Dr Zoran Pajić:
Izgleda da je došao prelomni trenutak za rješavanje statusa Kosova, iako svi zainteresovani u tom procesu vide njegov ishod na svoj način. Za većinu zapadnih vlada već su prošli svi rokovi za davanje nezavisnosti i trenutno preovladava nestrpljenje zbog izgubljenog vremena i nepostojanja šireg konsenzusa o tom pitanju. Za političku elitu kosovskih Albanaca nezavisnost je cilj o kojem se ne može pregovarati i on iz dana u dan postaje kritično političko pitanje u procesu formiranja nove vlade nakon nedavnih izbora. Za Beograd, nezavisnost Kosova je sasvim neprihvatljiva tačka dnevnog reda ni dosadasnjih razgovora ni neke «nove runde pregovora». Za Rusiju, Kosovo je došlo kao božiji dar u natezanju između Moskve i Washingtona o mnogo važnijim globalnim pitanjima. Za Evropsku uniju je to još jedan «vruć krompir» zaostao u kuhinji nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji. Za ostale zemlje ovog regiona Kosovo će biti uzrok mnogih neprospavanih noći povodom priznanja nove države kada i ako do njenog proglašenja dođe.
Kada je ustvari jedino pitanje koje se postavlja za Albance, te je po svemu sudeći izvjesnije veoma skoro jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova nego bilo kakav međunarodni konsenzus o tome. Međutim, i pored svega, još uvijek ima prostora da se postavi pitanje ako i da se o tome raspravlja. Mnogi analitičari, komentatori, novinari, kao i političari, i dalje razmatraju alternativne opcije i mogućnosti, ali se njihov glas sve teže čuje. Programska parola «nezavisno Kosovo» postala je još jedan u nizu testova političke podobnosti javnog diskursa i to ne samo na Balkanu. Svi oni koji stave upitnik uz tu parolu odmah se etiketiraju kao pro-Srpski nastrojeni, dok oni na drugoj strani argumentacije bivaju refleksno svrstani u «zapadnjačke Srbo-mrsce». Ni jedna etiketa nije u službi objektivnog dijaloga i osluškivanja i razumijevanja onih koji ističu ozbiljne rizike i skepticizam u pogledu sve izvjesnije nezavisnosti Kosova. U čemu su, dakle, ti rizici i osnove skepticizma?
Prije svega, mogu se očekivati negativne posljedice u ovom našem regionu u kojem se susjedne zemlje još uvijek guše u unutrašnjim podjelama i tenzijama. Izvjesno je da će se one, u najmanju ruku, zaoštriti i produbiti nakon proglašenja nezavisnosti Kosova i potom priznanja nove države u prvom komšiluku. Crna Gora će se suočiti sa otporom takvom priznanju u redovima brojne pro-srbijanski nastrojene zajednice koja je svoje raspoloženje prema Srbiji jasno izrazila na referendumu za nezavisnost. Makedonska vlada će morati činiti velike ustupke kao bi zadovoljila veoma uticajnu i dobro organizovanu albansku manjinu. Što se tiče Bosne i Hercegovine, nije prvi put da se ova zemlja nalazi u stanju opšte političke krize i paralize državnih organa, ali iskustvo govori kako je teško i komplikovano napraviti jedan korak naprijed na reformskom putu, a kako malo treba da se naprave tri koraka unazad. Uz malo «pomoći» iz Beograda, nezavisnost Kosova može Bosnu vratiti dest koraka unazad i zaoštriti do krajnosti krizu identiteta kod bosanskih Srba. Sve ove kontroverze iz susjedsva će sasvim dobro doći režimu u Beogradu i javnom mnijenju u Srbiji koji su vec duže vrijeme širom otvoreni za daljnju radikalizaciju i udaljavanje od demokratskog Zapada i Evropske unije.
Što se tiče unutrašnjeg stanja na Kosovu, bilo bi neozbiljno očekivati da će kosovski Srbi prihvatiti nezavisnost i poslušno nastaviti život u novoj državi. Oni su, kao nacionalna i politička manjinska zejednica, napravili ogromnu grešku što su u zadnjih 5-6 kritičnih godina dosljedno odbijali bilo kakav dijalog sa Prištinom, stavljajući se tako na raspolaganje političkim manipulacjama iz Beograda. To se u dogledno vrijeme sigurno neće promijeniti. S druge strane Albanci su, kao većina, arogantno ignorisali socijalno-kulturni i politički senzibilitet srpskog stanovništva na Kosovu, vođeni strategijom «prvo nezavisnost, pa onda garancije». Ovakav pristup i jednih i drugih će se samo pogoršati sticanjem nezavisnosti, podstičući Srbe da zahtijevaju podjelu teritorije Kosova. Ova opcija je do sada dosljedno odbacivana od strane međunarodne zajednice, ali se principijelno gledano ne može isključiti kao mogućnost. Međutim, ako bi se u nekom kasnijem stadiju ona i realizovala, postavlja se pitanje šta bi spriječilo brojne nezadovoljne manjinske grupe u drugim državama regiona, pa i šire, da ispostave svoje zahtjeve u istom pravcu.
Posmatrano u širem kontekstu, međunarodna zajednica na Kosovu ostvarila je značajan rezultat uspješno održavajući post-konfliktni status quo kao i privid sigurnosti, zakonitosti i javnog reda. Međutim, njezin učinak u obezbjeđenju isitnske vladavine prava i reforme sudstva i uprave je veoma slab, a da se i ne govori o bilo kakvom obećavajućem nivou ekonomskog razvoja i napretka. Može se reći da su institucije međunarodne zajednice na Kosovu vremenom pale u istu zamku kao i u Bosni i Hercegovini. Kratko rečeno, svaki uspjeh međunarodna zajednica ovdje pripisuje svojoj misiji, a za svaki neuspjeh optužuje «domaće političare koji se ne mogu dogovoriti o bilo čemu». Ovakav cinizam je sasvim neprihvatljiv i neosnovan jer je logično da bilo kakav ishod, dobar ili loš, neizbježno nosi zajednički pečat i «međunarodnjaka» i «lokalaca».
Istina je da za Kosovo nema mnogo opcija koje bi nudile optimizam i pozitivnu izvjesnost. Teoretski, mora biti života za sve Kosovare u demokratskom okruženju i bez nezavisnosti Kosova. Praktično međutim, takvo okruženje može biti kreirano i održavano uz podršku međunarodne zajednice, bilo Ujedinjenih nacija bilo Evropske unije. Politika održavanja postojećeg stanja pokazala se i do sada uspješnom i mogla bi se nastaviti pod uslovom znatno veće agilnosti i striktne javne odgovornosti svih zainteresovanih. Međunarodna zajednica mora shvatiti neophodnost prelaska sa metoda dociranja i diktata ka istinskom angažmanu lišenom arogancije i kolonijalnog pristupa prema domaćim ličnostima i stanovništvu u cjelini. Drugim riječima, međunarodna zajednica mora dijeliti rizik sa domaćom zajednicom kada su u pitanju usponi i padovi u procesu reformi i demokratizacije. Istovremeno, nacionalne političke elite moraju shvatiti da odgovornost za njihove postupke i odluke i te kako prelazi uske okvire njihovih zajednica i istomišljenika jer se njima, u pravilu, izazivaju lančane političke reakcije kako u regionu tako i šire u Evropi.
Dr Zoran Pajic je gostujući profesor na Kraljevskom koledžu Univerziteta u Londonu, Institut za međunarodnu politiku. Predsjednik je Fondacije «International Justice” sa sjedištem u Hagu i član Upravnog odbora IWPR, Institut za izvještavanje o ratu i miru u Londonu.
