Dostupni linkovi

Na kojem jeziku treba šutjeti?


Viktor IVANCIC, Feral Tribune

Da je, uzmimo, Pilić svoj profesionalni angažman ostvario u Njemačkoj, Italiji ili Grčkoj, rečenica s tom informacijom završila bi staloženom i neutralnom točkom, a ne uskličnikom i upitnikom, zgroženošću i začuđenošću, znakovima koji pozivaju čitatelja da ukruti svoje nacionalno biće i obrati pozornost na slučaj vjerojatne izdaje.

Mala interpunkcijska gomila – "!?", a moglo je i "?!?", ili recimo "!?!", no i "!?" je sasvim dovoljno – poslužila je autoru vijesti da iskaže stanje svoje očigledne nadraženosti, a da pritom ne posegne za nekom od sočnih kvalifikacija iz bogatoga fundusa hrvatskoga književnog jezika. Psovanje, proklinjanje, etiketiranje, naime, nespojivo je s formom novinske vijesti, gdje se od novinara očekuje hladno i objektivno izlaganje informacije, a bilo bi i politički zazorno u mediju koji je, barem na razini ambalaže, baš kao i hrvatsko društvo u cjelini, svečano napustio svoju blisku šovensku prošlost. Zato da bi je održavao na životu kodnim znakovima i šifriranim jezikom.

Uskličnik i upitnik – u nedostatku formulacija koje bi objedinile i rutinsku nacionalističku isključivost i rutinsku građansko-liberalnu širinu – nešto su poput dimnih signala što ih novine odašilju čitatelju kako bi probudile njegov patriotski adrenalin i upozorile na opasnost koja je, barem u početnoj fazi, neizreciva vokabularom što je, na opću žalost, okovan nametnutim pravilima političke korektnosti. Nema sumnje da će se Nikola Pilić sljedećih dana nadobivati javnih batina – štoviše, prve su obilne porcije već počele stizati – ali, u trenutku njegove inicijacije u nacionalnog izroda, kletva je jasno i efikasno bačena i kada nema riječi kojima bi se opisao njegov gnusni čin.

Da bi se razumio taj koncept, valja kazati kako je Slobodna Dalmacija već sutradan objavila anketu pod simpatičnom egidom "Glas naroda", gdje se slučajno izabrani predstavnici "naroda", tj. njegovi "glasovi", nisu oslanjali na interpunkcijske trice i kučine – pošto su zabilježeni njihovi govorni, a ne pisani iskazi, pa su valjda zato i nazvani "glasovima" - nego su smjelo zagrabili u onu hrvatsku jezičnu baštinu. Jedan je "glas" tako ustvrdio da ga "uopće ne iznenađuje što je Nikola Pilić odlučio pomoći Srbima", jer, koliko on zna, "i žena mu je Srpkinja, a i on je uvijek nekako bio projugoslavenski orijentiran". Drugi je "glas" Piliću poručio kako "ne bi iša tamo da ima imalo pameti", tj. da bi mu "bolje bilo da je osta ovdi u Hrvatskoj, među svojim narodom"...

Iznad te ankete objavljen je novinarski komentar u kojemu se oštro kritizira Hrvatski teniski savez, jerbo nije znao cijeniti Pilićeve profesionalne kvalitete, pa je naš vrhunski stručnjak, eto, otišao raditi u susjednu državu. Tu nema ni traga "ženi Srpkinji" ili "projugoslavenskoj orijentaciji". Za "ženu Srpkinju" i "projugoslavensku orijentaciju" zadužen je, naravno, "narod", koji – prema boljim demokratskim običajima – također ima pristup dnevnim novinama, a novine su u svojem profesionalnom segmentu dužne tome "narodu" ponuditi odgovarajuće uskličnike i upitnike, dakle kvalitetne i dovoljno razumljive znake za uzbunu. Baš kao što su donedavno, također uz pomoć uskličnika i upitnika, novine svome "narodu" dodavale noževe i sjekire.

Je li onda Slobodna Dalmacija proizvela šovinističko pljuvanje po Nikoli Piliću? "Kako sad to?!?!" – graknut će zaprepašteno uredništvo: "Pa mi nismo napisali ni jednu jedinu pogrešnu riječ!?!?" I to je, dakako, sasvim točno...

Otkad traje radna akcija umivanja društva, inicirana s političkog vrha, mimikrija je postala dežurna tehnika hrvatskoga nacionalizma. Kandidat takozvane ljevice za premijera, Ljubo Jurčić, zalaže se za zabranu pristupa srpskom kapitalu u hrvatsku privredu, ali to obrazlaže "ekonomskim kriterijima", nekakvim nebulozama o osjetljivome odnosu između "svježih rana" i svježeg kapitala, što bi se valjda moglo izmjeriti jasnim tržišnim parametrima.

Na sportskome planu – jer od toga smo počeli – kolumnist Jutarnjeg lista liberalne orijentacije, Miljenko Jergović, u rijetko glupom tekstu optužuje za nacionalnu izdaju četvoricu košarkaša koji su odbili igrati za hrvatsku reprezentaciju, ali tako što ih ne optužuje on osobno, nego zubima i noktima brani ministra Ivana Šukera, koji je optužbu jasno izrekao, od navodno neprincipijelnih napada. "Osim toga", piše liberalni kolumnist, "dobro je da ni na najnižoj simboličkoj razini Hrvatsku ni u čemu ne predstavljaju" tipovi poput Nikole Vujčića, jer je on, taj Vujčić, "neotesani primitivac koji ne poštuje ni veličine vlastitoga sporta (Novosela i Acu Petrovića)". (Analogno tome bilo bi da Miljenko Jergović ni na najnižoj simboličkoj razini ne može reprezentirati hrvatsku književnost – recimo na nacionalnom štandu na sajmu u Frankfurtu – jer je toliko "neotesan" i "primitivan" da ne poštuje ni veličine vlastitoga sporta, poput Ivana Aralice. Ako se pak Jergović, sasvim legitimno, ne drži podobnim za ikakvo nacionalno predstavljanje, tj. ako se ne smatra hrvatskim piscem - zašto onda Vujčića tretira kao hrvatskoga košarkaša?)

Istoga dana kada je Slobodna Dalmacija donijela vijest da se Nikola Pilić otišao baviti tenisom u "Srbiju!?", Jutarnji list je na udarnim političkim stranicama razvalio temu o tome kako je Glas Istre, krajnje skaredno, "prekidajući praksu u dnevnom tisku", objavio intervju s Lepom Brenom na - srpskome jeziku. U tekstu nema robusnijih interpunkcijskih znakova, koji bi dodatno istaknuli problem, ali je zato oprema uzbudljiva. Egida: "Intervju na srpskom". Nadnaslov: "Glavi urednik tumači zašto je naslov u Glasu Istre na ekavici". Naslov: "Nema potrebe prevoditi Brenu, Istrijani razumiju što je to vazduh".

Glavi urednik istarskoga dnevnika Dražen Dobrila opravdava se novinarki Jutarnjeg tvrdeći kako "tu nema nikakve afere", kako "Istrijani dobro razumiju" Lepu Brenu kada ona koristi izraze kao što su "svetsko čudo", "kuvarica" ili "šampioni", pa ih nije potrebno prevoditi na hrvatski, a "time smo dobili i na autentičnosti izjava Lepe Brene". K tome: "Splitski Feral Tribune godinama objavljuje tekstove na srpskom jeziku, odnosno ne prevodi na hrvatski jezik izjave i intervjue onih kojima je srpski materinski jezik."

Novinarki Jutarnjeg lista taj je zadnji podatak također poznat, ali ne može odoljeti goničkome porivu i nepogrešivome osjećaju da su narušena nepisana pravila nacionalne higijene, pa inzistira na tome da je Glas Istre "prekinuo praksu u hrvatskome dnevnom tisku". (A i nije naročito produktivno otkrivati "skandal" u nekakvoj Feralovoj usputnoj blasfemiji, koja traje već petnaestak godina, ako je taj marginalni i malotiražni projekt blasfemičan sam po sebi, pa ga je prirodnije ne računati u medijski asortiman prema kojemu će se utvrđivati nacionalni standardi.)


Da bi sve bilo u uljuđenom i "programskom" tonu, angažirana je omanja bojna lektora i jezikoslovaca koja je o nastalome ekscesu izrekla nekoliko očekivanih fraza, sa zajedničkom mišlju da se slične stvari nipošto ne bi smjele ponavljati. Iza tih riječi, lebdjeli su oni poznati mrki refreni o "nužnosti jezične standardizacije", o jeziku kao nacionalnoj dogmi najvišega ranga, o jeziku kao krunskome čuvaru nacionalnog identiteta, a zapravo o istoj staroj mentalnoj diktaturi i lektorskome tutorstvu koje se legitimira romantičnim parolama dok drži pendrek u desnici. Jer svaka je "standardizacija", što lektori odlično znaju, u svojoj biti nasilnički čin. Propisivanje "kanonskih vrijednosti" materinjeg jezika, te rigorozna kontrola njihova očuvanja, spada u onu vrstu stručne djelatnosti koja se najbolje obavlja u čizmama i kožnim mantilima.

Zašto bi se Jutarnji list brinuo o tome na kojemu jeziku svoje tekstove objavljuje Glas Istre? Zašto bi "hrvatski dnevni tisak", sa sve nižom razinom pismenosti, uopće figurirao kao čuvar kulturnog identiteta na jezičnoj osnovi? Zašto je svaki javni govor o hrvatskome jeziku i njegovoj "kanonizaciji" ispunjen tolikom količinom fobija od "srbizama" da se čini nužnim uključivanje psihijatara u debatu? Zbog čega vizija standardno-jezične mreže, što će se pedantno razastrijeti medijskim i javnim prostorom, mora tako žalosno nalikovati čeličnome kavezu unutar kojeg ćemo se gušiti od obilja vlastitog "identiteta"?... Ta pitanja nemaju smisla, naravno, i ovdje ih navodimo tek da bismo uzgredno pljuckali po službenoj iluziji nacionalnog samoostvarenja.

Jedini realan problem sa srpskim, međutim, u tome je što nam je razumljiv. Ako ne želimo imati srpski u novinama, nije li dosljednije ne objavljivati intervjue sa Srbima, koje, na nesreću, razumijemo i kada govore srpski? Ako je pak nešto kao identitet u središtu priče, tada prevođenje njihovih riječi na hrvatski (kojega oni razumiju) umjesto objavljivanja na srpskom (kojega mi razumijemo) predstavlja zakidanje dijela njihova identiteta, premda bi novinski intervjui, između ostaloga, trebali imati smisao predstavljanja, pa dakle i suočavanja s nečijim identitetom u što je moguće većoj mjeri.

No, nije nam ovdje ambicija dijeliti ikakve pouke, pošto je, u krajnjem, dobro da svatko piše, govori i objavljuje što god želi i na kojem god jeziku hoće. Tim više ako je to dovoljno blesavo da nas zabavi. Namjera nam je tek blagim dodirom rasprsnuti jedan mjehur od sapunice: naime - hrvatski jezik uopće nije nužan da bi se izrazio autentičan hrvatski prezir prema svemu što nije hrvatsko, a naročito prema onome što bi moglo biti srpsko.

Uz pomoć univerzalnog sustava interpunkcijskih znakova, vidjeli smo, izvjestilac Slobodne Dalmacije obznanio je svoju striktnu hrvatsku nadraženost, što će reći da mu za iskazivanje te nacionalističke mantre nije bilo nužno korištenje materinjeg jezika. Budući da je u potpunosti klišeiziran, da je sav sastavljen od općih mjesta, nacionalizam se – paradoksalno – bolje od drugih vjeroispovijesti dade izraziti univerzalnim, anacionalnim, sredstvima. Bitka za nacionalni jezik i njegovu sveprisutnost u "matičnome" javnom prostoru u tom je smislu suvišan posao, otprilike kao i bitka za suverenitet u državi koja se izborila za svoju samostalnost. Velikome Hrvatu zapravo ne treba hrvatski jezik nego njegova službena glorifikacija, kao što ni najočitija erozija suvereniteta neće pomutiti ekstatično slavljenje nacionalne države. Nacionalizam, drugim riječima, ne gubi svoj nasilnički jezik čak ni kada ostaje bez teksta.
XS
SM
MD
LG