Prvo pitanje koje se postavlja je gde se nalaze haški optuženici Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Ante Gotovina koje se često naziva „najtraženijima“? Drugo pitanje je znaju li to vlasti ili obaveštajne službe zemalja regije? Neven Kazazović, vojni analitičar iz Sarajeva, kaže Radiju Slobodna Evropa da su slučajevi obezbeđenja i skrivanja ovih optuženika međusobno potpuno različiti:
„Karadžić i Mladić, hajde da tako slikovito kažem, ,nisu u istom filmu‘, jer različite snage štite jednog i drugog. Karadžić je od samog početka rata u BiH nastojao da stvori neku vrstu oslonca u jednoj od oružanih sila koje su vodile rat, a to je bila policija. Uspio je da tokom rata formira čitavu rekao bih ,svoju vojsku‘ iako to baš i nije u znacima navoda koja je bila zapravo policijska vojska, specijalni jurišni odredi koji su upućivani u najteže operacije i tako dalje. I postojala je jedna vrsta averzije, jedna vrsta rivalstva između vojnih i policijskih snaga. Mladić je s druge strane bio čovjek vojske, znači čovjek koji je primao platu Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je pripadao njegovom kadrovskom 30. puku koji je o njemu vodio računa i tako dalje. I ako je pod zaštitom, on je pod zaštitom nekih, hajde da kažem, tajnih operacija odnosno snaga koje provode tajne, obavještajne operacije Vojske Jugoslavije, znači vojne bezbijednosti Vojske Jugoslavije odnosno sada Vojske SiCG.“
Ako su pregovori o predaji „najtraženijih“ haških optuženika zaista u toku, ili ako nisu, kada jednoga dana budu, mogu li nereformisane obaveštajne službe i službe bezbednosti ugroziti takve pregovore? O tome Radiju Slobodna Evropa govori Zoran Dragišić, docent na Fakultetu za civilnu odbranu u Beogradu:
„Stanje kontrole nad tim službama nije bitno lošije nego u nekim drugim zemljama. Dakle, mislim da organi vlasti u Srbiji imaju jedan određeni stepen kontrole nad tim službama. Naravno, apsolutna kontrola ne postoji čak ni u najrazvijenijim demokratijama. Što se tiče vođenja ovih pregovora, mislim da to nije stvar Službe bezbednosti i stvar obaveštajnih službi, mislim da je u pitanju mnogo veći ulog, mislim da je u pitanju situacija koju treba da reše najviši nosioci državnih funkcija, jer je reč o političkim pitanjima najvišeg značaja. Tako da mislim da to u velikoj meri prevazilazi obaveštajne i bezbednosne službe. Ako se takvi pregovori vode, o čemu se, kao što ste i vi rekli, mnogo piše, mislim da bi takve pregovore mogao da vodi i da bi imao vlast da nešto obeća ipak neko ko se nalazi na mnogo višem mestu na hijerarhijskoj lestvici u državnoj vlasti od nekih šefova obaveštajnih ili bezbednosnih službi.
Dakle, ako tih pregovora ima i ako se oni vode u smislu u kome se navodi da se vode, mislim da bi u pitanju mogli da budu ipak nosioci najviših državnih funkcija koji mogu da daju neka obećanja i koji iza tih obećanja mogu da stoje. Ja ne očekujem bilo kakve negativne reakcije od strane Službe bezbednosti. Na kraju krajeva mislim da njihova uloga u ovoj celoj situaciji nije presudna.“
Proteklih godina pojavile su se informacije da haški begunci bez većih problema prelaze državne granice i time zavaravaju trag. Je li u ovom momentu moguća saradnja obaveštajnih službi Hrvatske, BiH i SiCG na hvatanju haških optuženika? O tome Radiju Slobodna Evropa govori Vlatko Cvrtila, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i čelnik Parlamentarnog veća Hrvatske za nadzor obaveštajnih službi:
„Moguće je, s obzirom na to da je za cijelu regiju jedno od najvećih, recimo to tako, opterećenja zapravo suradnja sa Haškim tribunalom. Sve ove godine poslije rata, na različite načine su države surađivale, može se zapravo reći da nisu surađivale sa Haškim tribunalom. Međutim, pitanje odnosa sa Haškim tribunalom i pitanje ratnih zločina, kako rat odmiče, tako ono sve manje postaje dominantno unutarnje političko pitanje, a države se zapravo sve više okreću prema onome što bi eventualno na međunarodnoj razini mogle ostvariti kao nekakve prednosti i nekakve dobitke. I ako je tu suradnja sa Haškim tribunalom zapreka da se te nekakve prednosti na međunarodnoj razini ostvare, onda svakako postoji velika potreba državnih politika da i na ovoj obavještajnoj razini surađuju kako bi što prije ostvarile ono što međunarodna zajednica od njih očekuje. Mada moram priznati da ta suradnja na obavještajnoj razini više postoji između određenih država i službi iz pojedinih država regije sa stranim službama nego što je to još uvijek na ovoj međudržavnoj razini u okviru regije. Postoje mnogi razlozi zašto je to tako, ali u povijesti je nama jako dobro poznato da su države koje su međusobno vodile ratove, vrlo često na obavještajnoj razini razmjenjivale informacije, ako je to koristilo jednoj i drugoj strani. Prema tome nema razloga ne vjerovati da se tako nešto ne događa u ovome času u samoj regiji, pogotovo po ovom pitanju koje je izuzetno važno za svaku pojedinu državu.“
Ako pregovori postoje ko ih vodi? Neven Kazazović:
„Što se tiče pregovora sa Karadžićem, mislim da te pregovore vode stranci. Jer, stranci u Bosni i Hercegovini smatraju da BiH još nije sazrela da sama izvrši hapšenje osumnjičenih za ratne zločine, dakle ovih rekao bih najkapitalnijih optuženih. Mislim da se s njim pregovara, mislim da oni čak znaju gdje je, mislim da je on pod nekom vrstom daljinske kontrole i da su ove neke akcije koje su sada izvedene sporadičnog karaktera i nisu ključne za hvatanje. One su možda ključne za otkrivanje nekih detalja koji su bitni, ali za hvatanje Karadžića ne.“
A šta se onda čeka?
„Čeka se neka njihova odluka. Šta bi značilo Amerikancima da negdje u finišu predizborne kampanje uhvate Karadžića? Vjerovatno da bi im to bio znatan plus, bez obzira što američki glasač o tome pojma nema, ali napolju bi im to itekako bio veliki plus. Prema tome, oni imaju svoje kalkulacije, svoje interese i tu smo mi mali da bi uopšte mogli u to da se upetljamo. Što se tiče Mladića, klima u Srbiji se ipak radikalno mijenja i mislim da oni pregovaraju sa Mladićem.“
Vlatko Cvrtila:
„Postoje ljudi koji su dobro obaviješteni, koji se nalaze izvan sustava i koji vrlo lako onda mogu uspostaviti komunikaciju sa svakim od tih haških osumnjičenika i oni zapravo predstavljaju vezu između ove službene vlasti i njihovih instrumenata, obavještajnih, kontraobavještajnih, koji onda uspostavljaju i tu vezu dogovaranja. Isto tako, nisu samo uključeni ljudi iz regije, barem u ovom slučaju Karadžića i Mladića, nego su to svakako i strane obavještajne službe. Jer, gledajte, s obzirom da se oni skrivaju od Haškog tribunala već gotovo desetak godina, s obzirom da su imali vrlo važnu ulogu u tim ratnim događanjima, u početnim godinama nakon rata, kada Haški tribunal nije toliko pritiskao na njihovo uhićenje, u određenim aspektima realizacije ovih početnih koraka mirovne operacije, postoji vrlo velika vjerojatnost da se znalo gdje se oni nalaze, a da su i nakon toga određeni krugovi, pogotovo obavještajni, i u međunarodnoj zajednici, a pogotovo regionalni, znali gdje se oni nalaze. Ja duboko vjerujem da je ta veza uvijek postojala na određenoj razini, samo se čekao pogodan trenutak kada bi se ona mogla realizirati na način da države u regiji mogu ostvariti određene pogodnosti u međunarodnoj zajednici.“
U javnosti i medijima tokom proteklih desetak godina kruže priče da „najtraženiji“ haški optuženici – Radovan Karadžić i Ratko Mladić – poseduju brojno, dobro naoružano i dobro informisano obezbeđenje.
Može li se, u slučaju da dogovor o izručenju bude postignut sa Zapadom, država, bez obzira na to koja, obračunati sa tim ljudima? Vlatko Cvrtila:
„Ja mislim da država može. To govorim na temelju prethodnih iskustava i trauma koje je Srbija već imala kod slanja puno važnijih ljudi u Hag, prije svega mislim na Miloševića, kada se zapravo ništa specijalno nije dogodilo. Dobro, to je bila jedna specifična situacija nakon prevrata u samoj Srbiji. Međutim krugovi koji su oko tih haških osumnjičenika, ako oni izgube tu jednu možda čak i tihu podršku državne infrastrukture, onda oni zapravo gube dobrim dijelom tlo pod nogama i država ako poduzme jednu energičnu akciju i ako stvarno ima želje i volje da tako nešto napravi, ona svakako može kontrolirati i moguću reakciju na tako nešto. Ali mislim, kako vrijeme odmiče od samog rata, kad su ljudi koji se danas nalaze na haškim optužnicama za mnoge bili narodni heroji, danas sve manje ljudi misli da su bili narodni heroji i sve više ih promatra kao određeno opterećenje u svim onim stvarima koje bi država trebala u budućnosti raditi. Prema tome, smanjuje se i ta jedna podrška i mogućnost određenih nekontroliranih ispada koji bi mogli izazvati velike brige novim vlastima, tu prije svega mislim na Srbiju. Mislim da u toj cijeloj priči, kad smo već razgovarali o pregovaranju, dogovorima i određenim ustupcima koji će se raditi, država ima kapaciteta da i organizira praktički smanjenu ili nikakvu reakciju na takva događanja. Ako država želi poduzeti jedan takav korak koji može donijeti vrlo velike dobitke za samu državu, onda će zasigurno znati i organizirati i kontrolirati bilo kakvu moguću reakciju koja bi negativno utjecala na njezin budući razvoj.“
Neven Kazazović:
„Tu ima nekoliko krugova tog obezbjeđenja. Među njima naravno najvjerovatnije da ima ljudi koji rade za neke druge obavještajne službe. Tako da ne mislim, kad bi se to hapšenje izvelo, da bi to bila neka borba gdje bi učestvovale specijalne jedinice SAS ili Zelene beretke ili ne znam ko, već bi to bila jedna čisto obavještajno-politička operacija u kojoj osumnjičeni trebaju da se stave pod kontrolu i gotovo. Mi smo imali takav slučaj na kraju Drugog svjetskog rata sa Dražom Mihajlovićem. Činjenica je da je Draža Mihajlović uhvaćen uz pomoć takozvanog ,insajdera‘. Znači u njegovoj blizini je bio čovjek koji ga je izdao ,iznutra‘. Nisam siguran da i sad nema takvih.“
Zoran Dragišić:
„Jedna stvar je potpuno jasna, i u slučaju Ratka Mladića i u bilo kom drugom slučaju, niko nije jači od države. Znači ako država reši da nekoga uhapsi, čuvalo njega hiljadu ljudi, dve hiljade, pet hiljada, on će biti uhapšen. Znači nema tu apsolutno nikakve mogućnosti da bi neko silom odbranio Ratka Mladića ukoliko država krene da ga uhapsi. Dakle, s te strane mislim da ne treba imati bilo kakve dileme. Međutim, ono što bi trebalo izbeći u svakoj situaciji, to je mogućnost da dođe do bilo kakvog obračuna prilikom hapšenja Ratka Mladića. Koliko ja mogu da razaznam iz ovih najava oko pregovora koji teku, pregovori upravo idu u tom pravcu – da se Ratko Mladić dobrovoljno preda, što mislim da bi bilo najbolje rešenje i za njega i za ljude koji treba da ga hapse, ali i za neke ljude koji se eventualno nalaze u njegovom obezbeđenju.“
Naši sagovornici se slažu da su političke okolnosti u svim zemljama regije takve da bi izručenje „najtraženijih“ haških optuženika sada odgovaralo svima. Neven Kazazović:
„Najbolje za Bosnu i Hercegovinu bi bilo kad bi BiH, znači ne mislim entitet jedan ili drugi, nego upravo BiH njih uhvatila. To bi za BiH i za budućnost te zemlje bilo najbolje. Ali ako to ne može i ako stranci procjenjuju – strani analitičari, strane službe odnosno strane političke strukture koje su u BiH – da to ne može da se u radi, da u Bosni za to nema snaga ili ako bi Bosna to uradila da bi to izazvalo neku lančanu reakciju koja bi bila vrlo nepovoljna, onda normalno da tu obavezu oni preuzimaju na sebe.“
Zoran Dragišić:
„Kad je naša zemlja u pitanju, situacija se popravila nakon pobede Borisa Tadića na predsedničkim izborima i čini mi se da je zemlja dobila jedan novi demokratski legitimitet u očima međunarodne javnosti. Tako da bi sada i izručenje Ratka Mladića našu političku poziciju definitivno promenilo, dakle nabolje. Mislim da bi se izručenjem Ratka Mladića jedan težak kamen skinuo s ove zemlje. Ne spekulišem s tim da li je Ratko Mladić kriv, nije kriv, to je na sudu i obaveza koju Srbija ima postoji.“
Vlatko Cvrtila:
„Postoje različiti načini da se ta jedna napetost koja postoji i te zapreke koje još uvijek postoje za napredak i za drugačije percipiranje same regije eliminiraju na jedno opće zadovoljstvo u samoj regiji, gdje bi onda sve države mogle na drugačiji način komunicirati sa međunarodnom zajednicom. Jer kad pogledate bilo koju deklaraciju ili bilo koji stav ili bilo koje mišljenje, ocjenu o državama regije, da li općenito cijele regije ili pojedine države, onda se svakako uvijek postavlja pitanje suradnje sa Haškim tribunalom. Uglavnom se ta suradnja ocjenjuje polovičnom, djelomičnom, slabom i tako dalje. Tu je jedino Republika Hrvatska dobrim dijelom iskočila, međutim onda još uvijek ima također svoja opterećenja, posebice u pitanju generala Gotovine. Što se tiče Srbije, u ovom času jedna dobra vijest iz tog dijela regije je pobjeda Tadića. Prema tome, sada bi trebalo napraviti jedan veliki iskorak prema međunarodnoj zajednici kako bi se tu pokazala ozbiljnost te nove vlasti i mene uopće ne čude te priče. Međutim, moram isto tako reći da se može dogoditi da te priče na kraju ne budu realizirane, jer sjetimo se samo prošlogodišnjeg slučaja sa generalom Gotovinom, kada su pregovori i sve ostalo bili praktički gotova stvar, poslije ne znam tko sve nije bio uključen u tu priču, a na kraju se sve to skupa nije realiziralo.
Može se sad isto tako dogoditi da se cijela ova stvar pred ljeto dosta pojavljuje u medijima, da su intenzivni pregovori, a da ćemo se na kraju na jesen okrenuti oko sebe i vidjeti da se ništa od toga nije realiziralo. Jer to su ipak stvari koje se ne rješavaju tako jednostavno. Ako u svim tim pregovorima sve strane ne budu zadovoljne, a svakako jedna od strana u tim pregovorima su sami osumnjičenici, prema tome ako oni ne budu zadovoljni, od cijele priče neće biti ništa; pogotovo ako državna infrastruktura, koja bi trebala reagirati, a i međunarodna zajednica, ne poduzme one konačne, učinkovite mjere da bi oni bili uhićeni. Dakle ne predaja, ne dobrovoljni dolazak nego zapravo njihovo uhićenje.“
„Karadžić i Mladić, hajde da tako slikovito kažem, ,nisu u istom filmu‘, jer različite snage štite jednog i drugog. Karadžić je od samog početka rata u BiH nastojao da stvori neku vrstu oslonca u jednoj od oružanih sila koje su vodile rat, a to je bila policija. Uspio je da tokom rata formira čitavu rekao bih ,svoju vojsku‘ iako to baš i nije u znacima navoda koja je bila zapravo policijska vojska, specijalni jurišni odredi koji su upućivani u najteže operacije i tako dalje. I postojala je jedna vrsta averzije, jedna vrsta rivalstva između vojnih i policijskih snaga. Mladić je s druge strane bio čovjek vojske, znači čovjek koji je primao platu Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je pripadao njegovom kadrovskom 30. puku koji je o njemu vodio računa i tako dalje. I ako je pod zaštitom, on je pod zaštitom nekih, hajde da kažem, tajnih operacija odnosno snaga koje provode tajne, obavještajne operacije Vojske Jugoslavije, znači vojne bezbijednosti Vojske Jugoslavije odnosno sada Vojske SiCG.“
Ako su pregovori o predaji „najtraženijih“ haških optuženika zaista u toku, ili ako nisu, kada jednoga dana budu, mogu li nereformisane obaveštajne službe i službe bezbednosti ugroziti takve pregovore? O tome Radiju Slobodna Evropa govori Zoran Dragišić, docent na Fakultetu za civilnu odbranu u Beogradu:
„Stanje kontrole nad tim službama nije bitno lošije nego u nekim drugim zemljama. Dakle, mislim da organi vlasti u Srbiji imaju jedan određeni stepen kontrole nad tim službama. Naravno, apsolutna kontrola ne postoji čak ni u najrazvijenijim demokratijama. Što se tiče vođenja ovih pregovora, mislim da to nije stvar Službe bezbednosti i stvar obaveštajnih službi, mislim da je u pitanju mnogo veći ulog, mislim da je u pitanju situacija koju treba da reše najviši nosioci državnih funkcija, jer je reč o političkim pitanjima najvišeg značaja. Tako da mislim da to u velikoj meri prevazilazi obaveštajne i bezbednosne službe. Ako se takvi pregovori vode, o čemu se, kao što ste i vi rekli, mnogo piše, mislim da bi takve pregovore mogao da vodi i da bi imao vlast da nešto obeća ipak neko ko se nalazi na mnogo višem mestu na hijerarhijskoj lestvici u državnoj vlasti od nekih šefova obaveštajnih ili bezbednosnih službi.
Dakle, ako tih pregovora ima i ako se oni vode u smislu u kome se navodi da se vode, mislim da bi u pitanju mogli da budu ipak nosioci najviših državnih funkcija koji mogu da daju neka obećanja i koji iza tih obećanja mogu da stoje. Ja ne očekujem bilo kakve negativne reakcije od strane Službe bezbednosti. Na kraju krajeva mislim da njihova uloga u ovoj celoj situaciji nije presudna.“
Proteklih godina pojavile su se informacije da haški begunci bez većih problema prelaze državne granice i time zavaravaju trag. Je li u ovom momentu moguća saradnja obaveštajnih službi Hrvatske, BiH i SiCG na hvatanju haških optuženika? O tome Radiju Slobodna Evropa govori Vlatko Cvrtila, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i čelnik Parlamentarnog veća Hrvatske za nadzor obaveštajnih službi:
„Moguće je, s obzirom na to da je za cijelu regiju jedno od najvećih, recimo to tako, opterećenja zapravo suradnja sa Haškim tribunalom. Sve ove godine poslije rata, na različite načine su države surađivale, može se zapravo reći da nisu surađivale sa Haškim tribunalom. Međutim, pitanje odnosa sa Haškim tribunalom i pitanje ratnih zločina, kako rat odmiče, tako ono sve manje postaje dominantno unutarnje političko pitanje, a države se zapravo sve više okreću prema onome što bi eventualno na međunarodnoj razini mogle ostvariti kao nekakve prednosti i nekakve dobitke. I ako je tu suradnja sa Haškim tribunalom zapreka da se te nekakve prednosti na međunarodnoj razini ostvare, onda svakako postoji velika potreba državnih politika da i na ovoj obavještajnoj razini surađuju kako bi što prije ostvarile ono što međunarodna zajednica od njih očekuje. Mada moram priznati da ta suradnja na obavještajnoj razini više postoji između određenih država i službi iz pojedinih država regije sa stranim službama nego što je to još uvijek na ovoj međudržavnoj razini u okviru regije. Postoje mnogi razlozi zašto je to tako, ali u povijesti je nama jako dobro poznato da su države koje su međusobno vodile ratove, vrlo često na obavještajnoj razini razmjenjivale informacije, ako je to koristilo jednoj i drugoj strani. Prema tome nema razloga ne vjerovati da se tako nešto ne događa u ovome času u samoj regiji, pogotovo po ovom pitanju koje je izuzetno važno za svaku pojedinu državu.“
Ako pregovori postoje ko ih vodi? Neven Kazazović:
„Što se tiče pregovora sa Karadžićem, mislim da te pregovore vode stranci. Jer, stranci u Bosni i Hercegovini smatraju da BiH još nije sazrela da sama izvrši hapšenje osumnjičenih za ratne zločine, dakle ovih rekao bih najkapitalnijih optuženih. Mislim da se s njim pregovara, mislim da oni čak znaju gdje je, mislim da je on pod nekom vrstom daljinske kontrole i da su ove neke akcije koje su sada izvedene sporadičnog karaktera i nisu ključne za hvatanje. One su možda ključne za otkrivanje nekih detalja koji su bitni, ali za hvatanje Karadžića ne.“
A šta se onda čeka?
„Čeka se neka njihova odluka. Šta bi značilo Amerikancima da negdje u finišu predizborne kampanje uhvate Karadžića? Vjerovatno da bi im to bio znatan plus, bez obzira što američki glasač o tome pojma nema, ali napolju bi im to itekako bio veliki plus. Prema tome, oni imaju svoje kalkulacije, svoje interese i tu smo mi mali da bi uopšte mogli u to da se upetljamo. Što se tiče Mladića, klima u Srbiji se ipak radikalno mijenja i mislim da oni pregovaraju sa Mladićem.“
Vlatko Cvrtila:
„Postoje ljudi koji su dobro obaviješteni, koji se nalaze izvan sustava i koji vrlo lako onda mogu uspostaviti komunikaciju sa svakim od tih haških osumnjičenika i oni zapravo predstavljaju vezu između ove službene vlasti i njihovih instrumenata, obavještajnih, kontraobavještajnih, koji onda uspostavljaju i tu vezu dogovaranja. Isto tako, nisu samo uključeni ljudi iz regije, barem u ovom slučaju Karadžića i Mladića, nego su to svakako i strane obavještajne službe. Jer, gledajte, s obzirom da se oni skrivaju od Haškog tribunala već gotovo desetak godina, s obzirom da su imali vrlo važnu ulogu u tim ratnim događanjima, u početnim godinama nakon rata, kada Haški tribunal nije toliko pritiskao na njihovo uhićenje, u određenim aspektima realizacije ovih početnih koraka mirovne operacije, postoji vrlo velika vjerojatnost da se znalo gdje se oni nalaze, a da su i nakon toga određeni krugovi, pogotovo obavještajni, i u međunarodnoj zajednici, a pogotovo regionalni, znali gdje se oni nalaze. Ja duboko vjerujem da je ta veza uvijek postojala na određenoj razini, samo se čekao pogodan trenutak kada bi se ona mogla realizirati na način da države u regiji mogu ostvariti određene pogodnosti u međunarodnoj zajednici.“
U javnosti i medijima tokom proteklih desetak godina kruže priče da „najtraženiji“ haški optuženici – Radovan Karadžić i Ratko Mladić – poseduju brojno, dobro naoružano i dobro informisano obezbeđenje.
Može li se, u slučaju da dogovor o izručenju bude postignut sa Zapadom, država, bez obzira na to koja, obračunati sa tim ljudima? Vlatko Cvrtila:
„Ja mislim da država može. To govorim na temelju prethodnih iskustava i trauma koje je Srbija već imala kod slanja puno važnijih ljudi u Hag, prije svega mislim na Miloševića, kada se zapravo ništa specijalno nije dogodilo. Dobro, to je bila jedna specifična situacija nakon prevrata u samoj Srbiji. Međutim krugovi koji su oko tih haških osumnjičenika, ako oni izgube tu jednu možda čak i tihu podršku državne infrastrukture, onda oni zapravo gube dobrim dijelom tlo pod nogama i država ako poduzme jednu energičnu akciju i ako stvarno ima želje i volje da tako nešto napravi, ona svakako može kontrolirati i moguću reakciju na tako nešto. Ali mislim, kako vrijeme odmiče od samog rata, kad su ljudi koji se danas nalaze na haškim optužnicama za mnoge bili narodni heroji, danas sve manje ljudi misli da su bili narodni heroji i sve više ih promatra kao određeno opterećenje u svim onim stvarima koje bi država trebala u budućnosti raditi. Prema tome, smanjuje se i ta jedna podrška i mogućnost određenih nekontroliranih ispada koji bi mogli izazvati velike brige novim vlastima, tu prije svega mislim na Srbiju. Mislim da u toj cijeloj priči, kad smo već razgovarali o pregovaranju, dogovorima i određenim ustupcima koji će se raditi, država ima kapaciteta da i organizira praktički smanjenu ili nikakvu reakciju na takva događanja. Ako država želi poduzeti jedan takav korak koji može donijeti vrlo velike dobitke za samu državu, onda će zasigurno znati i organizirati i kontrolirati bilo kakvu moguću reakciju koja bi negativno utjecala na njezin budući razvoj.“
Neven Kazazović:
„Tu ima nekoliko krugova tog obezbjeđenja. Među njima naravno najvjerovatnije da ima ljudi koji rade za neke druge obavještajne službe. Tako da ne mislim, kad bi se to hapšenje izvelo, da bi to bila neka borba gdje bi učestvovale specijalne jedinice SAS ili Zelene beretke ili ne znam ko, već bi to bila jedna čisto obavještajno-politička operacija u kojoj osumnjičeni trebaju da se stave pod kontrolu i gotovo. Mi smo imali takav slučaj na kraju Drugog svjetskog rata sa Dražom Mihajlovićem. Činjenica je da je Draža Mihajlović uhvaćen uz pomoć takozvanog ,insajdera‘. Znači u njegovoj blizini je bio čovjek koji ga je izdao ,iznutra‘. Nisam siguran da i sad nema takvih.“
Zoran Dragišić:
„Jedna stvar je potpuno jasna, i u slučaju Ratka Mladića i u bilo kom drugom slučaju, niko nije jači od države. Znači ako država reši da nekoga uhapsi, čuvalo njega hiljadu ljudi, dve hiljade, pet hiljada, on će biti uhapšen. Znači nema tu apsolutno nikakve mogućnosti da bi neko silom odbranio Ratka Mladića ukoliko država krene da ga uhapsi. Dakle, s te strane mislim da ne treba imati bilo kakve dileme. Međutim, ono što bi trebalo izbeći u svakoj situaciji, to je mogućnost da dođe do bilo kakvog obračuna prilikom hapšenja Ratka Mladića. Koliko ja mogu da razaznam iz ovih najava oko pregovora koji teku, pregovori upravo idu u tom pravcu – da se Ratko Mladić dobrovoljno preda, što mislim da bi bilo najbolje rešenje i za njega i za ljude koji treba da ga hapse, ali i za neke ljude koji se eventualno nalaze u njegovom obezbeđenju.“
Naši sagovornici se slažu da su političke okolnosti u svim zemljama regije takve da bi izručenje „najtraženijih“ haških optuženika sada odgovaralo svima. Neven Kazazović:
„Najbolje za Bosnu i Hercegovinu bi bilo kad bi BiH, znači ne mislim entitet jedan ili drugi, nego upravo BiH njih uhvatila. To bi za BiH i za budućnost te zemlje bilo najbolje. Ali ako to ne može i ako stranci procjenjuju – strani analitičari, strane službe odnosno strane političke strukture koje su u BiH – da to ne može da se u radi, da u Bosni za to nema snaga ili ako bi Bosna to uradila da bi to izazvalo neku lančanu reakciju koja bi bila vrlo nepovoljna, onda normalno da tu obavezu oni preuzimaju na sebe.“
Zoran Dragišić:
„Kad je naša zemlja u pitanju, situacija se popravila nakon pobede Borisa Tadića na predsedničkim izborima i čini mi se da je zemlja dobila jedan novi demokratski legitimitet u očima međunarodne javnosti. Tako da bi sada i izručenje Ratka Mladića našu političku poziciju definitivno promenilo, dakle nabolje. Mislim da bi se izručenjem Ratka Mladića jedan težak kamen skinuo s ove zemlje. Ne spekulišem s tim da li je Ratko Mladić kriv, nije kriv, to je na sudu i obaveza koju Srbija ima postoji.“
Vlatko Cvrtila:
„Postoje različiti načini da se ta jedna napetost koja postoji i te zapreke koje još uvijek postoje za napredak i za drugačije percipiranje same regije eliminiraju na jedno opće zadovoljstvo u samoj regiji, gdje bi onda sve države mogle na drugačiji način komunicirati sa međunarodnom zajednicom. Jer kad pogledate bilo koju deklaraciju ili bilo koji stav ili bilo koje mišljenje, ocjenu o državama regije, da li općenito cijele regije ili pojedine države, onda se svakako uvijek postavlja pitanje suradnje sa Haškim tribunalom. Uglavnom se ta suradnja ocjenjuje polovičnom, djelomičnom, slabom i tako dalje. Tu je jedino Republika Hrvatska dobrim dijelom iskočila, međutim onda još uvijek ima također svoja opterećenja, posebice u pitanju generala Gotovine. Što se tiče Srbije, u ovom času jedna dobra vijest iz tog dijela regije je pobjeda Tadića. Prema tome, sada bi trebalo napraviti jedan veliki iskorak prema međunarodnoj zajednici kako bi se tu pokazala ozbiljnost te nove vlasti i mene uopće ne čude te priče. Međutim, moram isto tako reći da se može dogoditi da te priče na kraju ne budu realizirane, jer sjetimo se samo prošlogodišnjeg slučaja sa generalom Gotovinom, kada su pregovori i sve ostalo bili praktički gotova stvar, poslije ne znam tko sve nije bio uključen u tu priču, a na kraju se sve to skupa nije realiziralo.
Može se sad isto tako dogoditi da se cijela ova stvar pred ljeto dosta pojavljuje u medijima, da su intenzivni pregovori, a da ćemo se na kraju na jesen okrenuti oko sebe i vidjeti da se ništa od toga nije realiziralo. Jer to su ipak stvari koje se ne rješavaju tako jednostavno. Ako u svim tim pregovorima sve strane ne budu zadovoljne, a svakako jedna od strana u tim pregovorima su sami osumnjičenici, prema tome ako oni ne budu zadovoljni, od cijele priče neće biti ništa; pogotovo ako državna infrastruktura, koja bi trebala reagirati, a i međunarodna zajednica, ne poduzme one konačne, učinkovite mjere da bi oni bili uhićeni. Dakle ne predaja, ne dobrovoljni dolazak nego zapravo njihovo uhićenje.“
