Dostupni linkovi

Slikanje sofre i plasiranje ideja


Aida ĐUGUM Reforma policije pokazala je svu neozbiljnost političkog miljea u BiH. Pregovori o sudbini ove zemlje po privatnim imanjima i vikendicama, rezidencijama i uredima odavno su svakodnevnica. Ne čude takvi postupci od domaćih političara, ali i predstavnici međunarodne zajednice ponekad organizuju sastanke u svojim rezidencijama. Privatna sijela bh. političara i ne bi bio nikakav problem da se u toj neobaveznoj atmosferi donesu neke konstruktivne odluke koje će biti prihvaćene i u parlamentu. No, obično se sve svodi na slikanje sofre i plasiranje ideja za koje bh. građani sigurno nisu glasali na posljednim izborima.

Iako je u svijetu ustaljena praksa da se na neformalnim sastancima rješavaju bitna pitanja, u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj ne postoji opšti nacionalni interes, vaninstitucionalni sastanci pojednih lidera odmah postanu predmetom rasprave i još dubljih nacionalnih podjela. Opozicija je nedavno uputila kritike na račun političara koji organizuju neformalne sastanke, poput onog na privatnom imanju Mladena Ivanića ili sastanka članova SDA i Stranke za BiH u hotelu „Radon Plaza“. Predsjednik Socijaldemokratske partije Zlatko Lagumdžija:

„Oni ne obnašaju vlast. Njihov posao se sveo na to da objasne šta neće jedni drugima, a primaju platu da kažu šta hoće i šta mogu u datim okolnostima. I zato imate ta karikaturalna druženja, koja, što kažu, čak ni tužno ne liče na Karađorđevo, a vidite da ljudima kojima to kažete drago što k’o biva su važni kao što su bili Milošević i Tuđman. Smiješni ljudi u jednom smiješnom mjestu.“

Zamjeniku predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH Berizu Belkiću ne smeta što se o pitanjima poput ustavne reforme ili reforme policije raspravlja na neformalnim sastancima, a ne u Parlamentu:

„Ipak su to sastanci na kojima su bile javne ličnosti, bez obzira na ambijent u kojem su se nalazili. I svi ti njihovi razgovori moraju biti na neki način provjereni u institucijama države. Dakle, ja nemam negativan pristup razgovorima ljudi, ali naglašavam potrebu odgovornosti u sadržaju razgovora, pogotovo kad je riječ o BiH, gdje nažalost još uvijek nemamo opšti interes, nego imamo tri parcijalna interesa koja kreiraju političari u ime sva tri naroda. I onda proizvodimo jednu vrstu nepovjerenja, zebnje, straha neučesnika u takvim razgovorima koji uvijek razmišljaju šta li se to dogovara.“

Ni političari iz drugih stranaka ne vide ništa loše da se razgovori o bitnim pitanjima vode u opuštenoj atmosferi. Branko Dokić, iz Partije demokratskog progresa, smatra da je komunikacija, bila formalana ili neformalna, prva stepenica ka dogovoru:

„Ja bih baš sugerisao što više takvih i neformalnih i nezvaničnih komunikacija, kada se u jednoj opuštenijoj atmosferi, u relaksiranom pristupu, gdje ni vrijeme nije ograničeno, gdje akteri nisu opterećeni zaključcima koji će biti i zvanični, razgovaraju o vrlo, vrlo škakljivim pitanjima.“

Predsjednik stranke HDZ 1990 Božo Ljubić:

„Ja mislim da je dobro da se i o ovim bitnim pitanjima razgovara i u privatnim komunikacijama, jer je to mnogo relaksiranija atmosfera nego kada se to radi pred kamerama, pred mikrofonima i pred stenogramima. Prema tome, ništa se ovdje u tom smislu nije loše desilo. Smatram da treba razgovarati i da, na kraju krajeva, sve treba kroz institucije implementirati.“

Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ugo Vlaisavljević:

„Mislim da ova kultura dijaloga naravno treba da se institucionalizira, ali to zahtijeva od naših građana mnogo veće iskustvo političke participacije nego kod običnih, većinskih demokracija. To znači mi moramo prepoznati one tajne dogovore kada se oni ipak moraju javno prezentirati u parlamentu, moraju oni obrazložiti to što su tajno dogovorili. E tad nastupa, praktično i značajno, i novinarstvo i ljudi koji su analitičari i obični ljudi koji žele da participiraju. Nažalost, još jedna vrlo loša stvar: punu podršku, puni legitimitet građana BiH su dobile etničke politike.“

Građani ipak ne podržavaju da političari o bitnim pitanjima za njihovu budućnost razgovaraju na privatnim sijelima:

„Da oni misle o narodu, oni bi se davno sastali gdje treba i napravili za narod mnogo bolje.“

„Ne odobravam, brate. Za to je paralament, nek sjednu u parlament da dogovore - ljudi su.“

„Mislim više da se dogovaraju o bitnim pitanjima za njih, a za nas - ne.“

Ne bi bilo loše za Bosnu i Hercegovinu da se domaći političari ugledaju na zapadne, ne samo po organizovanju neformalnih sastanaka, već i po brzini i odgovornosti pri donošenju bitnih odluka kako bi ova dražava, po ugledu na zapadne, bila i funkcionalnija i demokratičnija.
XS
SM
MD
LG