Dostupni linkovi

Plodovi "Oluje"


Piše: Gojko Beric, Oslobodenje

Hrvatska je jučer slavila Dan pobjede i do­movinske zahvalnosti, dok su pobunjeni hrvatski Srbi, koji su našli utočište s obje strane Drine i kojima je Milošević namijenio ulogu graničara na sjeverozapadu zamišljene ve­like Srbije, lamentirali nad svojim porazom i pa­lili svijeće u pomen ubijenih rođaka.

Događaj koji Hrvate i Srbe napaja snažnim, ali potpuno suprotnim emocijama upisan je u balkansku povijest pod nazivom "Oluja", najpo­znatijom vojnom operacijom u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. "Oluja" je zadala smrtni udarac samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini, pa je 5. augusta 1995. Franjo Tuđman u pobjedničkom zanosu podigao hrvat­sku zastavu na kninskoj tvrđavi, kao simboličan znak da je Zagreb uspostavio suverenitet na cije­loj teritoriji zemlje. Hrvatska je bila u delirijumu pobjede.

Ali, svaka pobjeda ima i svoju tamnu stranu. U toku i neposredno nakon "Oluje" gotovo cje­lokupno srpsko stanovništvo, oko 250 hiljada ljudi, napustilo je svoja ognjišta. Stotinama kilo­metara duga kolona nesrećnika pružala je kla­sičnu sliku masovnog egzodusa. Izazivali su sažaljenje jer ljudska nesreća je ljudska nesreća, ali objektivno govoreći, sami su, u velikoj mjeri, kri­vi što ih je stigla surova kazna jer su bezglavo sta­li u službu Miloševićeve politike, svesrdno podržane od Srpske pravoslavne crkve.

Hrvatski politički vrh i mediji su 12. godiš­njicu "Oluje" obilježili sa manje euforije nego prethodnih godina, ali je osnovni pristup tom povijesnom događaju ostao nepromijenjen: ope­racija je bila potpuno legitimna, izvojevana je blistava pobjeda nad "agresorskim i odme­tničkim snagama", Hrvatska je oslobođena, a njena vojska je izvršila prodor prema Bihaću, bez čega "ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine u današ­njem obliku".

Za Srbe je "Oluja" sušta suprotnost svega to­ga. Ona je sinonim za ratne zločine i "najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjet­skog rata". Premijer Vojislav Koštunica, koji nika­da nije izričito osudio genocid u Srebrenici, ako ga je uopšte i priznao, ocjenjuje da je u "Oluji" "iskorijenjen cijeli jedan narod - Srbi Krajišnici". U tom kontekstu su pomenuti Pavelićev NDH i Jasenovac, s očiglednom namjerom da se dokaže "kontinuitet zločina nad srpskim narodom u prošlom vijeku". Prodajući dim i maglu, vođa radikala i četnički vojvoda Tomislav Nikolić zahti­jeva da Srbija tuži Hrvatsku za genocid i najav­ljuje ostvarenje sna o velikoj Srbiji.

Ali, iako je "Oluja" za sobom ostavila deto­nator civilizacijskog sukoba Srba i Hrvata sa ro­kom trajanja od narednih pet stotina godina, oni u cijeloj toj priči imaju nešto zajedničko. U srp­skoj kolektivnoj memoriji nema mjesta za tenko­ve koji su sa cvijećem ispraćani na Vukovar, za­boravlja se agresija na Hrvatsku, šuti se o bombardovanju Dubrovnika, o likvidacijama i etničkom čišćenju Hrvata iz "srpskih krajeva" u Hrvatskoj... S druge strane, Hrvati odbijaju da čuju da je u "Oluji" i nakon nje spaljeno 25 hi­ljada srpskih kuća, s ciljem da se Srbi više nika­da ne vrate, da je ubijeno između hiljadu i dvije hiljade civila, mahom staraca i, na kraju krajeva, da je etničko čišćenje Srba planirano u drža­vnom vrhu, o čemu postoje neporečivi dokazi.

Volter je pisao da povijest nije ništa drugo do neprekinuti lanac ljudske nesreće, a Andrić da u svim pobjedama leži klica budućih poraza. Šta ćeš, kad nema mudrih, savremenika, moramo se držati onih koji su davno umrli. Evo šta je pisao drevni kineski filozof Lao Ce: "Ko se raduje po­bjedi, veseliće se ubijanju, a ko se veseli ubijanju, na svijetu je pogriješio svoj cilj. Ko je mnogo ubi­jao, neka mrtve oplakuje suzama, neka pobjedu slavi kao žalost."
Ove bi riječi trebale biti epitaf na svakom spomeniku podignutom u znak pobjede. Ne­ka se dakle svako zamisli nad svojim pobjeda­ma, a Srbi nad "pobjedama" ratnog zločinca generala Mladića.
XS
SM
MD
LG