikanci rade intenzivno na tome da pokriju bazama i prostor Sredozemlja, od Maroka preko Tunisa preko Alžira.
Dakle, radi se o nečemu što nije povezano samo sa Evropom, tu se radi o jednom širem konceptu, afričko-evropsko-azijskom, dakle interkontinentalnom, a njegove prve poteze vidimo u tome što su Amerikanci još prije intervencije u Afganistanu, formirali baze i u Uzbekistanu i u Kirgiziji. Dakle, sada vidimo da taj proces nema samo lokalnu dimenziju, već se radi o jednom koncertu premeštanja, sve sa ciljem da se stvore povoljni uslovi da u slučaju izbijanja krize kakva je bila iračka ili možda ona na Kosovu ili neke druge – uvek postoji opasnost da nešto na Kavkazu krene u tom pravcu i tako dalje – ceo taj sistem preuzme onu funkciju koju je u vreme bipolarne konfrontacije recimo imala baza u Ramštajnu (Rammstein) u Nemačkoj ili možda baze 6. flote na području Italije.

Simbolično razmeštanje tek tristotinak američkih vojnika početkom devedesetih u Makedoniji, delovalo je odvraćajuće na aspiracije suseda te zemlje. Kako će se dugoročno stacioniranje većih kontigenata američkih trupa na Balkanu reflektovati na države regije, a posebno na Bosnu i Hercegovinu (BiH)?

Nerzuk Ćurak, profesor geostrategije na Univerzitetu u Sarajevu:

ĆURAK: Smatram da bi geopolitička konfiguracija Balkana mogla biti promijenjena, ali ne u nekoj radikalnoj formi. Mislim da je prisustvo američkih snaga u BiH, na Kosovu i uopšte na Balkanu jedan garant da na Balkanu na Balkanu, pri čemu mislim i na eventualnu na nezavisnost Crne Gore i vrlo moguću formalnu nezavisnost Kosova, kriza neće izaći iz okvira regiona i da neće poprimiti one razmjere koje bi mogle dovesti do radikalnog konflikta, dakle do neke vrste rata.

Što se tiče same Bosne, mislim da je ona sekundarni razlog ostanka, iako u reduciranom kontingentu, američkih snaga u Bosni, a da je primarni razlog taj da te snage već jesu tu i bilo bi apsurdno trošiti sredstva za neko novo konstituiranje baza negdje drugdje u regionu. Međutim, ostoji jedan stav, naročito unutar Evrope, a prisutan je i unutar američke vanjske politike, da je Bosna na neki način riješen problem; mislim da bi to moglo izazvati određene probleme, zato što se u teorijskom smislu kreće sa stavom da je Bosna riješen problem i da unutar regiona Kosovo predstavlja puno veću opasnost nego BiH. Ja s tim ne mogu složiti, što mogu argumentirati, ali za to nemamo vremena.

RSE: Američke trupe sada su u BiH, Makedoniji i na Kosovu, ali na različite načine su prisutne i u Mađarskoj, Hrvatskoj, Albaniji, i Grčkoj, a uskoro verovatno i u Rumuniji i Bugarskoj. Samo Srbija i Crna Gora predstavljaju usamljeno ostrvo. Hoće li SAD trpeti to ostrvo ili je izgledno razmeštanje njihovih snaga u samoj centralnoj Srbiji?

ĆURAK: U tom jednom novom geopolitičkom ambijentu na Balkanu, u Evropi i općenito u euroazijskom regionu, Srbija više ne igra onu vrstu uloge koju je sama sebi bila nametnula, ona više nema onu vrstu geopolitičke važnosti koja je u nekim drugim konstelacijama bila prisutna, i u tom smislu se prisustvo NATO-a u Srbiji može odigrati na sljedeći način. Imajući u vidu razorenu ekonomiju i tek početak izgradnje demokratskih institucija, mislim da se angažman NATO-a u Srbiji može očekivati može očekivati kroz princip „mrkve i batine“, dakle na način da za to Srbija dobije značajnu finansijsku nagradu i da na neki način postane dio tog proameričkog evropskog kišobrana. Druga varijanta, u kojoj Srbija ne bi bila zemlja u kojoj bi bile locirane NATO snage, tiče se samog evropskog koncepta odbrane i sigurnosti, a to znači da i u Srbiji imamo sličan raspored evropskih sigurnosnih snaga kao i u BiH. To je sada jedno novo, otvoreno pitanje, jer ja tu mogućnost ne bih isključio, mislim da Evropska unija ima ambicija da tako nešto uradi.

RSE: Šta je sa Crnom Gorom? Tih dvestotinak kilometara je jedino parče severne obale Mediterana na kojem nisu stacionirane snage NATO-a, a inače su od Gibraltara do Dardanela i Bosfora. Vidite li u budućnosti mogućnost stacioniranja NATO-a ili još konkretnije američkh trupa u Crnoj Gori?

ĆURAK: Pokrivanje crnogorske obale od strane američkih snaga odnosno snaga NATO-a ne smatram toliko relevantnim pitanjem. Mislim da sama nepokrivenost tog područja nije nešto od čega treba praviti neku ozbiljnu geostratešku priču. Ako na sljedećim izborima u Americi recimo pobijede demokrate, ako unutar nekog odnosa snaga recimo Holbruk (Holbrooke) postane državni sekretar, možemo očekivati onu vrstu robusnog razrješavanja balkanske krize gdje bi Crna Gora postala nezavisna država i naravno da u tom slučaju nema nikakve sumnje da bi NATO bi dominantan i u Crnoj Gori.

Miodrag Vlahović, čelnik Centra za bezbednosne i regionalne studije iz Podgorice, kaže da smatra preuranjenim u ovom momentu uopšte razmišljati o eventualnom razmeštanju američkih trupa u Crnoj Gori ako ili kada ona postane nezávisná:

„Moguće je, mada je prerano o tome govoriti, da jedan dio tog novog, budućeg aranžmana podrazumijeva ili pretpostavlja prisustvo američkih trupa i na ovom području. Međutim, da ne bih bio pogrešno shvaćen, ovo govorim zaista strogo hipotetički, dakle govorim o nekom budućem pretpostavljenom vremenu, pri čemu, čisto s ekonomske strane gledano, a možda i sa strane vojne logistike, uz bazu u Tuzli, ,Bondstil‘ na Kosovu i eventualno neku druga baza u našem okruženju, pitanje je koliko bi bilo racionalno i koliko bi bilo interesantno za SAD da imaju baš u svakoj republici bivše Jugoslavije po jednu vojnu instalaciju.“

Ramadać Čejhaja (Qehaja), vojni analitičar iz Prištine, kaže da smatra da veliki novac uložen u bazu „Bondstil“ na Kosovu pokazuje da Amerikanci imaju u planu dugoročan ostanak tamo. „Eventualni odlazak Amerikanaca sa Kosova imao bi veoma loše posledice“, rekao je našem novinaru Gzimu Badžakuu (Gëzim Baxhaku):

„Ovi drugi problemi, kao i činjenica da do sada evropski nastup nije bio u stanju da smiri region, da smanji probleme koji su se taložili u bivšoj Jugoslaviji, kasnije u Srbiji i sada na Kosovu, pokazali su da su SAD bile ona snaga koja je svojim političkim, ali i vojnim prisustvom doprinela stabilnosti u regionu odnosno na Kosovu. Iako je teško zamisliti da se može dogoditi odlazak američkih vojnika sa Kosova, ukoliko bi se to dogodilo, onda bi to ugrozilo, ne samo Kosovo, već i region u celosti.“

Naši sagovornici su saglasni u tome da je ipak za Balkan ključno pitanje u kolikoj je meri je nova bezbednosna politika plod dogovora SAD i EU. Miodrag Vlahović:

„Mislim da bi svaka ozbiljnija priča na tu temu trebalo da pretpostavlja elementarno znanje o tome kako se na te stvari gleda na relaciji Brisel-Vašington, to jest sa koliko saglasnosti i sa koliko podudarnosti i sa koliko sučeljavanja. Briselske i vašingtonske diplomate razmišljaju o tim stvarima i projektuju te stvari, ali pitanje je, dakle, koliko to rade zajednički, a koliko je to akcija jedne strane.“

Nerzuk Ćurak:

„Za mene je to jedno od najvažnijih pitanja vremena koje dolazi. Dakle, hoće li doći do kolizije između evropskog koncepta, koji predvodi ,stara Evropa‘ preko Njemačke i Francuske, i američkog NATO koncepta, ili će doći do jednog suglasja, dakle do njihovog zajedničkog djelovanja, to je zaista otvoreno pitanje. Kada imate dva vojna odnosno sigurnosna koncepta u istom području, kada na isto područje pretendiraju različite sile, to uvijek dovede do određenih nedoumica, čak i do vrlo negativnih radikalnih situacija; u takvoj situaciji je, po meni, budućnost malih zemalja u regionu vrlo upitna sa stanovišta nekog njihovog snažnog ekonomskog i socijalnog razvoja. Ono što jedino smatram potencijalnim kvalitetom i mogućnošću za zemlje u regionu prodišu, to je da regionalna suradnja zaista dobije snažan zamah. Ali ne na način na koji se protežira, znači ne jedna uobičajena suradnja između zemalja u regiji, nego zaista da dođe do jednog snažnog regionalnog zamaha, u smislu da se regija konstituira na sličan način na koji je konstituirana EU. Zemlje Balkana, one koje nisu ušle u EU, niti su dobile poziv, trebale bi konačno shvatiti – imajući u vidu jučerašnju Patenovu (Patten) poruku da nema daljeg širenja – da mi faktički prisustvujemo proizvodnji novog Limesa koji dijeli neuspješne od uspješnih država, da se Balkan tretira kao neuspješan svijet gdje će i Evropa i NATO moći testirati svoju spješnost. Tako da je za zapadni Balkan odnosno jugoistočnu Evropu najbolja mogućnost konstituiranje jednog regionalnog, nadnacionalnog identiteta kao novog geopolitičkog entiteta. Znam da ovo nekima može mirisati na obnavljanje nekih integracija koje su postojale, ali to nije to, nego traženje novih izazova, na koje smo mi zaboravili i na koje uopće ne mislimo, pritiješnjeni nacionalističkim, uskogrudnim, šovinističkim elitama koje vladaju u većini ovih zemalja.
XS
SM
MD
LG