Dostupni linkovi

Dvanaest godina posle "Oluje"


Dragan ŠTAVLJNIN, Novka ILIC, Erduan KATANA, Goran VEŽIC, Enis ZEBIC i Ljudmila CVETKOVIC

Četvrtog avgusta 1995. godine, počela je opsežna akcija hrvatskih snaga. Sukobi su trajali veoma kratko, jer se srpska odbrana takoreći odmah raspala. Oko 200 hiljada Srba je krenulo u izbeglištvo. Različiti su podaci o broju stradalih. Hrvatska strana tvrdi da je ubijeno oko 200 Srba, dok srpski izvori navode više hiljada. Većina izbeglih je našla utočište u Srbiji i Republici Srpskoj. Dvanaest godina kasnije nerado se sećaju tih dana.

U izbegličkom kampu „Zabučje“, kraj Užica, ostalo je još oko dvadesetak Srba iz Kninske krajine. Radi se uglavnom o starim i bolesnim licima, koja ni posle 12 godina nisu uspela da nađu članove svojih porodica. Događaje vezane za „Oluju“ dobro pamte, ali ih se nerado sećaju:

„Zovem se Bojanka Surla, dolazim iz sela Kijan, opština Gračac. Dana 4. avgusta su pali Knin i Gračac. Mi smo krenuli tek 6. avgusta ujutro. Bili smo odmakli tri kilometra od kuće kad nas je dočekala hrvatska vojska. Naš šestoro je bilo u kolima. Pucali su. Izašli smo iz kola. Jedan nam priđe i reče: ,Da li je Franjo Tuđman dobar čovjek?‘, ,Ja ne znam. Šta ja znam kakav je‘, rekoh. On mi stavi cijev uz desnu ruku i uzviknu: ,Ponavi!‘, a ona žena što je bila uz mene reče: ,Jeste dobar, kako nije dobar!‘. Jedan reče: ,Nemoj ih dirati, javit ćemo u upravu‘. U upravi su pitali je li stariji narod ili mlađi. Rekli su im da je stariji, a u upravi su im kazali da nas ne diraju dok oni ne dođu. Onda su nas odvezli u Gračac, rekli su nam da će nas tu malo ispitati i da ćemo se vratiti svome domu. Otuda smo ujutro otišli u Zadar, gdje smo bili više od mjesec dana i onda smo izašli u Srbiju. Meni je sve izgorjelo i porušeno. Narod se ne vraća. Mladi ljudi su izginuli još za vrijeme rata, stariji umiru, tako da se nema ko vratiti. Ja ne mogu više.“

„Ime mi je Milan Matijević, od Benkovca. Bježali smo u ,Oluji‘ i dok smo bježali, našu kolonu su tukli granatima. Bilo je i mrtve djece. Zakopavali smo ih usput. U ,Oluji‘ sam izgubio ženu i sina. Nestali su u ,Oluji‘, zabasali su.“

„Sve mi je izgorjelo. Nije mi ostalo nigdje ništa. Došla sam ovdje sama. Ne znam je li iko od mojih živ, ništa ne znam.

„Voljela bih da sam u svojoj kući.“

Rođen u ratu

Srbi izbjegli iz Hrvatske, koji sada žive u Bosni i Hercegovini, još uvijek sa gorčinom gledaju na sve ono što se dešavalo prije 12 godina, nakon akcija „Bljesak“ i „Oluja“. Još uvijek im nije jasno šta se sve to dešavalo devedesetih godina, pitajući se da li su bili samo pijuni u raznim političkim igrama.

Radomir Kužet, o strahotama rata govori kroz iskustvo svog trećeg djeteta – sina rođenog u ratu:

„Rođen je 1993. godine, u Benkovcu. Tada je dnevno padalo po 400 granata na to malo mjesto. Bez struje, bez vode. Godine 1994. prelazi u Knin. Tad je Knin bombardovan. U ,Oluji‘ idemo za Beograd. U Beogradu je izdržao kompletno NATO bombardovanje, još u školu nije bio krenuo. Za sada je u redu.“

Hrvatska je vraćala svoje teritorije

Andrija Hebrang, ministar zdravstva Hrvatske u vreme „Oluje“, a sada saborski zastupnik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), kaže za naš program da je ova operacija bila neminovna:

„Moramo znati što je prethodilo ,Oluji‘. Odluka o ,Oluji‘ nije donesena preko noći. Ta odluka je dugo sazrijevala, a pripreme su trajale još dulje. Od predsjednika Tuđmana nadalje, svi mi u tadašnjem stranačkom vrhu i u vladi, željeli smo izbjeći žrtve. Željeli smo zaokružiti hrvatsku teritoriju pregovorima, što znači uspostaviti suverenitet hrvatske države na njezinom teritoriju, priznatom u granicama Badinterove komisije, dakle međunarodno priznatom teritoriju. Ne smijemo zaboraviti da je do ,Oluje‘ Hrvatska već četiri godine međunarodno priznata zemlja i jedina zemlja koja ne kontrolira 30 posto svog teritorija. Što je značilo – prvo ću reći u smislu žrtava – da je do trenutka ,Oluje‘, dakle do kolovoza 1995. godine, u Hrvatskoj ubijeno 7.183 civila. O vojnim žrtvama neću ni govoriti. To ne može tolerirati niti jedna država. Od ubijenih civila, 46 posto su bili stariji od 60 godina, 42 posto žene i – nažalost – pet posto djeca. Drugo, za vrijeme dok je UNPROFOR kontrolirao taj dio teritorija, ubijeno je 350 hrvatskih civila. Dakle, ni to nije bilo rješenje. I to je bio glavni razlog da se krene u oslobodilačku akciju.“

Beogradski istoričar Mile Bjelajac, koji je uključen u međunarodni projekat o razreševanju kontroverzi sukoba u bivšoj Jugoslaviji, kao i dijalogu srpskih, hrvatskih i ostalih istoričara i povjesničara, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa ističe da su od ranije postojali planovi određenih hrvatskih krugova da se redukuje broj Srba:

„Kad se pročita ono što se objavljuje u Hrvatskoj i ono što su disonantni tonovi u toj zemlji, ali i ono što svedoče zapadne diplomate, izvesno je da je, bar u delu neke političke tradicije u Hrvatskoj, koja je postala dominantna 1990. godine, postojala ta paranoja ili ideja da srpski faktor u Hrvatskoj treba redukovati. O tome je svedočeno od strane predstavnika najviše hrvatske vlasti i na suđenjima pred Haškim tribunalom. Znači, svesti jednu populaciju na zanemariv procenat, koji više nikad u istoriji neće biti remetilački faktor. To ne može da se zaobiđe.“

Rješavanje "srpskog pitanja"

U pomenutom međunarodnom projektu učestvuje i istoričar iz Zagreba Igor Graovac. U razgovoru sa Goranom Vežićem on ukazuje na odgovornost i hrvatske i srpske strane:

„S obzirom na optužnice u Hagu i s obzirom na ponašanje hrvatske vojske i policije na područjima bivše Republike Srpske Krajine, dešavalo se naročito paljenje kuća, ubijanje civila, i to uglavnom starije dobi. Međutim, to se vjerojatno ne bi desilo da nije postojala neka implicitna ideja o, grubo rečeno, konačnom rješenju srpskog pitanja u Hrvatskoj. S druge strane, nikad se ne treba smetnuti s uma ni velika odgovornost paravojnih agresorskih formacija iz Srbije, koje su na stanovništvo utjecale na taj način da su ga potpuno blokirale, tako da je ono zapravo moralo izvršavati njihova naređenja. Tako da postoje dokumenti koji potvrđuju i jednu i drugu tezu. Ja ću vas podsjetiti na jednu ciničnu izjavu Gojka Šuška. Poslije ,Oluje‘, na jednom kongresu HDZ-a BiH, on je rekao: ,Naši stari su ih tjerali, a oni nisu htjeli otići. Mi smo im govorili da ostanu, a oni su otišli.‘. Doslovce je tako rekao. To pokazuje i jedan politički stav. Prvo ta ironija i drugo, Tuđmanov poziv ,ostanite‘ je bio tako sročen, s obzirom na niz okolnosti od 1990. godine, da je ustvari značio – otiđite. Neosporno je da je postojao cinizam. Ne samo ta Šušakova izjava, bilo je i izjava o ,zemlji na opancima‘, ,zbogom Srbi‘ i tako dalje. Bilo je neprimjerenog ponašanja spram samih kolona kojima je otvaran koridor. Sjećamo se da je čak američki veleposlanik Galbraith morao intervenirati – popeti se na prikolicu traktora da bi spriječio napade čak i na taj egzodus. Neosporno je da je u većem dijelu hrvatske javnosti postojala čak i želja i dojam da se sa Srbima više ne može. Isto je tako točno da je u većem dijelu srpske javnosti, naročito u pobunjenom dijelu, a i u ovom uvoznom, agresorskom, postojao dojam da više nikada neće živjeti s Hrvatima i da će se uspjeti stvoriti neki oblik Velike Srbije. Dakle, ta dva ekstrema, s jedne i s druge strane, dovela su do tragedije kako hrvatskog tako i srpskog naroda. S tim da je srpski narod, kao dio poražene cjeline, mnogo lošije prošao, stjecajem povijesnih okolnosti, i njegova je sudbina na izvjestan način zapečaćena. Tek sad se rade na pori da se pitanje Srba kao građana Republike Hrvatske riješi dostojanstveno. Međutim, sva istraživanja o prognanicima, izbjeglicama i tako dalje potvrđuju da se oni rijetko vraćaju ako prođe razdoblje dulje od pet ili deset godina. Tako da smo danas svjedoci toga da se danas vraća samo dio staračkog stanovništva, koji tu zapravo dolaze umrijeti. Ili se rješavaju samo imovinska pitanja, u smislu povrata imovine, pa onda njene prodaje.“

Nekadašnji hrvatski ministar zdravstva Andrija Hebrang odbacuje tvrdnje da je hrvatsko rukovodstvo planiralo proterivanje Srba, ali priznaje da je bilo pojedinačnih zločina:

„Radilo se o legitimnoj vojno-redarstvenoj akciji, koju smo isplanirali do zadnje sitnice. U tom planu je bilo izričito zapovjeđeno da se poštede civili. Predsjednik Tuđman nam je to objasnio na nizu sastanaka jednom jedinom uzrečicom: ,Ne želim praznu hrvatsku zemlju‘. Drugim riječima, ako Srbi na okupiranom teritoriju napuste Hrvatsku, to će biti prazna zemlja. A nijedan normalan predsjednik ne želi praznu zemlju i želi zadržati sve one koji nisu ratni zločinci, koji nisu okrvavili ruke. Čak štoviše, da bi onima koji su okrvavili ruke i počinili ratne zločine omogućili nesmetani prolaz, osigurali smo u našoj strategiji koridore kojima će prolaziti. Sjećam se brojnih crta bojišnice, na kojima sam tada kao ministar zdravstva bio, na kojima su prolazile kolone osiguravane od Hrvatske vojske i nikom nije pala vlas sa glave. To su priznali i različiti međunarodni promatrači. Nažalost, ono što je slijedilo nakon vojno-redarstvene akcije, izmaklo je kontroli. Tu su se dogodili pojedinačni zločini. U tadašnjim zločinima je ubijeno negdje između 150 ili najviše 200 srpskih civila. Svaki život, bilo kojeg čovjeka, bilo koje nacije, boje ili vjere, beskrajno je vrijedan, ali usporediti tih 150 ili 200 ubijenih civila sa 8.000 ubijenih civila na hrvatskoj strani, znači zapravo usporediti ratne strategije. Ratna strategija srpskog agresora je bila ubijati civile i uništavati naselja, a naša strategija je bila boriti se protiv vojnika. Ono gdje smo sigurno propustili, to je najteži dio svakog ratišta. Kada je vojska prešla taj ogroman teritorij, kakav je zahvatila ,Oluja‘, na tom ogromnom teritoriju nismo uspjeli pravodobno, nakon odlaska vojske i policije, uspostaviti civilnu pravosudnu vlast i u tom razdoblju od nekoliko dana su došlehorde pljačkaša i harača. Bilo je tu osvete za ubijene članove obitelji, bilo je tu pljačkaša i tako dalje.“

Predsednik Srpskog narodnog veća (SNV) i zastupnik u hrvatskom Saboru Milorad Pupovac, o tome da li su zločini bili sistematski planirani ili je reč o samovoljnom delovanju grupa na terenu koje nisu bile kontrolisane:

„Kada ne bi bilo prethodnih akcija, u kojima je primijenjen isti ili još drastičniji model od strane pripadnika pojedinih vojnih i policijskih formacija, kao što je bila Zapadna Slavonija u kasnu jesen 1991. godine, kao što je bio Medački džep, kao što su bile neke druge akcije koje su samo u nekom teritorijalno opsežnijem smislu te riječi aplicirane i ponovljene u pogledu ubijanja civilnog stanovništva, u pogledu paljenja kuća, onda bismo mogli reći da je glavni motiv za te ratne zločine bio grabež i da je odgovornost u tome što se nije kontroliralo one koji su ulazili na to područje. Međutim, ono što se događalo prije i nakon toga, sa donošenjem različitih zakonodavnih akata i zauzimanje političkih pozicija, svjedoči o nečem drugom. Uostalom, nije li sam predsjednik Tuđman u više navrata pitao – svjedok sam toga zato što je i mene u nekoliko navrata pitao – ima li nas više od tri posto. Pustimo za trenutak one koji su pljačkali i okrenimo se onoj vrsti politike koja je, očito, smatrala da na prostoru bivše Jugoslavije treba – kao što je jedan zastupnik u hrvatskom Saboru rekao – prorijediti šarenu livadu i to raznoliko cvijeće učiniti što je moguće jednoličnijim, tako da raste samo jedna vrsta cvjetova, a ne da imamo cvjetno šarenu livadu.“

Andrija Hebrang pak smatra da su Srbi planirali odlazak pre „Oluje“:

„Priča da je pritisak na njih bio takav da ih je natjerao u bijeg nije istinita. Ja ću vam reći da su ti ljudi bili spremni za bijeg tri do četiri dana prije početka ,Oluje‘. Registrirali smo kolone traktora sa svih naših izvidničkih točaka. Osobno sam, sa vrha Dinare, sa jednog položaja na Strmici, dakle iznad Knina, 1. kolovoza, to znači tri dana prije ,Oluje‘, dalekozorom vidio kolone traktora, spremne i natovarene po kninskim prilaznim cestama. Dakle, tri dana prije početka ,Oluje‘ su bili spremni za bijeg. To kažem da bi se pobila ona neistina da je to bio bijeg koji je planirala hrvatska strana. Nitko ne bi mogao organizirati takve bjegove za vrijeme rata.“

Za egzodus kriv i Beograd

Drago Kovačević je u vreme operacije „Oluja“ bio gradonačelnik Knina. On tvrdi da je Hrvatska podsticala odlazak Srba:

„Bombardovanje je počelo negdje oko pet sati ujutro. Trajalo je intenzivno nekoliko sati. Napravljena je jedna mala pauza. Onda je bombardovanje nastavljeno. U tom bombardovanju grada je stradalo preko 30 civila. Već negdje popodne, odbrana se praktično raspala, ako je uopšte i vođena i tada je krenuo zbjeg. To je bila kolona od Petrovca do Beograda. Ta kolona je čak požurivana avionskim bombardovanjima i tako dalje. Potpuno sam siguran da iz Kina i ovog dijela Like niko živ ne bi mogao izaći da hrvatske snage to nisu htjele. Iznad Drvara su bili artiljerijski položaji svakih četiri-pet kilometara, gdje se cesta mogla zapriječiti.“

Kovačević ističe da je za egzodus Srba odgovorno i njihovo vođstvo, pre svega zvanični Beograd:

„Ja sam još 1996. godine napisao da je to zapravo proizvod dogovorenog rata između Miloševića i Tuđmana i da se taj rat baš zato tako tragično i završio. To je bilo klasično etničko čišćenje, u dogovoru dvojice gospodara rata i to su stvari koje će još dugo izazivati kontroverze, tim više što ni sadašnjim vlastima, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, nije do kraja stalo da se dođe do potpune objektivnosti u toj situaciji.“

I dan danas je nejasno zašto je Milošević, koji je, neću reći gurnuo Srbe u Hrvatskoj u rat, ali ih je u mnogo čemu ohrabrio i podsticao, ne samo pomogao, nego na neki način i vodio tu politiku, kasnije bio zainteresovan da na neki način Srbi odu iz Hrvatske?

„Milošević nije imao ratni cilj da porazi Hrvatsku, Miloševićev ratni cilj je bio da sa Franjom Tuđmanom podjeli Bosnu. Srbi u Hrvatskoj su mu služili za to da u jednom momentu može malo Tuđmana držati pod nekakvom tenzijom, ali prvenstveno za to da začepi etničke rupe na prostorima gdje su činjena etnička čišćenja drugih, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata. Kad smo izlazili iz Krajine, u Banjaluci su nas čekale tadašnji komesar za izbjeglice Bratislava Buba Morina i tadašnja ministarka zdravlja Leposava Miličević, koje su nam i Banjaluci rekle da trebamo da idemo u Višegrad, Foču… Govorile su uglavnom o istočnoj Bosni. Rekle su nam je da će nas možda 20.000 preći u Srbiju. Ovo je priča od 6. avgusta 1995. godine.“

Grupa izbeglih Srba koji su pronašli utočište u Srbiji, protestvovala je u subotu ispred hrvatske ambasade u Beogradu, tražeći da Hrvatska ispuni svoje obaveze, pre svega oko njihovog povratka. Prema nekim procenama, manje od 25 odsto izbeglih se vratilo u Hrvatsku, a većina i dalje živi u Srbiji ili u drugim državama.

Petar Lađević, direktor Kancelarije Vlade Srbije za ljudska i manjinska prava, smatra da događaji iz „Oluje“ i dalje otežavaju normalizaciju odnosa Srbije i Hrvatske:

„Mnoge su se stvari poboljšale u odnosima između dvije države od tog tragičnog događaja do danas, ali su i mnoge ostale neriješene. Prije svega, ostale su neriješene u sferi povratka prognanog srpskog stanovništva u Hrvatskoj na svoja vjekovna ognjišta, i to prije svega u ovoj socijalnoj sferi. Nisu riješena pitanja, u ovom trenutku vjerojatno žarišnog problema za povratak urbanog dijela srpskog naroda u Hrvatsku, a to su stanarska prava. A nisu riješena niti pitanja koja se tiču, u socijalnoj sferi, konvalidacije radnog staža. Ono što je sada takođe veliki problem, koji u bitnom remeti poboljšavanje odnosa između dvije države, to je pitanje hapšenja povratnika u Hrvatsku zbog ratnih zločina, gdje se i dalje nastavlja jedan neselektivan pristup prilikom hapšenja tih ljudi. S druge strane se dešava jedno dodatno opterećenje da nikada, ustvari, nije u potpunosti primijenjen i konsekventno poštovan Zakon o amnestiji i oprostu, kojeg je sama država Hrvatska donijela.“

Nekadašnji hrvatski ministar zdravstva Andrija Hebrang, slaže se da postoje prepreke za povratak Srba.

„Tu postoje dva problema. Jedan je da se velik dio tih ljudi ne želi vratiti jer jednostavno ne može prihvatiti hrvatsku državu. A drugi je da doista postoje lokalni otpori. Ja to ne negiram. Postoje lokalni otpori kod stanovništva koje je godinama živjelo prognano iz svojih domova, koje je doživjelo ubijanja članova obitelji, koje je ekonomski potpuno uništeno. Nakon što su se ti ljudi vratili nakon oslobodilačke akcije, sigurno da daju otpor povratku onih koji su ih protjerali, dakle onih Srba koji su se pobunili. Teško je razlikovati tko je bio tko na srpskoj stran. Jer, u Općenarodnoj obrani, svaki čovjek ponaosob, civil, muškarac ili žena, bili su mobilizirani. Dakle, ono što je nedavno rekao jedan moj stranački kolega – Jarnjak – da u tom području nije bilo civila, to je istina. Mobilizirani su bili svi. I kako danas razlikovati onoga tko je bio prisilno mobiliziran i spašavao golu glavu i goli život, od onoga tko je inicirao tu pobunu. To je vrlo teško. I zato postoje problemi na lokalnoj razini. Međutim, sadašnja hrvatska vlada, u koaliciji i sa predstavnicima Srba, čini sve na državnoj razini i koliko može na lokalnoj, da se omogući siguran povratak onima koji žele prihvatiti hrvatsku državu kao svoju domovinu.“

Predsednik Srpskog narodnog veća (SNV) Milorad Pupovac ističe da je došlo vreme da se Hrvatska okrene politici koja će dobro razmisliti o tome šta se zapravo slavi povodom obeležavanja operacije „Oluja“. Da li postoji volja u hrvatskoj politici i društvu u celini da se čitav kompleks pitanja i problema proisteklih iz ove akcije reši:

„Ne treba biti nepošten i treba reći da se ide u tom pravcu. Drugo je pitanje koliko se odmaklo. Drugo je pitanje što se, uz aktivnosti pravosuđa, Državnog odvjetništva i međunarodnih kaznenih institucija, neprestano pojavljuje političko takmičenje ko će biti bliži onim ,našim‘ okrivljenim, ko će se s njima prije slikati i ko će njihovo ime prije iskoristiti za vrstu političke utakmice. Sasvim sigurno, ta vrsta političkog odnosa ne doprinosi raščišćavanju i ne doprinosi tome da se suočimo sa onim tipom politike od kojeg bi se današnja politika mogla još odlučnije odmaknuti. Iako, moram reći da je u posljednjih nekoliko godina, neovisno o kontroverzama, bilo odmaka i oni se rade i nastavljaju raditi.“

Ko ne želi poboljšanje srpsko-hrvatskih odnosa?

Profesor istorije na američkom univerzitetu Jel (Yale) i zastupnik u hrvatskom Saboru Ivo Banac kaže da ima onih koji i dalje ne žele poboljšanje srpsko-hrvatskih odnosa:

„Sad imamo situaciju gdje tek jedan dio onih koji su otišli u tom trenutku, dolazi natrag na područje Hrvatske. Ja mislim da je to nešto što je Hrvatska prihvatila. Ne bih rekao da je to bilo samo iznuđeno, već mislim da je to bio dio jednog internog procesa ozdravljenja. Moramo činiti sve da ove kontroverze iz prošlosti ne postanu opterećenje koje će u narednim desetljećima opterećivati hrvatsko-srpske odnose. Ali bojim se da ima onih koji upravo to žele.“

Situacija na Balkanu se ponovo komplikuje, ističe Ivo Banac:

„Ja mislim da su naši odnosi ponovno u jednoj krizi. To je zbog toga što se Balkan ponovno vraća nekim tenzijama koje, ja mislim, nisu nužno potekle iz samog područja Balkana, nego su dijelom inspirirane izvana. Mene zabrinjava, na primjer, čitava situacija oko Kosova, gdje ja vidim, moram reći, vrlo neracionalno ponašanje srpske politike, ali ne vjerujem da bi to ponašanje bilo tako iracionalno da se srpska politika u ovom trenutku ne oslanja na rusku politiku, koja očito ne želi doprinijeti smirivanju situacije na Balkanu. Tako da ovi novi planovi, neki kažu – hladnoratovski, u odnosima između Moskve i Vašingtona, mislim da stvaraju nove probleme na Balkanu, nepredvidive, koji možda nisu ni postojali devedesetih godina. Zato će sva pitanja iz prošlosti biti ponovno dovedena na dnevni red i ja mislim da to prilično zabrinjava.“

Da li vidite damo ruski faktor kao sporan ili imate u vidu možda i neke druge faktore koji sa svoje strane doprinose komplikovanju odnosa i situacije na Balkanu?

„Naravno, svaki udar ima i svoj kontraudar. To možete staviti u čitav niz kontinuiranih izazova i protuizazova. Nije bitno gdje je početak, ali je bitno sagledati kakvi su današnji učinci.“

Treba se okrenuti budućnosti

Bivši gradonačelnik Knina Drago Kovačević smatra da će rasprave o „Oluji“ gubiti na značaju:

„Ja lično nemam utisak da se to nešto strašno pojačava. Ja mislim da je to doživjelo svoju kulminaciju prije dve godine – poroslavom desetogodišnjice – i da je nakon toga to u padu. ,Oluja‘ nije bila nikakva briljantna vojna akcija i ona će sve više biti ono što objektivno i istorijski već jeste, a što je dijelom kvalifikovano u optužnici Haškog tribunala. Presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima je tu jako važna. Mislim da će u narednih nekoliko godina kod ljudi sve više sazrijevati svijest o tome da se na nesreći jednih ne može graditi sreća drugih. Mislim da u političkom smislu već preovladava to da su srpsko-hrvatski odnosi ključ za odnose u ovom dijelu Evrope, odnosno na Balkanu i mislim da će ovi suvremeni, globalni tokovi uticati na to.“

Istoričar Ivo Banac nije, međutim, optimista:

„Ja nisam posve siguran da bih se s vama mogao složiti da se odnosi između Hrvatske i Srbije u ovom trenutku bitno poboljšavaju. Ja mislim da su oni došli do stanovite razine, ali da tu razinu nisu nadišli, sigurno ne u zadnjih otprilike godinu dana. Mislim da postoji čitav niz situacija gdje će se ovi odnosi zaoštravati. Ali to je pitanje procjene. Međutim, imam jednu malo drukčiju opservaciju, koja se odnosi na tempo razgovora o određenim historijskim problemima. Recimo, vrlo je tipično za traumatske momente, poput ,Oluje‘, poput nekih drugih događaja iz recimo historije 20. stoljeća u Evropi, da posljedice takvih situacija ne budu jasne odmah nakon okončanja sukoba. Čitav niz pitanja odmazde, odnosno procjene II svjetskog rata, mirovao je nakon kraja sukoba. Dolazi ta krvava 1945. godina i nakon toga jedno odustajanje od razmišljanja o cijeloj situaciji. I tek nakon jedno pet, zapravo 10, neki bi čak rekli i 15 godina, dolazi do novog povratka na te teme i jedne potpuno nove rasprave. Tako da ja mislim da, osim ovih političkih momenata, koji nisu nevažni, naprotiv, ja mislim da su vrlo važni, imamo i stanovito tempiranje rasprave, koja poprima razne oblike i nije pod kontrolom onih koji bi se tim morali profesionalno baviti. Oni su, štoviše, bojim se, čak i sporedni u cijeloj priči. Jer, nema relevantnog broja historijskih radova. Mislim da će biti povoda vraćati se na ,Oluju‘ i na slične situacije još dugi niz godina.“

Beogradski istoričar Mile Bjelajac pak smatra da se treba okrenuti budućnosti:

„Potrebno je jedno dobro razumevanje, jedno kreativno prevladavanje prošlosti na način da se razume da je između naroda koji žive zajedno, ne samo kod nas, dolazilo do ozbiljnih sukoba, do verskih i građanskih ratova, ali se uvek težilo nekoj budućnosti i prevladavanju lošeg nasleđa prošlosti. Ako se reprodukuju loši sentimenti, ako stalno promovišemo neke simbole koji nas podsećaju na ono najružnije iz zajedničke prošlosti, onda ja ne vidim da se na taj način može ići u stvaranje poverenja i jednu konstruktivnu saradnju.“
XS
SM
MD
LG