Dostupni linkovi

Reakcije na presudu "vukovarskoj trojci"


Iva MARTINOVIĆ Ankica BARBIR MLADINOVIĆ Dok presuda Haškog suda "vukovarskoj trojci" izaziva oštre reakcije najviših hrvatskih zvaničnika, u Srbiji se ovim povodom nije oglasio niko od predstavnika vlasti. U takvoj atmosferi postavlja se pitanje kako će odluka sudskog veća uticati na prevladavanje nasleđa ratne prošlosti koje i dalje opterećuje srpsko-hrvatske odnose.

U Hrvatskoj su danas održani brojni prosvjedi zbog haške presude Vukovarskoj trojki. Od državnog se vrha traži da prekine suradnju s Haškim sudom i o svemu otvori rasprava u Saboru. I predstavnici nevladinih udruga za ljudska prava smatraju da je izrečena kazna neprimjerena krivici, a najogorčeniji su roditelji i obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

"Ovakva presuda je skandalozna i neprihvatljiva."

"Nisam mogla doći sebi. To je sramota. Trebaju naše generale odmah pustiti van. Oni nisu krivi jer smo se branili."

"Mi smo iz Kutone. Naš sin dragovoljac je išao braniti Vukovar. Iz bolnice, ranjen, odveden je na Ovčaru i ubijen."

"Deset godina smo ga čekali. Nakon deset godina smo našli sina i pokopali ga u Kutini. Teško nam je. Oni naše sude, a njihovi hodaju. Napadači! Sram ih bilo."

"Ne čudi me što su mi Srbi neprijatelji, ali me čudi što su mi moji, Hrvati, neprijatelji."

"Iz Vukovara sam. Još uvijek tražim sina. Odveden je iz bolnice kao teški ranjenik. Teško je kazati od 1991. godine koje su moje noći, koji su moji dani. Gdje je mojih 20 bijelih ruža?"

Ovo je samo dio današnjeg ogorčenja haškom presudom oficirima bivše JNA: Šljivančaninu, Radiću i Mrkšiću za zločin na Ovčari, što smo ga zabilježili na zagrebačkom Trgu Bana Jelačića, gdje su obitelji došle sa slikama svih 193 ubijena branitelja i civila. Slično je bilo u Rijeci, Osijeku, Varaždinu i Vukovaru.

Predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Ivan Pšenica, za takvu presudu okrivljuje cijelu međunarodnu zajednicu:

"Očito je da je 1991. godina bila ta kada su oni propustili da zaustave zlo, a danas su propustili da kazne zlo."

I hrvatske nevladine udruge za ljudska prava misle da kazna nije primjerena zločinu, o čemu su Hrvatski helsinški odbor, Centar za suočavanje s prošlošću - Dokumenta, Građanski odbor za ljudska prava, te Centar za mir iz Osijeka izdali zajedničko priopćenje za javnost. Voditeljica Dokumente – Vesna Teršelić:

"Kazan je neprimjerena i očekujemo da Žalbeno vijeće ponovo osmotri težinu počinjenih djela."

I vladajući i oporbeni hrvatski političari, hašku presudu smatraju skandaloznom i sramotnom, a Hrvatska stranka prava je od Sabora zatražila suspenziju Ustavnog zakona o suradnji s Haagom, no u Saboru su ostali usamljeni, a predsjednik Kluba vladajuće stranke, Luka Bebić, pojasnio:

"Ne možemo mi na osnovu toga jednostrano ukinuti Haški sud. Mi poštujemo Haški sud, ali ga i kritiziramo. Ogorčeni smo na ove presude jer ako ovako nastave, oni će sami sebe ukinuti, nitko ih neće trebati ukidati."

Hrvatski premijer Ivo Sanader već je uputio pismo glavnom tajniku Ujedinjenih naroda u kojem traži da se ispita uloga Haškog suda, te ponovio kako je Vukovar, nakon Srebrenice, najveće stradanje u Europi nakon Drugog svjetskog rata:

"Šaljem pismo generalnom tajniku UN-a, u kojem najavljujem da će Hrvatska sudjelovati u raspravi 15. listopada, kako je zasada predviđena rasprava na općoj Skupštini o međunarodnom kaznenom sudu u Hagu."

Poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo vjeruje da bi se kazne vukovarskoj trojki u drugostupanjskoj presudi mogle izmijeniti, podsjeća na slučaj Blaškić, ali i zaključuje kako Hrvatska ne može politički utjecati na konkretnu presudu:

"Premijer Sanader je u predizbornoj trci i on je morao nešto napraviti, ali će ga principijelno odbiti. Vijeće sigurnosti bi moglo raspravljati o ukupnoj situaciji, o radu Haškog tribunala i Tužiteljstva, ali nema šanse da Vijeće sigurnosti raspravlja o konkretnoj presudi."

Zvanični Beograd ćuti

Reakcije u srpskoj javnosti, posle presude "vukovarskoj trojci", svode se na likovanje i trijumf pojedinih ljudi na javnoj sceni i osude od strane predstavnika nevladinih organizacija, koje su svoj rad usmerile na pitanje suočavanje sa prošlošću. I dok je odluka suda u Hagu imala jak odjek kada je reč o hrvatskom državnom vrhu, u Srbiji to nije slučaj. Za sociologa Božidara Jakšića činjenica da se niko od predstavnika vlasti nije oglasio ovim povodom još jedna je u nizu onih koje pokazuju kako srpska vlast pokušava da reši probleme sa kojim se suočava:

„Ja tu vlast, moram reći, ne razumem u mnogim aspektima pa ni u tom. To je vlast koja apsolutno na sve ozbiljne izazove nema nijedan ozbiljan odgovor.“

Osim pitanja o pravnim aspektima presude koja se mogu odraziti na suđenja izvršiocima zločina u Ovčari, koja se vode pred Specijalnim sudom u Srbiji, postavlja se pitanje na koji će način atmosfera koja je stvorena nakon izricanja presude u Hagu uticati na odnos javnosti u Srbiji prema onome što se događalo u Vukovaru. Drinka Gojkovic iz Dokumentacionog centra "Ratovi 91 - 99":

“Mislim da generalno sudske odluke nisu, zapravo, onaj čarobni štapić koji razrešava probleme, čini ih jasnijim i koji menja percepciju u glavama ljudi kojima je i morala da se predoči čitava situacija do takvog detalja da zaista postanu svesni svega onoga što se dogodilo i svih implikacija koje to nosi. Jako je široko to polje kojim ćemo morati da pređemo da bismo nekako izašli na kraj sa, pre svega, sopstvenom percepcijom, pa onda i sa smeštanjem jedne takve ratne strahote, jednog takvog zločina kao što je bio u Vukovaru.“

Naši sagovornici saglasni su da je do suočavanja sa istinom o vukovarskoj tragediji pred Srbijom dug put i da će puno vremena proći dok oni ljudi koji su 1991. godine tenkove nekadašnje JNA u Vukovar ispraćali sa cvećem, a trojicu oficira slavili kao heroje, ne shvate kakav je zločin tamo počinjen. Ubijanje jednog grada na autentičan način je opisao film "Vukovar - poslednji rez". Autor ovog filma Janko Baljak proveo je tamo dve godine:

“Ja znam kako se ljudi u Vukovaru osećaju, imam tamo prijatelje, i znam koliko im je teško da prihvate činjenicu da je čovek koji je vodio ljude na Ovčaru oslobođen, a da je čovek, koji je određivao ko će da uđe a ko će izađe iz bolnice, dobio samo pet godina. Sada ovde u Srbiji, u Beogradu, to svi koriste kao dnevno političke atribute da je Haški Tribunal, konačno, jednom bio pravedan prema Srbima. Što se mene lično tiče, znajući celu problematiku, mislim da je presuda sramna i skandalozna.”

Na kraju, Andrej Nosov iz Inicijative mladih za ljudska prava poručuje da za istinsko suočavanje sa prošlošću u Srbiji mora da se stvori klima u kojoj će društvo znati šta se u toj prošlosti dogodilo, što trenutno nije slučaj:

„Ono što jeste simptomatično to su opet mediji koji, ja bih podvukao, imaju uticaj na taj proces pomirenja. Mi nismo čuli za šta je taj Šljivančanin osuđen, šta kaže ta presuda – za šta su oni krivi a čega je on oslobođen. Dakle, opet se obaveštavanje o toj presudi svodi na čistu matematiku, koliko su godina zatvora dobili. Neutvrđivanje punih činjenica, pune odgovornosti za nedela koja su se dogodila tokom devedesetih godina nije dobro ni za Srbiju ni za Hrvatsku, a ni za bilo koju zemlju bivše Jugoslavije.“
XS
SM
MD
LG