RSE
Na razgovor za naš radio Mirko Rudan je došao s torbom punom papira. Više od desetak kilograma raznih tužbi, žalbi i rješenja od općinskog do Vrhovnog suda Republike Hrvatske:
RUDAN
Ja ne znam zašto se to nama dogodilo. Nakon 12 godina, evo sad će za dvadesetak dana biti punih 12 godina, da ja ne mogu ostvariti svoje pravo na nikakav način, samo zato što pripadam nekoj drugoj vjeri, nekoj drugoj naciji, ne znam kome, ali ja sam državljanin ove zemlje, bio i ostao. Niti sam išao kuda, niti sam bježao, niti sam imao razloga za to, ništa.
RSE
Tog kolovoza 1992. godine Rudan je iz svog stana u središtu Zagreba, nekadašnja Ulica proleterskih brigada 62, danas Vukovarska, otputovao na jedan dan po maloljetnu kćerku. Istu noć susjedi ga zovu i javljaju da su mu pripadnici Hrvatske vojske provalili i okupirali stan:
RUDAN
Ja sam tu noć bio na putu i došao sam ujutro u četiri sata, jer su mi javili, brzo sam došao – noćnim autobusom, vratio sam se, i u osam sati ujutro bio na policiji, gdje je sve evidentirano. Znači, dvadeset i petog, u pola devet, sam bio na sudu i podnio prijavu i sud je donio takozvanu privremenu mjeru da mi se stan vrati u prvobitno stanje, s tim da se isele ovi koji su nasilnim putem ušli unutra i da onda možemo voditi neku parnicu ako je treba biti. Međutim, jasno, ja to nisam uspio. Znači, dobio sam privremenu mjeru, dobio sam pravomoćnu presudu i to država odnosno sud nikada nije proveo.
RSE
Rudanov otac je bio oficir JNA, ali te 1992. godine već dvadeset godina u mirovini:
RUDAN
U tom stanu smo mi živjeli od 1955. godine. Ja sam došao u taj stan tek što sam se rodio. Znači, 1955. godine sam rođen i te iste godine u osmom mjesecu sam došao živjeti u taj stan i živio sve do nasilnog iseljenja.
RSE
Izbacivanje Rudana iz stana opravdavano je činjenicom da njegov sedamdesetogodišnji otac, nositelj stanarskog prava, nije bio tih dana u Zagrebu. Mirko na sve načine dokazuje da nije ni mogao biti, jer ga je rat zatekao u rodnoj kući u Donjem Sjeničaku kraj Karlovca i naprosto je ostao odsječen od Zagreba:
RUDAN
On se tamo zatekao. On je bio bolestan i morao je zbog nekakve prirode, mira i tako dalje biti u toj rodnoj kući. To je bilo ljeto, on i mama su tamo imali vrt, znate kako svi ljudi bježe iz grada. Ja sam tu radio, radio sam u Ljubljanskoj banci, i živio tu. Par dana prije nego što se to dogodilo sam im odnio penziju.
RSE
U međuvremenu Mirko uspijeva dopremiti roditelje u Zagreb okolnim putovima i počinju se, kako kaže, svi zajedno potucati po Zagrebu:
RUDAN
Ti ljudi koji su provalili, tri muškarca, to su pripadnici 204. vukovarske brigade. Provalili su za jednu ženu sa dvoje djece. Kad je sud dvadeset i petog donio odluku da se stan vrati u prvobitno stanje, i ključevi i posjed i namještaj i stvari i hrana i sve ono što je navedeno, njima, toj ženi i dvoje djece, 26. kolovoza Ministarstvo obrane daje rješenje o privremenom korištenju stana.
RSE
Nakon dvije godine toj ženi i djeci Ministarstvo obrane dodjeljuje stan u Virovitici:
RUDAN
Međutim, tad počinje još veća kalvarija. U stan je ušao opet pripadnik 204. vukovarske brigade. Tada sam se ja s njim suočio, udario me je pištoljem po leđima, opsovao mi je majku i rekao da će me ubiti gdje god da me nađe dok ja budem po ovoj cesti hodao.
RSE
Rudanovima je oduzeto stanarsko pravo i odbijen njihov zahtjev za otkup stana:
RUDAN
Oni tvrde da smo mi otišli, oni tvrde da sam ja napustio stan. Ja sam radio, shvaćate. Tata je penziju tu primao. Nema govora, mi nigdje nismo otišli, niti je nama tko što do tog momenta radio.
RSE
Prije tri godine Rudanov otac je umro, no pedesetogodišnji Mirko ne odustaje od traženja pravde. S torbom prepunom dokumenata i argumenata, sreli smo ga prije šest mjeseci i u uredu ministrice pravosuđa:
RUDAN
Rekla je: „Pa ovo treba riješiti, ovo je za nevjerovati, nemoguće da je to tako“. I rekla mi je: „Molim vas, dajte mi sve to što ste mi sada ispričali“, kao sada ja vama, „napišite i potkrijepite dokumentima“. Ja sam to sve uradio, ali šest mjeseci je prošlo i ničega nema. Prije tri godine sam podnio zahtjev za nadoknadu štete, još nijedno ročište nije održano, da mi vrate novce, da mi vrate stvari, ne znam što da mi vrate, nešto mi moraju dati.
Na razgovor za naš radio Mirko Rudan je došao s torbom punom papira. Više od desetak kilograma raznih tužbi, žalbi i rješenja od općinskog do Vrhovnog suda Republike Hrvatske:
RUDAN
Ja ne znam zašto se to nama dogodilo. Nakon 12 godina, evo sad će za dvadesetak dana biti punih 12 godina, da ja ne mogu ostvariti svoje pravo na nikakav način, samo zato što pripadam nekoj drugoj vjeri, nekoj drugoj naciji, ne znam kome, ali ja sam državljanin ove zemlje, bio i ostao. Niti sam išao kuda, niti sam bježao, niti sam imao razloga za to, ništa.
RSE
Tog kolovoza 1992. godine Rudan je iz svog stana u središtu Zagreba, nekadašnja Ulica proleterskih brigada 62, danas Vukovarska, otputovao na jedan dan po maloljetnu kćerku. Istu noć susjedi ga zovu i javljaju da su mu pripadnici Hrvatske vojske provalili i okupirali stan:
RUDAN
Ja sam tu noć bio na putu i došao sam ujutro u četiri sata, jer su mi javili, brzo sam došao – noćnim autobusom, vratio sam se, i u osam sati ujutro bio na policiji, gdje je sve evidentirano. Znači, dvadeset i petog, u pola devet, sam bio na sudu i podnio prijavu i sud je donio takozvanu privremenu mjeru da mi se stan vrati u prvobitno stanje, s tim da se isele ovi koji su nasilnim putem ušli unutra i da onda možemo voditi neku parnicu ako je treba biti. Međutim, jasno, ja to nisam uspio. Znači, dobio sam privremenu mjeru, dobio sam pravomoćnu presudu i to država odnosno sud nikada nije proveo.
RSE
Rudanov otac je bio oficir JNA, ali te 1992. godine već dvadeset godina u mirovini:
RUDAN
U tom stanu smo mi živjeli od 1955. godine. Ja sam došao u taj stan tek što sam se rodio. Znači, 1955. godine sam rođen i te iste godine u osmom mjesecu sam došao živjeti u taj stan i živio sve do nasilnog iseljenja.
RSE
Izbacivanje Rudana iz stana opravdavano je činjenicom da njegov sedamdesetogodišnji otac, nositelj stanarskog prava, nije bio tih dana u Zagrebu. Mirko na sve načine dokazuje da nije ni mogao biti, jer ga je rat zatekao u rodnoj kući u Donjem Sjeničaku kraj Karlovca i naprosto je ostao odsječen od Zagreba:
RUDAN
On se tamo zatekao. On je bio bolestan i morao je zbog nekakve prirode, mira i tako dalje biti u toj rodnoj kući. To je bilo ljeto, on i mama su tamo imali vrt, znate kako svi ljudi bježe iz grada. Ja sam tu radio, radio sam u Ljubljanskoj banci, i živio tu. Par dana prije nego što se to dogodilo sam im odnio penziju.
RSE
U međuvremenu Mirko uspijeva dopremiti roditelje u Zagreb okolnim putovima i počinju se, kako kaže, svi zajedno potucati po Zagrebu:
RUDAN
Ti ljudi koji su provalili, tri muškarca, to su pripadnici 204. vukovarske brigade. Provalili su za jednu ženu sa dvoje djece. Kad je sud dvadeset i petog donio odluku da se stan vrati u prvobitno stanje, i ključevi i posjed i namještaj i stvari i hrana i sve ono što je navedeno, njima, toj ženi i dvoje djece, 26. kolovoza Ministarstvo obrane daje rješenje o privremenom korištenju stana.
RSE
Nakon dvije godine toj ženi i djeci Ministarstvo obrane dodjeljuje stan u Virovitici:
RUDAN
Međutim, tad počinje još veća kalvarija. U stan je ušao opet pripadnik 204. vukovarske brigade. Tada sam se ja s njim suočio, udario me je pištoljem po leđima, opsovao mi je majku i rekao da će me ubiti gdje god da me nađe dok ja budem po ovoj cesti hodao.
RSE
Rudanovima je oduzeto stanarsko pravo i odbijen njihov zahtjev za otkup stana:
RUDAN
Oni tvrde da smo mi otišli, oni tvrde da sam ja napustio stan. Ja sam radio, shvaćate. Tata je penziju tu primao. Nema govora, mi nigdje nismo otišli, niti je nama tko što do tog momenta radio.
RSE
Prije tri godine Rudanov otac je umro, no pedesetogodišnji Mirko ne odustaje od traženja pravde. S torbom prepunom dokumenata i argumenata, sreli smo ga prije šest mjeseci i u uredu ministrice pravosuđa:
RUDAN
Rekla je: „Pa ovo treba riješiti, ovo je za nevjerovati, nemoguće da je to tako“. I rekla mi je: „Molim vas, dajte mi sve to što ste mi sada ispričali“, kao sada ja vama, „napišite i potkrijepite dokumentima“. Ja sam to sve uradio, ali šest mjeseci je prošlo i ničega nema. Prije tri godine sam podnio zahtjev za nadoknadu štete, još nijedno ročište nije održano, da mi vrate novce, da mi vrate stvari, ne znam što da mi vrate, nešto mi moraju dati.
