Branka TRIVIC, Enis ZEBIC
Komentarišući stavove predsednika i premijera Srbije Tadića i Koštunice o “Oluji” kao zločinačkoj akciji u kojoj je proterano 200 000 Srba, predsednik Hrvatske Stjepan Mesić rekao je kako bi bilo dobro da u Srbiji shvate da je Milošević bio taj koji je Hrvatskoj nametnuo ratnu opciju, te da, shvativši to gde je rat planiran i odakle je vođen, dožive katarzu.Kad je reč o onima u Hrvatskoj koji su, kako je Mesić eufemistički rekao, “učinili nedozvoljene radnje”, njih Hrvatska procesuira. Premijer Hrvatske Ivo Sanader komentarisao je i izjave Milorada Pupovca po kojima bi Hrvatska trebalo da se zapita šta slavi kad slavi “Oluju”, poručujući mu da Hrvatska slavi pobedu i da on, bez obzira na to što je koalicioni partner, ne može promeniti povijest.
U poslednjih sedam godina odnosi između dve zemlje su se, iako mučno i sporo, ipak pomerali ka normalizaciji – i u ekonomskom i u političkom smislu. Najveći doprinos tom procesu svakako su dali predsednik Mesić koji se izvinio u Jasenovcu, i nedavno, predsednik Srbije Boris Tadić, koji se u Hrvatskoj izvinio za sva zla nanesena hrvatskom narodu od strane pripadnika srpskog naroda, zbog čega je kod kuće platio ne malu cenu. Otkud sada novi oštri tonovi i mogu li oni dovesti do pogoršanja odnosa između dve zemlje?
Jelena Marković, predstavnik Tadićeve Demokratske stranke, najpre komentariše izjave političkog Zagreba:
„To je politička klima koja ne pogoduje ni međusobnim odnosima dve države koji su napredovali uz veoma teške muke i veoma sporo u prethodnih 7 godina, ali ne odgovara ni samim ljudima koji su izbegli sa teritorije Hrvatske i među kojima raste strah i zebnja da se vrate na teritoriju Hrvatske. Naročito ako se uzme u obzir činjenica da Hrvatska ponajmanje u ovom trenutku ima prava da o tome govori, s obzirom na to da proces povratka izbeglica najteže, najsporije i uz najveće muke ide upravo u toj zemlji. Da bi slušaoci bolje razumeli moram pomenuti činjenicu da su stanarska prava i nepokretnosti u BiH izbeglicama vraćene u 95 odsto slučajeva, a u Hrvatskoj to se jedva pokrenulo. Tako da ta priča o krivici samo dodatno obeshrabruje Srbe da se vraćaju na tu teritoriju i otežava naše međusobne odnose, koji su ionako opterećeni i pitanjem granice i pitanjem izbeglica i pitanjem stanarskih prava, a trebalo bi da budu olakšani činjenicom da jedni drugima treba da budemo partneri na putu ka EU.“
Milica Delević, pomoćnik ministra spoljnih poslova za evropske integracije, kaže da je problematična vrsta poruke koja se mogla iščitati u izjavama prilikom proslavljanja akcije “Oluja”:
„Čini mi se da ove izjave koje čujemo iz Hrvatske ne idu u pravcu osude rata, gde ima prostora da i jedna i druga strana zažale za nečim, nego da su intonirane više u smislu – nešto je bilo rata, nije problem što je Srbija vodila rat nego je problem u tome što ga je izgubila. Tu mi se čini indikativnom izjava Sanadera kako svet voli one koji rešavaju sami probleme i kako Hrvatska zapravo slavi pobedu.“
U real-političkim odnosima između Srbije i Hrvatske ipak ne dominira takav vokabular, kaže Jelena Marković i dodaje:
„Jedino mogu da ga razumem u svetlu političke kampanje s obzirom da se Hrvatska sprema za izbore. To je jedini racionalni razlog koji ja, više kao analitičar a ne kao predstavnik stranke, mogu da nađem.“
Naše sagovornice ukazuju na to da je nerešeno pitanje između Hrvatske i Srbije problem povratka izbeglica i njihovih socijalnih i ekonomskih prava, ali ne veruju da će doći do pogoršanja odnosa između dveju zemalja. Jelena Marković:
„Ja zaista nemam osećaj da će se odnosi pogoršati. Naša saradnja je odlična, pokrenula se čak i na pitanjima koja su dosada bila gotovo nedodirljiva, a to je otvaranje masovnih grobnica i pitanje nestalih. Mislim da je ova zaoštrena retorika prosto jedan politički marketing više nego ozbiljno sučeljavanje ili sudaranje dve zemlje ili promena kursa politike, koja je do sada bila zaista kurs pomirenja u regionu.“
Reakcije u Zagrebu slične
Nema zaoštravanja odnosa, nego se radi o različitim viđenjima jednog pitanja važnog u kontekstu odnosa dviju država, o kojem će Zagreb i Beograd i dalje razgovarati, kaže za naš radio vanjskopolitički savjetnik hrvatskog predsjednika Tomislav Jakić:
„Riječ je o tome da Hrvatska s pravom i razlogom inzistira na legalnosti i legitimnosti operacije ,Oluja‘, ali priznaje pri tom da je bilo zločina. Podsjećam na izjavu predsjednika Mesića, upravo uoči ove sadašnje obljetnice, objavljenu u jednom hrvatskom dnevnom listu, gdje je on rekao: ,Mi moramo priznati da je bilo i ubojstava i pljački i paleža. Međutim, to što mi priznajemo da je bilo stvari na hrvatskoj strani, koje se apsolutno nisu smjele događati, što inzistiramo na odgovornosti za ta počinjena nedjela i zločine, to ne znači da možemo bilo kome dopustiti da dovodi u pitanje opravdanost akcije, koja je bila nužna u momentu kada drugog načina da se oslobodi jedan dio hrvatskog državnog područja nije bilo‘.“
Predsjednik Središnjeg odbora oporbene Hrvatske narodne stranke Radimir Čačić, izjave srbijanskih političara o „Oluji“ tumači unutarnjepolitičkom konstelacijom u susjednoj državi:
„Izjave su sigurno dio unutarnjepolitičke potrebe i igre u Srbiji između Koštunice i Tadića, i one nesumnjivo ne doprinose dobrim odnosima.“
Oko obrambenog karaktera Domovinskog rata u Hrvatskoj postoji potpuni konsenzus, a sve relevantne hrvatske političke stranke, uz neke rezerve Pravaša, osudile su zločine bez ostatka, ali to ni na kakav način ne može ugroziti legitimitet Domovinskog rata, kaže Čačić za naš radio:
„Mislim da to neće imati značajnih posljedica za hrvatsko-srpske odnose. Povijesno, stvari su tu potpuno jasne. Stav HNS-a je da je Domovinski rat apsolutna svetinja za sve građane Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, a zločine treba uvijek i svagdje osuditi, a oni su, naravno, individualnog karaktera.“
Nema zaoštravanja, slaže se i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Branko Caratan:
„Mislim da se ne bi moglo reći da će stavovi koji su izneseni povodom ,Oluje‘ zaoštriti odnose između Hrvatske i Srbije, iako neke izjave sigurno neće pomoći da ti odnosi budu bolji. Tu se radi o subjektivnom pokušaju da se povijest reinterpretira sa svoje strane. S tim da bi mogli reći da su ovoga puta hrvatski političari bili odmjereni i da su spomenuli i zločine koji su počinjeni sa hrvatske strane.“
Po Caratanovoj ocjeni, ponašanje službenog Zagreba pokazuje da je „Oluja“ izvučena iz dnevno-političkih natezanja, dok to u Beogradu još nije slučaj:
„U Beogradu se radi o tome da je dikcija podređena političkoj situaciji u Srbiji. Dočim bih mogao reći da u Hrvatskoj to više nije uopće važno pitanje, već je to pitanje odnosa prema recentnoj političkoj povijesti, koje nema dnevnopolitičku težinu.“
