Dostupni linkovi

Odumiru sela oko Trebinja


Nebojša KOLAK

Sela u okolini Trebinja su uglavnom pusta. Možete sresti pokoju sijedu glavu koja čeka da svoj životni vijek privede kraju. Te iste sijede glave sjećaju se da je nekad, ipak, bilo drugačije. Milorad Bašić, sa svojom suprugom Milkom, čitav svoj životni vijek proveo je u svom rodnom selu Džedići. Iako je prešao sedmu deceniju života, pamćenje ga još uvijek dobro služi:

„U Džedićima nema četrnaestero čeljadi. A pedesetih godina smo se rasprostirali u četiri sela. Imali smo 75 djevojaka.“

Po Miloradu, selo nema budućnosti u ovom hercegovačkom kršu. Obradive parcele su male, ne može se ništa raditi sa mehanizacijom. A što se stoke tiče, kaže, mogla bi sitna stoka, ali navalila divljač i sve odnose. Kaže da niko neće u čobane, a stari ljudi sami ne mogu čuvati stoku. Njemu nije jasna ekonomska politika Trebinja.

„Napravili su fabriku alata u Trebinju da proizvodi burgije. Iz Švedske uvoze čelik i prave burgije. A što nisu u Trebinju napravili fabriku za preradu poljoprivrednih proizvoda, koja bi proizvodila za čitavu Hercegovinu?“

U selima su rijetke škole, pa su tako rijetki i učenici. U pet seoskih škola u okolini Bileće je ove godine ukupno upisano dvoje učenika. Ništa nije bolje ni u selima oko Trebinja. Na prostoru mjesne zajednice Šuma Površ, koja trenutno broji oko 500 stanovnika, koji su uglavnom prešli šezdesetu godinu života, u selu Kučići zatekli smo porodicu Sparavalo koja živi na selu sa sinom od dvije i po godine. Koliko je i glavi kuće Vladanu Sparavalu poznato, on je na prostoru ove mjesne zajednice jedini koji s malim djetetom živi na selu. Šta ga je navelo da se zadrži?

„Navela me nemogućnost života u gradu. Na selu se još i nekako može preživjeti seoskim radom, ako čovjek ima svoju kuću. Na selu manje-više sam proizvodiš svoju hranu. E sad, do kada će to tako moći, to ne znam.“

Sparavalu je još i dobro dok mu sin ne stasa za školu, a onda se postavlja pitanje šta dalje?

„Ne znamo, vidjećemo. Odavde ne postoji nikakav prijevoz. Jedino rješenje je preseljenje u grad. Znači, sila prilika te nagoni da moraš ići u grad.“

On konstatuje da ih niko iz lokalne vlasti nije posjetio i da ne razmišljaju o selu:

„Ma kakvi, nikad niko."

Na prostoru ove mjesne zajednice nema nijedne ambulante, autobuske linije, ni prodavnice koja radi. Jednom sedmično ih obilaze trgovci, a rijetki mještani riječi hvale imaju samo za radnike elektrodistribucije, koji često otklanjaju kvarove na dotrajaloj elektromreži. Selo izumire i svakim danom je sve teže da se obnovi. Za početak trebaju velika sredstva kako bi se obnovile kuće i pripremile za iole normalan život. Nakon toga, potencijalni povratnicima bi trebao novac za sadnice i nabavku stoke. Sa svim ovim činjenicama, kraj seoskom životu je blizu, a postoji li neki način da se selo probudi i razdrma, Milorad Bašić šeretski zaključuje:

„Može neki drugi narod, ali ovaj ne može. Da mogu djedovi i babe od sedamdeset godina imati djecu, e onda bi moglo.“
XS
SM
MD
LG