Biljana JOVICEVIC i Mirjana RAKELA (Gzim BADŽAKU, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Selma BORACIC, Radovan BOROVIC, Novka ILIC, Srdan JANKOVIC, Enis ZEBIC)
Hrvatska je od svih zemalja regije najviše odmakla u procesu približavanja EU. Službeni Zagreb je kandidat za članstvo, no pravosuđe je i dalje rak rana hrvatskog društva, što potvrđuje i najnoviji izvještaj Evropske komisije. Statistika govori da je smanjen broj neriješenih slučajeva, no ipak je najveća mrlja hrvatskog sudstva su skandalozni slučajevi.Prvo suđenje za ratne zločine u „Lori“ ostavilo je gorak okus u ustima, kojeg nije uspjelo isprati ni poništavanje tog postupka i ponovljeno suđenje, koje je obavljeno na zadovoljstvo domaćih i međunarodnih promatrača. Gospićki sudac Branko Milanović, niz godina je svojim presudama i obrazloženjima zgražavao javnost, a loša slika cijelog sustava u javnosti ostala je i nakon što su sve njegove presude poništene na Vrhovnom sudu, a on sam je na putu da odleti iz pravosuđa.
Hrvatsko pravosuđe jest sporo, i to je rak rana s kojom se ne možemo usuglasiti sa prihvaćenim europskim standardima, kaže za naš radio odvjetnik i predsjednik Hrvatskog pravnog centra Goran Mikuličić. Nešto može napraviti država – napraviti zakonski okvir koji će ubrzati proceduru i voditi kadrovsku politiku, koja će prave ljude dovesti na pravo mjesto:
„Mi šepamo i u jednom i u drugom segmentu. Treći segment je Udruga hrvatskih sudaca, koja bi sama unutar sebe trebala puno toga očistiti i učiniti da zapravo oni ljudi koji kompromitiraju Udrugu, bilo moralnim likom, bilo stručnim likom, naprosto više ne mogu naći svoje mjesto među sudcima u našoj državi.“
Sa ovakvim pravosuđem ne možemo ni blizu Europi, kaže za naš radio novinar Hrvatske televizije Damir Dević koji prati taj sektor, a najveći problem su – ljudi:
„S jedne strane, mnogi sudci u sustavu ne koriste i one ovlasti koje već imaju po sadašnjim propisima. S druge strane, negativna selekcija unutar sudstva stvorila je i to da je dobar dio hrvatskih sudaca mlad i neiskusan, što je, po mom mišljenju, dodatni uzrok sporosti postupka.“
Ni kolega Dević ne amnestira Udrugu sudaca kao jednog od krivaca za loše stanje hrvatskog pravosuđa, upozoravajući da se oni ne ponašaju kao dio civilnog društva, nego kao neka kasta nedodirljivih.
Tu je i još jedna priča o pravu i pravdi na hrvatski način: Ankica Barbir Mladinović:
„Tata je kronični bolesnik i već deset godina sjedi u boravku na istom mjestu i gleda u praznu točku. Mama je odonda imala dva klasična moždana udara, sedam ishemičnih. Ja imam jedno sedam-osam kroničnih poremećaja na srcu, na crijevima. Za sve to skupa doktor je rekao: To je stres. U kakvom vi stresu živite, kaj se vama dešava‘?“
Tamara i Davor Bedenko bili su zaposlenici u špediterskoj obiteljskoj tvrci njezinih roditelja „Masa promet“. Tvrtka je uspješno poslovala, no krajem 1994. godine Carinska uprava Zagreb nezakonito sjeda na račun tvrtke, zbog navodnog neplaćanja carine od strane jednog njezinog klijenta. I na temelju bankovne garancije od Kreditne banke Zagreb naplaćuje 4,2 milijuna kuna. Tvrtka odmah pokreće tužbu, jer se carina za tu robu u to doba nije ni plaćala i Upravni sud donosi presudu u korist tvrtke. Greška je utvrđena, no carina, odnosno Ministarstvo financija se na nju oglušuju, te novac ne vraćaju i tvrtka odlazi u stečaj. Banka sjeda na vrat vlasnicima:
„Mi smo dali svoje nekretnine, roditelji su dali svoju nekretninu i stan od bake i djeda. Jer, kad su nas blokirali, onda su mama i tata na apsolutno sve što imaju digli kredit radi poslovanja. Mama je stalno imala informacije – evo sad će biti riješeno, sad će biti riješeno… I mi smo pokušavali do maksimuma, računajući da ćemo sve to riješiti kad se bude riješilo. Tako da je stan od bake i djeda, roditeljski stan, obiteljska kuća koju su gradili sedamdesetih, naš stan, poslovni prostor koji je banka već uzela, sve je to u ovrsi, u postupku. Sestra živi kod roditelja.“
Sve to jer kredit s nametnutom kamatom od čak 50 posto jednostavno nisu više mogli vraćati, a država im, oglušavanjem na sudske presude i raznim administrativnim otezanjem, i dalje izbjegava vratiti nezakonito oduzeti novac. Davor Bedenko:
„Pravo i pravda su dva različita pojma. Vi ste u pravu, ali ne možete istjerati pravdu, zato što onaj tko bi to trebao napraviti ne radi svoj posao. Iscrpljuju nas, ne bi li netko odustao ili umro u međuvremenu, pa će se to valjda zaboraviti.“
Tuže i državu što se oglušila na presudu. Ukupno tridesetak sudskih sporova. Obraćali su se i udrugama za ljudska prava, ali sve je uzalud:
„Zapravo sud ne radi po zakonu, država Hrvatska ne primjenjuje zakone koje sama donosi i što ja onda mogu tu napravit? Tko sam ja, mali čovjek, da tu istjerujem pravdu. To je zapravo cijeli problem. Institucije ne funkcioniraju i tako već skoro 13 godina.“
Ugledni zagrebački odvjetnik Slobodan Budak smatra da je pravosuđe u socijalizmu bilo sluškinja vlasti, da se to pod režimom Franje Tuđmana samo pojačalo, a do danas nije u dovoljnoj mjeri suzbijeno:
„Važne sudske odluke, koje usmjeruju cijeli tok pravosuđa, i dalje su pod vrlo jakim uplivom vlastodržaca koji nisu u pravosuđu, već koji su na strani neke moćne grupe okupljene oko vladajuće stranke i raznih drugih moćnih grupacija. Situacija je sada opravdano takva da smo u pogledu korupcije, u najširem smislu značenja te riječi, na vrlo visokom mjestu u svijetu, dakle ne samo u Evropi.“
Pravosuđe u Srbiji dijeli sudbinu društva
Korupcija je prisutna, suđenja se odugovlače i traju i po desetak godina. Pravda se traži od sudova u Strazburu. Pravni stručnjaci ocjenjuju da su suđenja za ratne zločine u Beogradu pokazali test spremnosti srpskog pravosuđa za evropsko zakonodavstvo.
Javnost uglavnom deli mišljenje da je pravosudni sistem u Srbiji nepravdan, korumpiran i opterećen političkim uticajem. Suđenje optuženima za ubistvo Zorana Đinđića, koje traje gotovo četiri godine, pokazalo je sa koliko se velikim teškoćama suočava srpsko pravosuđe u vođenju politički osetljivih slučajeva, da se svrstava zločin na Ibarskoj magistrali, ubistvo Ivana Stambolića i naravno ratni zločini. Danica Drašković to ovako komentariše:
„Po mom mišljenju, u Srbiji su radnici Državne bezbednosti raspoređeni na određena mesta i sve te procese, strahovito uspešno, već toliko dugo vremena, kontroliše Državna bezbednost. A što se tiče Ibarske magistrale, tu je opstrukcija najžešće vršena. Oni pre svega žele da taj sor maksimalno rastegnu, da opstruiraju ceo proces, da bi se na neki način sačekalo neko njihovo vreme, koje, ipak, očigledno dolazi, jer je situacija u Srbiji takva da dolazak Radikala i SPS-a na vlast više apsolutno nije nemoguć.“
Suđenja za zločine u Ovčari, proces sa „Škrpionima“, značajan je za srpsko pravosuđe, jer na izvjestan način predstavlja test sposobnosti domaćih sudova. U Vrhovnom sudu Srbije ipak naglašavaju da se površnim praćenjem rada sudova stvara utisak da pravosuđe nije sposobno da sudi za ratne zločine, navodi portparolka Vrhovnog suda Srbije Vesna Dabić:
„Veoma često se pojavljivalo u medijima da je samo jedna presuda potvrđena u Vrhovnom sudu u drugom stepenu za ratni zločin, što nije tačno. U srpskom pravosuđu je vođeno ukupno sedam predmeta koji su se odnosili na ratne zločine, i pre nego što su formirana posebna odeljenja za ovu vrstu predmeta, a od toga su četiri presude potvrđene u Vrhovnom sudu Srbije, a samo tri su ukinute, s tim što se od te tri, dve odnose na jedan predmet.“
Po oceni dobrog dela pravnika, srpsko pravosuđe karakteriše, ne odsustvo kvalitetnih zakona, već prisustvo korupcije, odnosno nesavesno postupanje. Međutim, uprkos ovakvom uvreženom mišljenju, sudija Dragana Boljević, predsednica Društva sudija Srbije, kaže da korupcija možda jeste prisutna, ali u meri u kojoj predstavlja refleksiju stanja u društvu:
„Meni niko nije ukazao na spregu između sudija i advokata. Srbija je inače vrlo korumpirano društvo. Politika je u srpskom društvu alfa i omega svih aktivnosti. Tako da nema nikakvog neposrednog pritiska u smislu zvanja telefonom ili kontakta da se na određen način nešto reguliše. Ali kad vi imate neprestanu pretnju reizborom, kad imate neprestane napade političara na pravosuđe, a da se pri tom, ustvari, ništa konkretno i konstruktivno ne radi, to je ogroman pritisak.“
Kao i u Hrvatskoj, tako i u Srbiji potraga za pravdom je duga, a ponekad i nedostižna. Zanimljivo je da je priča što slijedi vrlo slična onoj zagrebačkoj. Mnogi se zato odlučju za sud u Strasborgu, poput Vidoja Momčilovića iz Leskovca:
„Hod po mukama je krenuo 1995. godine. Znači, ovo je otprilike 13 godina otkad to traje. Donešena je pravosnažna presuda, međutim, leskovački sudija nije htio da to provede i da naplati, i tako do danas. Ja ne mogu da vam dočaram šta je sve tu bilo, koliko muka je tu bilo. Nadam se da će se presudom suda u Strasborgu taj problem rešiti i da ću to konačno naplatiti.“
Vi ste tužili koga?
„Tada državu Srbiju i Crnu Goru, a sada samo Srbiju.“
Zbog čega?
„Zato što pravosnažnu i izvršnu presudu iz 1996. godine, do današnjeg dana nisu izvršili. Za to vreme su se promenila četiri predsednika Trgovinskog suda, odnosno tada Privrednog suda, pet izvršnih sudija i mali milion izvršnih radnika. Niko od njih nije hteo da izvrši tu presudu i ne verujem da će je ikad izvršiti.“
Rezultati koje pokazuje srpsko pravosuđe, daleko su od onih koji bi garantovali vladavinu prava, odnosno pravnu državu, i kao takvo je u ovom trenutku daleko od evropske zakonodavne norme, procenjuje profesor prava u Beogradu Vesna Rakić Vodinelić:
„Odlaganje i dugo trajanje postupaka je jedan poseban fenomen koji prati, ne samo srbijansko, nego i jugoslovensko pravosuđe u zadnjih 50 godina. Tu će biti jako mnogo problema da se izmeni stil rada, da se promeni odnos koji sudovi i sudije imaju prema strankama.“
Da li je crnogorsko pravosuđe trula daska?
Ako je suditi po činjenici da u Crnoj Gori ne postoji sudski savjet koji bira i razrješava suce, da je Ustavni sud ostao bez predsjednika suda, a predsjednik Vrhovnog suda uskoro odlazi u penziju, te da zemlja ima općenito manje sudaca nego što joj je potrebno, što za posljedicu ima 140.000 neriješenih sudskih predmeta, te da neki od njih stoje u sudskim ladicama preko dvadesetak godina, to potvrđuje i skoro godinu dana staru ocjenu predsjednika crnogorske skupštine da je pravosuđe trula daska kompletnog sustava.
Pred sudom u Strasbouru nalazi se sudski spor Podgoričanke Mileve Ivanović, koja već 24 godine vodi spor s državom radi utvrđivanja prava svojine nad zemljištem u opštini Danilovgrad, koje joj je oduzeto za potrebe tadašnje vojske.
Suđenje u podgoričkom Osnovnom sudu traje upravo od 1983. godine i nikada nije donesena presuda. Punomoćnih tužioca u ovom slučaju, Čedomir Ivanović, postavio je svojevrstan rekord po broju predatih podnesaka sudu, a koji iznosi oko 15.000:
„Samo u jednom predmetu sam predao sudu oko 15.000 podnesaka. Htio sam dokaz i došao sam do njega – da sud neće da sudi, da sud udovoljava suprotnoj stranci (državi) i da sud udovoljava vojsci. Pet puta je postupak vraćan na početak, promijenjena su četiri vijeća, sudilo je troje sudija, za mandata dva predsjednika Osnovnog suda. Sud nije bio u stanju da utvrdi nijednu činjenicu.“
Ovaj slučaj, kao i drugi koji godinama stoje u fiokama crnogorskih sudova, jedan je o pokazatelja u kakvom je stanju crnogorsko sudstvo. Prema zvaničnim podacima, u Crnoj Gori ima preko 140.000 neriješenih predmeta, a neki od tih su u proceduri decenijama. Nerješavanje predmeta u razumnom roku, posljedica je više faktora. Jedan od njih je postojanje sprege između pojedinih sudija i advokata, o čemu govori advokat Budislav Minić, inače žestok kritičar stanja u sudstvu:
„To je naročito izraženo u vezama bivših sudija i bivših tužilaca s kolegama s kojima su radili. Mada nijesu imuni ni ovi ostali, samo ako se dobro ušeme. To je stvar koja je bezuspješno inicirana i od nekih kolega advokata, da bi se zaključilo da za to nema snage ni u Komori, ni u društvu. Dalje, sprega sa vještacima, koji su važan činilac. Naročito se u naopakoj sudskoj praksi nalaz vještaka uzima kao Sveto pismo. Kako vještak kaže, tako sud presuđuje. Nemorala kod vještaka, advokata i sudija samih po sebi ima u tolikoj mjeri da to zaista može ovaj problem da učini velikim, kakav i jeste. A izvan toga postoji uticaj centara političke moći, koji čak ne prežu ni od toga da u najvišem zakonodavnom tijelu onemoguće gonjenje kriminalaca u sudskim togama.“
Osim velikog dijela javnosti, koji je nezadovoljan radom crnogorskih sudova, nezadovoljstvo iskazuju i druge države službe, kao što je Tužilaštvo. Nezadovoljstvo radom sudova ukazala je vrhovni državni tužilac Vesna Medenica u svom posljednjem izvještaju o radu za prošlu godinu:
„Imamo masu postupaka koji traju, a ništa se po njima ne preduzima. Državni tužioci nijesu zadovoljni time što kažu – mi smo stavili zahtjev za istragu. Sudovi ne postupaju i mi takvim stanjem nijesmo zadovoljni.“
Spori bosanskohercegovački sudovi
U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim sredinama, jedan od najočitijih problema je sporost sudova. Mora li proći desetljeće i više da bi mali čovjek mogao stići do pravde:
Na pitanje – ima li takvih slučajeva u svojoj praksi, banjalučki advokat Miroslav Mikeš kaže da ih ima na desetine, te kako za neke sudski postupak traje i po 17 godina:
„Ne dam imam jedan takav slučaj, već imam i ljude koji po 17 godina nisu dočekali pravosnažnu presudu. Osnovni problem, po meni, je totalna neefikasnost sudova, i u građanskom i u krivičnom postupku, a poznata je latinska izreka da spora pravda postaje nepravda.“
Prema izvještajima nekoliko nezavisnih međunarodnih organizacija, koje se bave monitoringom pravosuđa, Bosna i Hercegovina je ispred zemalja u regionu. Neke od promjena naveo je predsjednik Visokog sudskog tužilačkog vijeća BiH Branko Perić:
„Ja sam vrlo zadovoljan dostignućima. Jedino sa reformom pravosuđa Bosna i Hercegovina neće imati problema u procesu pridruživanja. Naravno, to ne znači da je reforma završena i da još uvijek ne postoje problemi. Još uvijek postoji dosta problema koje trebamo rješavati, ali oni ne utiču u značajnoj mjeri na uspostavljanje efikasnog pravosuđa. Imamo problem sa finansiranjem pravosuđa. Ono se trenutno odvija na 14 nivoa i to je prilično komplikovano. Takođe imamo lošu infrastrukturu u pravosuđu – veliki broj sudova ima samo jednu sudnicu, sudi se po kancelarijama, što je nedopustivo. Tako da ćemo mnoge od ovih problema morati u budućnosti rješavati, ali to moramo raditi s domaćim institucijama.“
U skladu sa Zakonom o parničnom postupku entiteta, u idealnim uslovima prvostepen bi postupak trajao četiri, a najviše pet mjeseci. Međutim, pošto se teorija i praksa razlikuju, trenutna situacija jeste takva da kod jednostavnijih slučajeva prvostepeni proces traje i godinu dana, napomenula je pravnica Udruženja „Vaša prava“ BiH Harisa Bavčić:
„Praksa je pokazala da su jednostavniji slučajevi bili okončani u roku od godine dana u prvom stepenu, a oni kompleksniji u roku od dvije do tri godine. Naravno, kako uvijek ima izuzetaka, tako smo imali i slučajeve kada su nam se korisnici obraćali jer im je prvostepeni postupak trajao preko 10 pa i do 20 godina, odnosno kada je predmet lutao od prvostepenog do drugostepenog suda i nazad. U tim slučajevima smo preporučivali da korisnici podnesu apelaciju Ustavnom sudu BiH radi povrede prava garantiranih članom VI Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.“
Prema podacima Ombudsmena BiH, veliki broj žalbi građana se odnosi na sektor pravosuđa. Mariofil Ljubić:
„Najviše žalbi se odnosilo na dužinu sudskog postupka. Zbog velikog broja žalbi, institucija Ombudsmena BiH je u prošloj godini izradila specijalni izvještaj i dostavila ga Parlamentarnoj skupštini, parlamentima entiteta i Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, kao i drugim institucijama, da se nešto poduzme da bi se smanjila dužina sudskih postupaka, jer pravda ipak treba biti dostupna u jednom razumnom roku.“
Novčani iznos koji stranke moraju platiti tokom procesa koji traje duže od očekivanog je veliki. Ljubić naglašava da pravda mora biti dostupna svima:
„Ono na šta su se građani žalili, a na šta smo i mi ukazivali – ne smijemo dozvoliti da pravda u Bosni i Hercegovini postane skupa i dostupna samo određenom broju ljudi, konkretno onima koji je mogu platiti.“
Međunarodni nadzor i dalje potreban na Kosovu
Na Kosovu najveći broj građana nije zadovoljan djelotvornošću pravosudnog sustava. Međunarodne institucije, koje su do formiranja Ministarstva pravde vodile taj sustav, i danas ga nadgledaju, tvrde da pomaka ima, ali da kosovsko pravosuđe i dalje treba međunarodne suce i tužitelje.
U predlogu međunarodnog posrednika za status Kosova Marttija Ahtisaarija zatraženo je da pravosuđe bude pod međunarodnim nadzorom. Šta o funkcionisanju pravosuđa misle građani Prištine? Najveći broj onih koje smo zaustavljali su samo odmahivali rukom kad su čuli o čemu želimo da čujemo njihovo mišljenje. Ipak, dvojica su odlučila da govore. Imaju različite stavove o radu sudova na Kosovu:
„Sudski sistem na Kosovu je heterogen i zato ima svoje nedostatke. Međutim, ja mislim da će se posle utvrđivanja statusa i ta pitanja rešiti.“
„Nisam zadovoljan, jer je veliki broj predmeta ostao nerešen po sudovima.“
I o mogućnosti da u sudovima ima korupcije, oni imaju različita mišljenja:
„To ostaje na institucijama da utvrde ima li korupcije u sudstvu ili ne.“
„Korupcije u sudstvu ima, iako ne znam konkretan primer. Međutim, za mene je dovoljno što o tome pišu mediji. Korupcija je evidentna, i to na najvišem stepenu – novine o tome svakodnevno pišu. Mislim da u sudstvu nema pravde.“
„Mogu reći da u sudstvu pravde i ima i nema.“
Obojica se slažu da je najveći problem kosovskog sudstva neažurnost u rešavanju predmeta.
Naša anketa
Građani odgovaraju na pitanje da li se sa postojećim pravosuđe, može u Evropu.
„Ja mislim da ne može. Ali ako se ove glavonje iz pravosuđa maknu, onda možemo ići u Evropu.“
„Potrebno je sve rasturiti i iz korijena graditi nanovo. Meni se čini da je situacija toliko loša da ja uopšte ne vidim način na koji bi se to moglo popraviti.“
Imate možda neka osobna iskustva sa sudstvom u Hrvatskoj?
„Mislim da ta iskustva koja ja imam ne pokazuju pravo stanje u odnosu na ono što se može saznati iz medija.“
„Ući sa sudstvom u ovakvom stanju ne možemo, ali možemo to promijeniti, tako što će se oni u čijoj je to nadležnosti educirati kako to treba napraviti.“
A što je s onima koji sada ne rade dobro?
„Naučit će se kako raditi drukčije.“
„Presude jako kasne.“
„Pravosuđe nije ujednačeno. Dešava se da se neki procesi beskonačno razvlače. A opet, s druge strane, neke stvari se dešavaju na brzinu i nije jasno kako i zašto je došlo do baš takvih rješenja kakva su dana.“
Kako pravosuđe u Bosni i Hercegovini vide građani Sarajeva:
„Katastrofa! Prvo, strašno odugovlače, ili su potplaćeni ili drže predmete po ladicama iz raznih razloga. Ljudi za silovanje ili za ubistvo dobiju dvije-tri godine. Što ne pogledaju kakvo je zapadno pravo i n koji način se oni obračunavaju s takvim slučajevima.“
„Kao i u ratu, tako i u sudstvu danas, strada narod, odnosno oni koji su najmanje krivi za sve ovo. Oni najviše trpe. Pravosudni sistem je pod uticajem onih koji vode politiku.“
„Ja mislim da je pravosudni sistem u BiH dosta dobar.“
Crna Gora:
„Ono što ja mislim o crnogorskom pravosuđu jeste da jedan običan građanin, koji nema nikakvih rođačkih, debelih veza u tim uticajnim strukturama, može samo da se mogli Bogu da nikad ne dođe u situaciju da mora se oslanja na crnogorsko pravosuđe.“
„Mislim da je crnogorsko pravosuđe dosta loše. Slažem se s generalnom ocjenom da su to trule daske crnogorskog sistema.“
„Sudije su prilično nemotivisane da dobro obavljaju svoj posao. Ja razumijem da su im prihodi niski, ali isto tako mislim da su i dosta korumpirani i da to pothitno treba da se promijeni. Ne znam kako, ali to je glavni problem.“
Stav građana u gotovo svim zemljama regije kada je u pitanju pravosuše, u pravilu je sličan – Evropa je, smatraju i u Srbiji, još uvijek vrlo, vrlo daleko:
„Nisu efikasni. Mislim da i tu ima mita i korupcije, kao i u cijelom ovom sistemu i državi. Odnosno, možda sudstvo nije toliko neefikasno koliko sudije nisu zaštićene od strane države. Kako će ljudi da presude ako im mafija stoji iznad glave i prijeti da će im pobiti porodicu. To pitanje treba da se riješi, pa bi onda sudstvo možda i bilo efikasno.“
„Svakakav šljam može da udari sudiju na ulici. A toliko šljama imamo u državi.“
„Više sam nego ogorčena. Ovo je žalosno. U ovom gradu živim 35 godina. Čovek mi je uzeo dozvolu i samovoljno preveo auto na sebe. Dve i po godine se sudimo da dokažemo je li moj auto ili nije.“
„Sporovi traju godinama, ljudi izgube volju.“
„Sudovi su korumpirani, podmitljivi.“
