Dostupni linkovi

"Tog trenutka sam znala da neću ostati tu!"


Web Caffee: Nenad PEJIĆ Prije nekoliko godina u redakciji na južnoslavenskim jezicima radija Slobodna Evropa, naš urednik programa "Most", Omer Karabeg, je imao dijalog izmedju predstavnika dvije radikalne opcije - srpske i hrvatske. Slušajući, kao tadašnji direktor redakcije tu emisiju, sav sam kipio od emocija protiv stavova ljudi koji su učestvovali u "Mostu". Kasnije smo Omer i ja razgovarali da li da dajemo platformu za takve ljude.

Kolumna koja slijedi je napisana, od riječi do riječi od strane jedne čitateljice i predstavlja njenu reakciju na kolumnu objavljenu u petak sa naslovom "Kad tuga i ovacije idu zajedno". Moja je samo uvodna i završna priča. Evo dakle poruke koju sam dobio. Kako nemam ovlašćenja da objavim imena, kolumna je bezimena:

"Zaista su mi suze krenule na oči dok sam čitala ovaj vaš članak. Meni je tada bilo 23 godine i osjećala sam upravo kao i taj Zeničanin koji je vapio za razumom i ujedno vjerovala da ljudi poput vas i vašeg kalibra imaju moć u odnosu na sirovine koje su se tada dočepale vlasti. Za mene je bila poražavajuća činjenica kada su ljudi poput vas nestajali iz javnog života i tada sam osjećala užasan strah, jer veliko je to zlo moralo biti, razmišljala sam tada, koje je uspjelo eliminisati takve ljude.

1992. Vojne kolone prolaze pored moje kuće gotovo svakodnevno. Na tenkovima pravi četnici sa bradama od pola metra i ukrštenih redenika preko grudi pozdravljaju sa dignuta tri prsta. Pitam se kad im prije naraste tolika brada.

15. maj u Tuzli, oružani sukob i eksplozije odjekivale su mojom ulicom. Cijela familija je strčala u podrum. Svi blijedi od straha. Telefon uporno zvoni. Uspijem se nekako istrgnuti iz tatinog naručja i javiti na telefon. Prijatelji iz drugog dijela grada zovu da nam jave da nije rat nego se kamioni zapalili i da vide kako smo, pošto se sve dešava u našoj ulici. Vrištim od sreće i zovem svoje da izadju iz podruma. Provirim kroz prozor, užas, kamioni u plamenu. Iz jednog kamiona izlazi ranjeni vojnik. Skinuo je košulju i istom zamotao nogu. Trčim prema telefonu i zovem službu hitne pomoći. Vidno uznemirana objašnjavam gdje stanujem i da sve vidim kroz prozor. Jedan vojnik je ranjen i košuljom je zamotao nogu. Glas sa druge strane me pita je li naš ili njihov!! Utroba mi se u tom trenutku okrenula. Nisam znala šta da kažem, samo sam spustila slušalicu.

Tog trenutka sam znala da neću ostati tu.

Hitna pomoć je stigla za nekih pola sata. Ljekari u bijelim uniformama su išli ispred pješice dok je sanitet usporeno vozio iza njih. Bila sam sretna da su došli i što će nekome možda spasiti život. Sutradan sam izašla iz kuće i prošetala ulicom gdje je gorilo. Asfalt je bio skroz prekriven čahurama i ostacima eksplozivnog materijala. Slika užasa. Na cesti vojnička čizma. Pridjem bliže. Crnim flomasterom na čizmi piše – "Dejan". Tresem se od straha. Brzo se vraćam u kuću.

Januar 1993-e. Dolazim u inozemstvo. U izbjegličkom kampu srećem svog muža. Banjalučanin, došao direktno iz vojske. Bio šofer u JNA na redovnom odsluženju vojnog roka. Preživio sve od Slovenije, kad su se ovi htjeli otcijepiti, a oni kao nisu dali, pa do Makedonije. Preselio sve kasarne. Priča kako su rezervisti i šaltere izvaljivali i još mnogo užasnih stvari. Trebao je voziti jedan od kamiona u tuzlanskoj koloni ali se razbolio i završio u stacionaru. Mislio se vratiti za Banja Luku kada je vojni rok bio završen ali mu otac rekao da će ga on lično ubiti ako se vrati tamo. On je u svakom slučaju moj."

Moja čitateljka u nastavku kroz pohvale autoru kolumne pokreće i neka druga, važnija pitanja. Hvale sam izbacio, nije red hvaliti sebe u svojoj kolumni. Poruka, medjutim, koju ona šalje je u suštini poruka o sadašnjoj Bosni i Hercegovini. Naime, ma koliko god se liderima u BiH možda činilo da imaju vlast i podršku birača, ono što oni maksimalno mogu računati jeste na podršku DIJELA glasača iz ETNIČKE grupe kojoj i sami pripadaju. Nijedan od njih, ama baš nijedan, nema podršku medju onima iz druge dvije etničke grupe. U svakoj drugoj državi – većina njih bi bila, vjerojatno, marginalizirana kao svaka druga radikalna desnica. Ona ista koja je bila predstavljena na početku ove priče, u emisiji "Most". Omer i ja smo tada došli do zaključka da je dobro emitirati i takve emisije jer one govore o realnosti na prostoru bivše Jugoslavije, realnosti koja je na vlast držala radikalne lidere iz gotovo svih etničkih grupa. Bili su jedni drugima neophodni da ostanu na vlasti i svima su smetali "normalni" poput moje čitateljice i njenog muža.

Ponekad treba realnost istjerati iz jazbine, zajedno sa njenim tvorcima.

Email me Nenad Pejic
XS
SM
MD
LG