Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Knjiga Florens Hartman, bivšeg portparola Haškog tužilaštva


Sead NUMANOVIC, Avaz

Bivši portparol glavne tužiteljice Haškog tribunala Florens Hartman (Florence Hartmann) svojom knjigom "Mir i kazna, tajni haški ratovi između međunarodne pravde i međunarodne politike" izazvala je buru ne samo na području bivše Jugoslavije, već i na međunarodnoj sceni.
U ekskluzivnom razgovoru Hartman po prvi put za bh. javnost govori o događajima koje detaljno opisuje u svojoj knjizi.
Nezavisnost suda

"Mir i kazna" može se kupiti na francuskom jeziku putem www.amazon.com, a do kraja godine svjetlost dana trebao bi ugledati prijevod na hrvatski jezik.
Šta je glavni sadržaj Vaše knjige?

- Rad Haškog tribunala ometale su velike sile. SAD, Velika Britanija i Francuska nisu poštivali nezavisnost suda i željele su da Tribunal bude instrument u njihovim rukama. Nekad su ciljevi međunarodne pravde i međunarodne politike bili isti, nekada ne. No, mnogo je primjera gdje je Tribunal mogao mnogo bolje raditi da nije bilo smetnji velikih sila.
Koji su to primjeri?

- Pozitivan je - naprimjer - hapšenje Slobodana Miloševića. To je ogroman uspjeh pravde i politike. Po prvi put šef države našao se pred sudom suočen s teškim optužbama. Međunarodna pravda uspjela je osigurati da se takvo nešto desi po prvi put u historiji! Politika je tu uspjela ispoštovati zahtjeve pravde kroz vlast u Srbiji i lik premijera Zorana Đinđića.
Velike sile u početku nisu žurile da se Milošević uhapsi. No, ipak se to desilo.
Sličnih primjera ima još i ja ih u knjizi navodim.
A negativni?

- Naravno, Karadžić i Mladić. Isto tako, bilo je dosta opstrukcija u predmetu protiv Miloševića.
Primjera ima još puno.
U Miloševićevom predmetu ispostavilo se da velike sile - koje nisu bile protiv njegovog suđenja - u početku nisu željele da on uopće bude optužen. Mi smo bili bez njihove podrške u nastojanjima da se dokazni materijal protiv njega u Srbiji prikupi. Mi smo u BiH dobivali dosta dokaza, ali kada je trebalo prikupiti dokaze o lancu komandovanja, naišli smo na ogromne prepreke.
Da su htjele, velike sile su mogle pomoći obavještajnim informacijama, ali se to nije desilo pa je vrlo kasno počela istraga protiv Miloševića.
(Ne)postojanje dogovora

A Karadžić i Mladić? Postojao je dogovor o njihovom nehapšenju?

- U knjizi detaljno govorim o dešavanjima u zadnjih 12 godina. Uvijek se govorilo da između Karadžića i Mladića i velikih sila postoji dogovor o nehapšenju. Pričalo se da je Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) sklopio dil s Karadžićem a Francuzi s Mladićem. Te su priče najčešće dolazile od osoba koje su bliske njima dvojici i redovno su snažno demantirane iz glavnih gradova velikih sila.
Tribunal nikada nije imao čvrsti dokaz koji bi potvrđivao postojanje dogovora. No, postojao on ili ne, činjenica je - i to se vidi u mojoj knjizi - da postoji vrlo jasan i sistematski neuspjeh u hapšenju ove dvojice zbog odbijanja velikih sila da se oni uhapse.
Želim istaći još nešto. Ako je neko nekada možda i napravio neki dogovor s zločincima, on je prestao biti obavezujući onog momenta kada je osoba optužena za najteže ratne zločine. Besmisleno je - bilo dogovora ili ne - da se on poštuje i danas!
Gdje je Karadžić?

- Ne znam. Ali znam da je više puta jasno lociran i - nije uhapšen! U knjizi navodim, naprimjer, jedan događaj iz 1997. godine. Tada je NATO dobio mandat da hapsi optužene i počele su akcije. Nekih 30 ljudi prebačeno je u Hag na osnovu toga. No, to se ne odnosi na Karadžića i Mladića. Mladića su velike sile obavijestile o tome i od tada je u Srbiji.
Karadžić ne želi biti diskretan, dostupan je novinarima, možete ga lako vidjeti kako obavlja svakodnevne aktivnosti, prolazi kroz kontrolne punktove NATO trupa u BiH bez problema... Novinari jasno ističu da - ako se želi - Karadžić lako može biti uhapšen.
Suočeni s tom blamažom, predstavnici sila ga mole da bude diskretniji i krajem 1997. godine Rusi ga, na zahtjev i uz znanje velikih sila, prebacuju u Bjelorusiju gdje on ostaje nekoliko mjeseci, ali se vraća nazad u BiH. Tu postaje diskretniji i - ništa se ne dešava.
Haški tribunal se onda nađe u situaciji da putem posrednika dobije ponudu Karadžića da se preda. To je bilo 1999. godine. Ispostavi se da je to neozbiljna ponuda jer on traži da se preda, a da mu se zauzvrat povuče optužnica.
Tribunal nastoji, onda, ubijediti velike sile da se na sljedećem sastanku s njim on ili navede na predaju ili uhapsi. No, do tog sastanka nije došlo.
Koja velika sila je pregovarala s njim?

- To piše u knjizi!
Uloga Zapada

Ako je Milošević, kao čovjek koji je znao i mogao kompromitirati svijet zbog
nečasne uloge u BiH, uhapšen i sudi mu se, zašto Karadžić nije. Što je to on opasniji od Miloševića?
- Za razliku od Miloševića, koji je negirao svoje učešće u zločinima u Srebrenici, Karadžić je bio "na licu mjesta".
Argument koji je koristio Milošević koristile su i velike sile - oni su horski govorili da s time nemaju nikakve veze. Karadžić je bio najdirektnije umiješan - kao i Mladić - kroz naredbe koje je potpisivao i aktivnosti na terenu!
I Zapad je to znao?

- Pa imali su informacije, to je nesumnjivo. Oni ni sada ne žele dati podatke o tome.
Time postaju saučesnici u agresiji i zločinu?

- Pazite, ne želim reći da su velike sile činile zločine. Zločine su činili lokalni ljudi. No, Zapad je "dosje Balkan" tretirao dosta komotno. Dugo se raspravljalo da li intervenirati ili ne. Njegov pristup problemu odražavao se na nastavak zločina. Greške diplomatije plaćali su ljudi na Balkanu svojim životima.
Zapad je žrtvovao Srebrenicu za mir

- Vojna operacija u Srebrenici mogla se predvidjeti. Na proljeće 1995. godine Milošević je potpisao da prihvata ono što će se kasnije desiti u Dejtonu pod uvjetom da istočni dio BiH, uz Drinu, bude kompaktan teritorij. To mu je dato i on sa svojim štabom počinje pripremati vojnu operaciju. Dio tog štaba je i Mladić.
Zapadne zemlje imale su uvid u aktivnosti. Amerikanci imaju baze u Hrvatskoj u kojima slušaju šta se priča između Beograda i ljudi na terenu i ništa ne preduzimaju. Šta više, oni negiraju da je cilj operacija osvajanje Srebrenice. No, kada se to desilo, ništa se ne čini. Beograd ništa ne poduzima mada se moglo pretpostaviti da će doći do zločina. Mladić je tome sklon i zna se kako se ponaša sa zarobljenicima.
Umjesto toga, Zapad daje gorivo da se žene i djeca deportiraju a muškarci pobiju. U knjizi prenosim i razgovor Širaka (Chirac) i Klintona (Clinton) gdje se govori o zločinima, da se muškarci razdvajaju od žena i male djece. No, ništa se ne preduzima. U novembru u Dejtonu se već zna da je pobijeno oko 8.000 muškaraca iz Srebrenice. Umjesto da se Srebrenica oduzme Srbima, ona ostaje u njihovim rukama!
Taj grijeh iz 1995. godine pokazuje dublje razloge zbog čega je cijela priča o istini o Srebrenici i ratu u BiH, uključujući hapšenje Karadžića i Mladića takva kakva jeste.
Odbijanje zahtjeva

- Tužilaštvo, ali i cijeli Tribunal, stalno je tražilo da mu se da pravo da sami hapsimo optužene. To nije samo bio zahtjev Del Ponte, već i njenih prethodnika. Govorili smo, ako je "Karadžića nemoguće naći", dajte nam mandat i mi ćemo to uraditi. Nisu nam dopustili. Najveći kompromis koji smo uspjeli iznuditi jeste da nam se odobri formiranje tzv. timova za potragu. Oni u više navrata uspijevaju locirati Karadžića, te se informacije proslijede silama i - ne desi se ništa!
Unutarnje opstrukcije

- Dok su interesi međunarodne pravde i međunarodne politike isti, Tribunal dobro radi. Kada se sud "izmakne", onda se stvaraju neke vrste ad hoc tijela koje ometaju njegove aktivnosti.
To se radi na različite načine - unutarnjim opstrukcijama ljudih koji su infiltrirani negdje i oni čine sve da se određene stvari ne dese. Tih ljudi bilo je i u Tužilaštvu, nažalost, ali i u nekim diplomatskim misijama...
Akt licemjerja velikih sila

- Osnivanje Tribunala u Hagu bio je akt licemjerja. U to vrijeme - 1993. godine - svijet je bio suočen sa snažnim pritiskom javnosti zbog masovnih zločina u BiH. Velike sile nisu željele vojno intervenirati i neko je došao na ideju da se formira međunarodni sud.
Tribunal je tada tako koncipiran - bez obzira na izjave koje su davane o pomoći žrtvama i kažnjavanju svakoga ko je počinio zločine - kao diplomatska prijetnja, a ne stvarni sud.
U takvom kontekstu, Tribunal je zabilježio izuzetne uspjehe.
Sjetit ćete se da 1993. godine niko nije znao kako će se finansirati taj sud. Sudije su došle praktično na ledinu, bez sredstava za rad. Velike sile su željele da on bude njihov instrument, a ne tijelo koje će po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, provoditi usvojene međunarodne konvencije.
Budućnost ICC-ja

- Zahvaljujući upornosti ljudi u Tribunalu ponajviše, došlo je do formiranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC). I taj sud se sada suočava sa pritiscima velikih sila, koje poručuju, naprimjer, da se optužnice za zločine u Darfuru stave u ladicu, kako ne bi smetale diplomatama u pronalaženju održivog rješenja.
No, činjenica da ICC postoji dobrano pokazuje da postoji i međunarodna pravda.

Razgovarao: Sead NUMANOVIĆ
XS
SM
MD
LG