Piše: Gojko Beric, Oslobodenje
Hrvatska je jučer slavila Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dok su pobunjeni hrvatski Srbi, koji su našli utočište s obje strane Drine i kojima je Milošević namijenio ulogu graničara na sjeverozapadu zamišljene velike Srbije, lamentirali nad svojim porazom i palili svijeće u pomen ubijenih rođaka.Događaj koji Hrvate i Srbe napaja snažnim, ali potpuno suprotnim emocijama upisan je u balkansku povijest pod nazivom "Oluja", najpoznatijom vojnom operacijom u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. "Oluja" je zadala smrtni udarac samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini, pa je 5. augusta 1995. Franjo Tuđman u pobjedničkom zanosu podigao hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi, kao simboličan znak da je Zagreb uspostavio suverenitet na cijeloj teritoriji zemlje. Hrvatska je bila u delirijumu pobjede.
Ali, svaka pobjeda ima i svoju tamnu stranu. U toku i neposredno nakon "Oluje" gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo, oko 250 hiljada ljudi, napustilo je svoja ognjišta. Stotinama kilometara duga kolona nesrećnika pružala je klasičnu sliku masovnog egzodusa. Izazivali su sažaljenje jer ljudska nesreća je ljudska nesreća, ali objektivno govoreći, sami su, u velikoj mjeri, krivi što ih je stigla surova kazna jer su bezglavo stali u službu Miloševićeve politike, svesrdno podržane od Srpske pravoslavne crkve.
Hrvatski politički vrh i mediji su 12. godišnjicu "Oluje" obilježili sa manje euforije nego prethodnih godina, ali je osnovni pristup tom povijesnom događaju ostao nepromijenjen: operacija je bila potpuno legitimna, izvojevana je blistava pobjeda nad "agresorskim i odmetničkim snagama", Hrvatska je oslobođena, a njena vojska je izvršila prodor prema Bihaću, bez čega "ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine u današnjem obliku".
Za Srbe je "Oluja" sušta suprotnost svega toga. Ona je sinonim za ratne zločine i "najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata". Premijer Vojislav Koštunica, koji nikada nije izričito osudio genocid u Srebrenici, ako ga je uopšte i priznao, ocjenjuje da je u "Oluji" "iskorijenjen cijeli jedan narod - Srbi Krajišnici". U tom kontekstu su pomenuti Pavelićev NDH i Jasenovac, s očiglednom namjerom da se dokaže "kontinuitet zločina nad srpskim narodom u prošlom vijeku". Prodajući dim i maglu, vođa radikala i četnički vojvoda Tomislav Nikolić zahtijeva da Srbija tuži Hrvatsku za genocid i najavljuje ostvarenje sna o velikoj Srbiji.
Ali, iako je "Oluja" za sobom ostavila detonator civilizacijskog sukoba Srba i Hrvata sa rokom trajanja od narednih pet stotina godina, oni u cijeloj toj priči imaju nešto zajedničko. U srpskoj kolektivnoj memoriji nema mjesta za tenkove koji su sa cvijećem ispraćani na Vukovar, zaboravlja se agresija na Hrvatsku, šuti se o bombardovanju Dubrovnika, o likvidacijama i etničkom čišćenju Hrvata iz "srpskih krajeva" u Hrvatskoj... S druge strane, Hrvati odbijaju da čuju da je u "Oluji" i nakon nje spaljeno 25 hiljada srpskih kuća, s ciljem da se Srbi više nikada ne vrate, da je ubijeno između hiljadu i dvije hiljade civila, mahom staraca i, na kraju krajeva, da je etničko čišćenje Srba planirano u državnom vrhu, o čemu postoje neporečivi dokazi.
Volter je pisao da povijest nije ništa drugo do neprekinuti lanac ljudske nesreće, a Andrić da u svim pobjedama leži klica budućih poraza. Šta ćeš, kad nema mudrih, savremenika, moramo se držati onih koji su davno umrli. Evo šta je pisao drevni kineski filozof Lao Ce: "Ko se raduje pobjedi, veseliće se ubijanju, a ko se veseli ubijanju, na svijetu je pogriješio svoj cilj. Ko je mnogo ubijao, neka mrtve oplakuje suzama, neka pobjedu slavi kao žalost."
Ove bi riječi trebale biti epitaf na svakom spomeniku podignutom u znak pobjede. Neka se dakle svako zamisli nad svojim pobjedama, a Srbi nad "pobjedama" ratnog zločinca generala Mladića.