Dostupni linkovi

Fašizam danas


Šta o ovoj temi kažu u Zagrebu?

„U Hrvatskoj je odnos prema fašizmu dvojak. Imamo dvije krajnosti. Imamo jednu krajnost gdje se fašizam u biti veliča. A s druge strane imate pojavu kontra fašizma, antifašizma, gdje se opet te stvari preuveličavaju.“

„Fašizam je jedno, ustaštvo je drugo. Ako druge zemlje u svijetu štuju svoje, onda bi trebala i Hrvatska.“

„Da li odobravam Milu Budaka? Pa naravno da ga ne odobravam.“

„Meni je najstrašnije kad nam govore: ,Ustaše, ustaše!‘. Ta riječ mi je strašno mrska.“

„Ja kad vidim onaj znak, onaj njemački znak, ja se naježim. Ne volim taj znak. Kad ga vidim, zamislim se.“

Glas je naroda raznolik, mnogi od ovih odgovora u nekim bi zemljama sa jakom fašističkom prošlošću čak podlegli krivičnom gonjenju. A u Hrvatskoj? Sudac Općinskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović:

MAJEROVIĆ: U ovom trenutku u Republici Hrvatskoj tako nešto nije inkriminirano kao kazneno djelo. Znači, nije opisano u Kaznenom zakonu kao kazneno djelo. No, međutim, ne znači da nije kažnjivo, jer se može podvesti pod neki od prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

RSE: Šta to konkretno znači? Ukoliko se takav slučaj pojavi na sudu, kako i koliko osumnjičeni, pa potom optuženi i osuđeni, može biti kažnjen?

MAJEROVIĆ: Može biti kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora.

RSE: A šta kaže praksa u Hrvatskoj? Je li takvih slučajeva bilo pred sudom?

MAJEROVIĆ: Pa ja to u ovom trenutku ne znam. Ali da ih je bilo, sigurno bi se za njih čulo. Tako da sumnjam. Osim tog spomenika Mili Budaku i ovog spomenika koji je Vlada također u istoj akciji uklonila, a to je spomenik Juri Francetiću, mislim da toga nije bilo.

RSE: Ministrica pravosuđa najavila je da će po hitnom postupku u Sabor biti upućen Zakon o standardiziranju i nastajanju spomenika. Stručnjaci kažu da je Kazneni, odnosno Krivični zakon, uz Ustav, temeljni kamen svake države.

MAJEROVIĆ: Sabor je prošle godine donio izmjene Kaznenog zakona, u kojima je bilo predviđeno kao kazneno djelo veličanje fašističkih, nacističkih i drugih totalitarnih država i ideologija ili promicanje rasizma i ksenofobije. No, međutim, zbog pogreške u proceduri, Ustavni sud je taj Zakon ukinuo; on dakle nije stupio na snagu. E sad, kako je moguće da neka radnja nije obilježena kao kazneno djelo, to je stvar procjene zakonodavstva.

Zarad poređenja sa bivšim socijalističkim ili danas tranzicijskim zemljama, uzećemo primjer Mađarske. Jedan od prvih zakona nakon prelaska sa jednopartijskog sistema na parlamentarnu demokratiju, bio je Zakon o zabrani upotrebe simbola iz vremena komunizma i fašizma. Sistematsko uklanjanje spomenika iz prošlosti počelo je nakon 1989. godine. Tako sada kameni Staljini, Lenjini, Marksi, Engelsi i ostali služe sakupljeni u jednom parku kao turistička atrakcija. Poznat je i slučaj i jednog Vojvođanina, koji je ranih devedesetih otvorio restoran na Budimu sa originalnim ambijentom, punim simbola iz komunističke prošlosti. No, nakon toga što je Zakon stupio na snagu, morao je skinuti s ulaznih crvenu zvijezdu, a sa vrata toaleta srp i čekić.

Riječ „fašizam“ ne postoji u crnogorskom pravnom sistemu, već se koriste razne druge forme opštijeg izražavanja koje sadrže branu protiv pojavljivanja ili afirmacije, ne samo fašizma, nego i drugih totalitarnih oblika svijesti, i to sve samo u Povelji o ljudskim pravima. U nedavno usvojenom Krivičnom zakoniku nisu predviđene sankcije za veličanje fašizma, mada je bilo prijedloga da se to učini. Praksa do sada bilježi samo dva incidenta: pokušaj podizanja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostrom kod Berana, te pokušaj podizanje „crkve pomirnice“ četnika i partizana u Spomen parku na Stražici u Pljevljima.

Svako u Crnoj Gori može podnijeti zahtjev za podizanje spomenika određenoj istorijskoj ličnosti, ali konačnu odluku o tome daje Ministarstvo kulture. Sekretara Ministarstva, Toma Miljića, pitali smo koji su to kriterijumi po kojima Ministarstvo kulture odlučuje o davanju saglasnosti i da li su u njima precizno obezbijeđeni mehanizmi kojima će se onemogućiti podizanje spomen-obilježja fašistima i ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata:

„To nije predviđeno precizno. To su široki pojmovi.“

Ministarstvo kulture prošle godine je spriječilo podizanje spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću u selu Gornje Zaostro kraj Berana. To što porodica Dobrošinović, na čijem imanju je bio podignut plato za spomenik, kao ni odbor za gradnju, nijesu zatražili dozvolu za podizanje spomenika, u mnogome je olakšalo posao nadležnima, koji su nakon burne reakcije javnosti izdali zabranu i porušili plato na kojem je za 13. jul prošle godine, na dan ustanka crnogorskog naroda, sada i Dan državnosti, bilo planirano podizanje spomenika četničkom vojvodi Đurišiću. Sekretar Ministarstva kulture Tomo Miljić:

„Mi smo imali konkretna obaveštenja da se nešto radi i negodovanje građana.“

Drugi slučaj – izgradnja „crkve pomirnice“ – nešto je drugačiji i epilog još nije poznat, mada se predsjednik opštine Pljevlja Radoman Gogić nada pozitivnom ishodu. Naime, Srpska narodna stranka, koja učestvuje u lokalnoj vlasti u Pljevljima, inicirala je izgradnju „crkve pomirnice“ partizana i četnika u partizanskom Spomen parku na Stražici, što je, osim burne reakcije javnosti, dovelo i do krize lokalne vlasti. Međutim, zbog određenih političkih interesa među koalicionim partnerima u Srpskoj narodnoj stranci i Socijalističkoj narodnoj partiji, čiji je funkcioner Radoman Gogić, predsjednik pljevaljske opštine, spor oko „crkve pomirnice“ za sada je gurnut pod tepih. U međuvremenu se Gogić nada pomoći nadležnih – da Zavod za zaštitu spomenika kulture zaštiti Spomen park na Stražici, a i da urbanisti urade svoj dio posla:

„Gledajući planske dokumente višeg reda, generalni urbanistički plan, odluke skupštine opštine o utvrđenim granicama memorijalnog centra, ono što treba u suštini da uradi Ministarstvo za uređenje prostora i Zavod za zaštitu spomenika kulture, to je da to spiječi. Apsolutno ne vjerujem da se ta crkva može naći na tom prostoru.“

Ni u ranijem, tako ni u novom, nedavno donesenom Krivičnom zakoniku, nijesu predviđene sankcije za veličanje i širenje fašizma. Profesor Pravnog fakulteta Branislav Tomković, koji je radio na Zakoniku, kaže da je bilo takvih prijedloga, ali da to čak nije ni razmatrano i objašnjava zašto:

„Nijesu našli za shodno ni da o tome raspravljamo. Kuđenje ili veličanje je najčešće stvar ideologije i nekih ličnih osjećanja i tako dalje, pa je bilo vrlo opasno ulaziti u tu sferu u krivično-pravnoj materiji.“

Savremeni koncept međunarodnog prava baziran je na osnovnim dokumentima Ujedinjenih nacija, koji su upravo reakcija na fašizam i zločine Drugog svjetskog rata. Advokat Radovan Prelević, koji se bavi ljudskim pravima, kaže da sama riječ „fašizam“ u crnogorskom pravnom sistemu uopšte ne postoji, nego se koriste razne druge forme opštijeg izražavanja, koje sadrže branu protiv pojavljivanja ili afirmacije, ne samo fašizma, nego i drugih totalitarnih oblika svijesti. Pod tim bi, prema mišljenju Prelevića, trebalo tretirati i određene stranke, kao na primjer Srpsku radikalnu stranku. On smatra da ima dovoljno mehanizama koji omogućavaju sankcionisanje fašizma:

„U Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, u Članu 51, imamo zabranu izazivanja rasne, nacionalne i vjerske mržnje. Zatim u crnogorskom Ustavu, u Članu 42, imamo veoma egzaktnu odredbu o zabrani organizovanja tajnih i paravojnih organizacija i pravljenja njihovih programa.“

Prema Preleviću, sistem zaštite od širenja i veličanja fašističkih ideja ipak u Crnoj Gori nije efikasan:

„Da je efikasan, onda bi neke političke stranke koje sam pomenuo, bile zabranjene.“

Italija, u kojoj je rođena Fašistička stranka, zabranjuje u Ustavu osnivanje stranaka nadahnutih fašizmom, a zabranjeno je i isticanje kukastih križeva i ostalih naci-fašističkih obilježja. Za ispisivanje simbola predviđene su novčane kazne, koje su svojim iznosom simbolične, pod uvjetom da to nije isticano s namjerom poticanja rasne ili nacionalne netrpeljivosti. Stranke krajnje desnice imaju u svojim uredima poprsja Mussolinija, koja se mogu kupiti i na raznim mjestima, a ima i vina koja su nazivana imenom talijanskog Ducea.

U Srbiji se riječ „fašizam“ u zakonima ne obrađuje posebno, takva se djela podvode, kao uostalom i na cijelom Balkanu, pod ustavom regulisanu zaštitu slobode i prava čovjeka i građanina. Tamo, međutim, još uvijek nije razjašnjeno da li je vođa četničkog, kvislinškog i evidentno nacionalističkog pokreta Draža Mihajlović heroj ili izdajnik, te da li podizanje njegova spomenika kažnjivo djelo.

Praktična zaštita nalazi se u Krivičnom zakonu, koji u Glavi 8 tretira krivična dela protiv sloboda i prava čoveka koja štite svaku povredu ravnopravnosti. Također u Krivičnom zakonu o krivičnom delu izbornih prava i slobode izjašnjavanja postoje mehanizmi kojima se društvo štiti od takvih pojava, ističe predsednik Zakonodavnog odbora Skupštine Srbije, Miloš Aligrudić:

„Neke definicije koje bi se ograničavale na pojam fašizma naravno ne postoje.“

Teško je građanima zabraniti da propagiraju svoju ideju, ali ona mora biti u okviru Ustavom dozvoljenih normi, odnosno da nije Ustavom zabranjena, nastavlja Aligrudić. Najočitiji primer u Srbiji je pitanje uloge Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića, koji je decenijama osporavan i zbog čega se završavalo u zatvoru:

„To je jedno faktičko pitanje. Ako neko kaže da je jedini slobodarski pokret u Drugom svetskom ratu bio četnički pokret Draže Mihajlovića, to samo po sebi ne može biti krivično delo. Kao što ne bi bilo krivično delo i ako neko kaže da je jedini oslobodilački i rodoljubivi pokret bio partizanski.“

Istoričar Branka Prpa, direktor Istorijskog arhiva Beograda, ističe da se na prostorima nekadašnje Jugoslavije godinama, u ime demokratije i pluralizma, radilo na reviziji deantifašizma, što se pokazalo pogubnim tokom balkanskih ratova:

„Svaka država je dužna da sve neonacističke pokušaje zaista sprečava, kao država, to je njen civilizacijski zadatak. Ja ne smatram da je pitanje slobodne volje recimo dizanje spomenika Budaku, Nediću ili Ljotiću. Kad je u pitanju Draža Mihajlović, hajte da konačno sednemo i da zaista istoriografski rešimo to pitanje, sa vidimo šta je bio taj četnički pokret.“

Da li je moguće izgraditi spomenike ili sačiniti obeležje koje će podsećati ili vređati nečije dostojanstvo? Predsednik Zakonodavnog odbora Skupštine Srbije, Miloš Aligrudić:

„Ne mogu sad da vam navedem tačnu listu takvih spomenika. Ne postoji dakle dovoljno objektivan kriterijum za tako nešto. Jednostavno, ako hoćete da podignete spomenik Adolfu Hitleru u sred Beograda, to je prosto nemoguće.“

Promicanje i veličanje ideja i ideologija koje šire rasnu i nacionalnu netrpeljivost ili pozivaju na rušenje ustavnog poretka u zemlji, kao i javno isticanje simbola zabranjenih stranaka i organizacija u Njemačkoj je zabranjeno zakonom. Kako to konkretno, u praksi izgleda, kada je fašizam u pitanju pitali smo advokata Hansa Joachima Fabera:

„Negiranje, nipodaštavanje i minimiziranje holokausta u Njemačkoj je kažnjivo djelo, ukoliko se iskazuje javno ili na nekim skupovima. Čak i kad su okupljanja u privatnim stanovima u pitanju. Ukoliko neko, na primjer, u svoj dom pozove ljude da bi im ispričao kako je Auschwitz laž, podliježe krivičnom gonjenju. Između bračnih partnera, u spavaćoj sobi, niko ne prisluškuje, hvala Bogu. A ako je tamo i izrečeno, nije opasnost za javni red i mir. Paralelno, međutim, ko negira da se u Drugom svjetskom ratu desio holokaust i progon Jevreja, tog očekuje kazna do pet godina zatvora.“

Na pitanje šta je sa podizanjem spomenika, te nacističkim materijalima, odjećom, zastavom i tako dalje, Faber odgovara:

„Podignuti Hitleru spomenik nije moguće u Njemačkoj. To je zabranjeno Zakonom (Član 86 A). Ne samo da je kažnjivo, nego je i nezamislivo da neko pokuša podići spomenik Hitleru.

Što se ostalih materijala i znakova iz doba nacizma tiče, ukoliko ja, na primjer posjedujem uniformu ili zastavu nacističke Njemačke, ne moram odmah otići na policiju, predati i reći – zapalite to. Imati to u vlasništvu nije kažnjivo, ali ako to prodam ili pokažem drugim ljudima, ako zastavu sa svastikom okačim na prozor ili pozovem ljude u svoj stan da im se pohvalim tom imovinom, podložan sam kaznenom zakonu. Takođe, u svojoj kancelariji ne smijem postaviti Hitlerovu bistu,“ kaže njemački advokat Hans Joachim Faber.

Zastave, simboli, spomenici, biste ratnim zločincima i fašistima, njihova imena data ulicama, u Bosni i Hercegovini su posljednjih deset godina skoro pa normalna pojava. Ni ovdje se nigdje u zakonu kao kazneno djelo ne navodi promicanje fašističkih ideja.

Narodi u Bosni i Hercegovini nisu se na pravi način nikada suočili sa fašizmom, što je doprinijelo i današnjem odnosu spram Drugog svjetskog rata. Fra Marko Oršolić, voditelj Internacionalnog multireligijskog vijeća, ističe kako se radi o složenom i bolnom procesu koji zahtjeva mnogo priznanja, koje na žalost građani u Bosni i Hercegovini uglavnom nemaju:

„To znanje nisu mogli dobiti ni tokom školovanja, jer se naš antifašizam sveo uglavnom na pobjedu partizana i tako dalje, dakle nije se išlo u raskrinkavanje one teorijske podloge fašizma. Mi bi se morali vrlo hrabro i otvoreno suočiti sa zlom, a ne ga samo gurati na stranu.“

Oršolić dodaje kako značajnu ulogu u prihvatanju prošlosti mogu imati i vjerske zajednice:

„Vjerske zajednice kod nas moraju vrlo jasno zauzeti stav prema svojoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. To je jedan problem. Zato što nije to urađeno na pravi način, normalno da se onda mnoge stvari ne mogu na pravi način riješiti ni kad je u pitanju odnos prema tim procesima u cjelini. Mislim da se ne može biti vjernik, ukoliko čovjek nije jako antifašistički raspoložen.“

Iako se deklarativno zalažu za evropske standarde i euroatlantske integracije, vladajuće bosanskohercegovačke partije svojim nejasnim stavovima prema tekovinama antifašizma, Evropi ali i cijelom svijetu šalju sliku o Bosni i Hercegovini koja je modernoj Evropi nezamisliva, ističe profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, Zdravko Grebo:

„Mislim da bi u skladu sa usvojenim civilizacijskim standardima bilo sasvim normalno da se takvo obilježavanje, tih ljudi, tih događaja, tih pokreta, tih ideologija, zakonski zabrani. Međutim, bojim se da su ljudi koji su sada na vlasti malo skloni da povuku takav potez“.

I za sam kraj ove priče, najpoučniji je svakako primjer Njemačke. Zemlja koja je porodila najjači fašistički pokret u 20. stoljeću, koja je započela Drugi svjetski rat, ozbiljno se pozabavila, ne samo denacifikacijom, nego i zakonskom regulativom osigurala da se istorija ne ponovi.

Günter Nooke, poslanik Kršćanske demokratske unije u njemačkom Bundestagu, čija su specijalnost spomenici, za naš radio kaže: „Za period od 1933. do 1945. godine, Njemačka nije podigla nikakve spomenike. Tu je uostalom zabranjeno i slaviti to vrijeme, na bilo koji način ga glorificirati, govoriti o tom vremenu u pozitivnom svjetlu. Sve što je od nacizma ostalo jesu nadgrobni spomenici, koji se održavaju, ne zbog slave Hitlera ili onoga što su vojnici Wermachta učinili, nego zbog sjećanja na poginule ljude.“

Njemačka policija striktno se pridržava primjene zakona. Na mimohodima neonacističkih organizacija redovito dolazi do hapšenja osoba koje izvikuju pozdrave poput „Sieg Heil“ ili „Heil Hitler“, te isiču neke od zabranjenih simbola. Još je jedna stvar vrlo znakovita, posebno za Njemačku. Güenter Nooke:

„Ratni heroj je riječ koja ne postoji u Njemačkoj, ne postoji tradicija upotrebe tog termina, termina koji bi nakon 1945. uostalom godine bio potpuno neprimjeren.“

Opšti utisak je da među Nijemcima postoji veliki otklon prema radikalno desno ideologiji. Činjenica je da su u Parlamentu čak i najdesnija Kršćansko demokratska unija i njena manja sestrinska stranka iz Bavarske, Kršćansko-socijalna unija, žestoki borci protiv širenja radikalno desnih ideja.
XS
SM
MD
LG