Kemal KURSPAHIC
Samo u ovoj godini zabilježeni su i sljedeći povodi za oživljavanje ove neugodne teme: januarska presuda u Sarajevu na ukupno 37 godina zatvora trojici optuženih da su došli u BiH da pripremaju napade na zapadne ambasade u ovoj i drugim zemljama; nasilni incidenti s pokušajima ekstremista da okupiraju džamije u Sarajevu i Novom Pazaru; revizija državljanstava dodijeljenih islamskim ratnicima; julski početak suđenja bivšem komandantu bosanskohercegovačke armije optuženom što nije spriječio ili kaznio zločine koje su počinili pripadnici jedinice “El Mudžahid”; najnovija debata povodom knjige američkog vojnog eksperta Džona Šindlera (John Schindler) pod naslovom “Nesveti rat: Bosna, Al-Kaida i rađanje svjetskog džihada”.Kad se tome dodaju gotovo dnevni izvještaji o međunarodnim potjerama i hapšenjima osumnjičenih za islamski terorizam, u čijim se biografijama vrlo često spominju njihova iskustva s bosanskih ratišta, nije nimalo čudno da ako u najkorišteniji Interner pretraživač (Google) ukucate riječi “Bosnia” i “Al-Qaeda” dobijete milion i 120 hiljada dokumenata u kojima, naravno, ima i mnogo smeća ali i više nego dovoljno povoda za ozbiljnije promišljanje nego što je predvidivo odbojno reagovanje dežurnih političkih ultrabošnjaka. Oni, naime, na svaki pokušaj zapodijevanja ozbiljnog razgovora o mogućoj “bosanskoj vezi” u svjetskoj priči o terorizmu odgovaraju na nivou programirane “automatske telefonske sekretarice”: pozivaju u pomoć antiislamsku paranoju i zavjeru; odriču svaku vrijednost člancima u svjetskoj štampi i knjigama objavljenim u svijetu svrstavajući ih u radove po narudžbi “poznatih lobija i interesa”; podsjećaju kako se zna ko je terorisao Balkan devedesetih; i – kao argument ravan “zakucavanju” u košarci – poručuju svima u svijetu koji potežu tu priču da prvo uhapse vođe dokazanih terorista, Karadžića i Mladića, pa tek onda raspravljaju o potencijalnim teroristima.
Ljutnja ponekad nije bez osnova ali – ne pije vode.
Naime, nije sasvim bez uporišta ni priča o prijetnji islamskog ekstremizma na Balkanu, koja se onda lako raspreda u teoriju o “bijeloj al-Kaidi”, odnosno opasnosti da se na evropskom jugoistoku organizuju i regrutuju grupe opasnih namjera koje će se, za razliku od tamnoputijih arapskih ekstremista, sa svojim evropskim izgledom lakše ubaciti u zapadnu Evropu ili čak Sjedinjene Države i tamo provoditi terorističke namjere.
Nepojmljivo je, recimo, u svijetu ozbiljnih javnih razmatranja da mediji – kao što je slučaj u našim podnebljima – pridaju epitet “ekspertnog mišljenja” izjavi sagovornika koji kaže da knjigu o kojoj govori nije pročitao ali će je glatko svrstati u naručenu propagandu. Krajnje je štetno i kad šef državne agencije zadužene za terorizam narogušeno odbacuje zabrinutost u svijetu zbog potencijalne opasnosti iz Bosne pozivanjem da mu se daju “imena tih terorista”, kao da oni okolo dijele službene vizit-karte kao što je činio Aleksa Žunić iz Nušićevog “Sumnjivog lica” predstavljajući se okolo kao “sreski špijun”. Al-Kaida, naime, nije organizacija sa utvrđenim sjedištem i njeni pripadnici ne nose okolo članske karte niti se mogu naći u telefonskim imenicima: riječ je više o jednom naopakom svjetonazoru, zadrtoj isključivosti u kojoj su drugi i drugačiji neprijatelji čijim se ubijanjem ispunjava najuzvišenija božja volja, militantnom nametanju vlastite vjere i načina njenog upražnjavanja kao jedino ispravnih.
Uvrijeđeno traganje za “skrivenim motivima”, “naručenim studijama”, “antiislamskom histerijom” ili “zapadno-propagandističkim namjerama” pogrešno je i krajnje štetno. Za one kojima je doista i do Bosne i do bošnjaštva, puno je korisnije da najzad uvide kako je ekstremni islamizam realna i ozbiljna prijetnja i kako “svijet” nije izmislio prisustvo i agresivnost vehabijskog pokreta u Bosni i Sandžaku; kako su demonstracije protiv “danskih karikatura” u Sarajevu bjelodano pokazale širenje neevropske – ako ne i antievropske – verzije islama i u našim krajevima; i kako je hapšenje i suđenje momcima koji su planirali napade na zapadne ambasade u Sarajevu upozorilo da “bijela al-Kaida” nije samo propagandistička babaroga nego i realna perspektiva ako joj se odlučnije ne stane na put.
Takvom opasnošću bolje i analitičnije se bave svjetski mediji nego što to na Balkanu rade bilo oni koji zlurado uveličavaju ili izvitoperuju prirodu i razmjere islamističkog prisustva u Bosni bilo oni koji ga uvrijeđeno poriču.
Imao sam ovim povodima i sam pozive američkih kolega da prokomentarišem neke od ovih tema. Na pitanja o reviziji državljanstava, odgovarao sam da kao što je očito pogrešno – pa i višestruko štetno – bilo masovno grupno dodjeljivanje državljanstava islamskim ratnicima može biti pogrešno i štetno po njihova ljudska prava ako se primijeni masovni progon: svaki takav slučaj zaslužuje zaseban tretman po mjeri zakona. Na pitanja o odgovornosti Izetbegovića i njegove partije za ratni dolazak mudžahedina u Bosnu, objašnjavao sam da su i svijet i Hrvatska “zažmurili na jedno oko” pred dolaskom islamskih ratnika jer je tako dijelom ublažavana nepravda s embargom na oružje za zemlju suočenu s terorom ali da jeste odgovoran za islamizaciju Armije koja je islamskim dobrovoljcima omogućila široku samovolju i rezultirala haškim optužnicama protiv komandanata bosanske vojske da nisu spriječili ili kaznili mudžahedinske zločine.
Uporno ponavljanje reisa Cerića kako Evropa ne treba da se plaši muslimana gubi na uvjerljivosti ako i on i ostale islamske vjerske vođe ne budu mnogo direktniji u upozoravanju prije svega samih muslimana na nedopustivost i štetnost vjerskog ekstremizma. Priča kako je islam religija mira uvjerljiva je samo toliko koliko se islamski autoriteti otvoreno suprotstave njenoj zloupotrebi i zločinima u njeno ime a sumnje iz arsenala teorije zavjere o tome “ko zna je li i 11. septembar bio neko režirano zlodjelo da bi se okrivili muslimani” podsjećaju na perverznu ratnu propagandu s Pala o tome kako mora da su “muslimani sami bombardovali civile u Ulici Vase Miskina i na Markalama” ne bi li izazvali međunarodnu intervenciju!
Email me Kemal Kurspahic