Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Prihvatni centri ili logori za muslimane u Srbiji


Radovan BOROVIC, Branka MIHAJLOVIC, Novka ILIC, Marija ARNAUTOVIC

Nusret Kulovca i Sakib Rizvić su bili među oko 850 izbeglica iz Srebrenice i Žepe koje su u julu 1995. godine prešle preko Drine u Srbiju i bili zatvoreni u prihvatnim centrima za izbegle, u Šljivovici i Mitrovom Polju, gde su bili izloženi svakodnevnoj torturi, kaže za naš program Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo, koji je u njihovo ime podneo tužbu za naknadu štete protiv države Srbije:

”Ova dvojica Bošnjaka, koji su podneli tužbu za naknadu štete, svedočili su nam o raznim vidovima torture, ponižavanja. Fond za humanitarno pravo je, osim sa njima, razgovarao još sa preko 30 Bošnjaka koji su bili po logorima. Ta svedočenja zaista govore, zapravo rasvetljavaju situaciju i sve ono što se dešavalo u prihvatnim centrima.”

Čovek iz policije koji je upoznat sa detaljima oko formiranja logora za prihvatanje izbeglih Bošnjaka iz BiH je Gvozden Gagić doskorašnji predsednik srpske komisije za nestale osobe i nekadašnji pripadnik MUP-a Srbije. On kaže za naš program da u tim kampovima nije bilo kako kaže serijskog maltretiranja prihvaćenih lica iz BiH, ali da ne isključuje pojedinačne slučajeve:

“Ne sumnjam da je bilo tih disciplinskih nepoštovanja pravila kućnog reda, ali nekog serijskog maltretiranja ili serijskog iživljavanja i zlostavljanja, uostalom to bi se pojavilo i u tužbi BiH za genocid jer je između ostalog i to bio predmet. Međutim sve vreme oba centra su bila pod nadzorom međunarodnog komiteta Crvenog krsta.”

U međunarodnom komitetu Crvenog krsta samo smo saznali da je misija obilazila ove kampove, kao ustalom i sve izbegličke logore tih godina u Srbiji. Naša novinarka Novka Ilić danas je boravila u selu Šljivovica 20-ak kilometara udaljeno od Užica:

RSE: U izbegličkom kampu u čajetinskom selu Šljivovica ostalo je još 69 lica, a upravnik od 1996. godine je Drago Marković koji je bio i radnik beogradskog Planuma, u čijim barakama su bili smešteni muslimani kao i izbeglice i zarobljenici od jula ’95. do aprila ’96.godine. Pitamo ga da li je čuo nešto o mučenju i nasilnom ponašanju prema tim muslimanima:

“Nisam čuo za tu priču, po meni to ne pije vodu i rekao bih da je to prosto nemoguće. Bili su smešteni ovde, MUP je obezbeđivao, imali su hranu, smeštaj, čak je i novo kupatilo napravljeno za njih, vojničkog tipa kako bi svi mogli da se okupaju, dobijali su cigarete. Svi, sa kojima sam pričao u selu, su rekli da su živeli kao ljudi.”

RSE: Da li ste razgovarali sa njima?

“Jesam. Neki su bili od Višegrada, neki ljudi iz šumarstva.... pričao sam sa njima, nisu mi dali do znanja da ih je neko dirao.”

RSE: Razgovarali smo na ovu temu i sa dva sadašnja stanovnika izbegličkog kampa:

“Mislim da toga nije bilo sigurno. Znamo da su izvesno vreme bili ovde i onda su otišli. O torturi nema govora.”

RSE: Oni su bili ovde 8 meseci?

“Bio je međunarodni krst ovde i svi.”

Šta se stvarno događalo u Šljivovici

Iz priče našeg sledećeg sagovornika, koji je želeo da ostane anoniman, a bio je radnik u tadašnjoj beogradskoj firmi Planum u čijim su objektima bili smešteni Bošnjaci, može se naslutiti nešto sasvim drugo:

“Nezgodno je pričati sad preko telefona zato što je bilo zabranjeno da se prilazi tamo – policija, inspektori itd. Mislim da su bili tu i neki oficiri, to sam načuo ali ni jednog sata, minuta nisam bio tamo u to vreme.”

Policija je, kaže naš sagovornik iz MUP-a Gvozden Gagić, pokrenula istragu oko ova dva logora, koje je priznaje pratila priča o maltretiranju prihvaćenih Bošnjaka. Gagić navodi i u javnosti malo poznate detalje:

“Ima samo jedan jedini smrtni slučaj, radi se o zapetljaju creva. Utvrđeno je da je prirodna a ne nasilna smrt, mlad je momak u pitanju. Šta je uzrokovalo, glad ili neki drugi poremećaj? Nije imao nikakvih mehaničkih povreda. Jedna grupa je, koja je u fazi prelaska iz Bosne u Srbiju, negde iznad Bajine Bašte, zatečena od strane naše patrole – oni su svi privedeni. Jedan je pokušao da pobegne, pao je sa litice ali je jedan policajac ispalio rafal. Ne zna se da li je on pogođen tim rafalom pa pao sa litice ili je skočio sa te litice. Njegove posmrtne ostatke smo pre 3 meseca pronašli u dubini prema ušću, prema reci.”

Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo, izvlači ovakav zaključak:

“Zaista ta svedočenja govore o tome, rasvetljavaju zapravo situaciju i sve ono što se dešavalo u prihvatnim centrima. Moram da priznam da je ovo što smo saznali iz razgovora sa ovim Bošnjacima jedno veliko iznenađenje za nas same zbog toga što je do sada vladalo široko uverenje u javnosti da su to zaista bili prihvatni centri sa namerom da se Bošnjaci zaštite, kasnije i sprovedu ponovo u BiH.”

Međutim, Gvozden Gagić ponovo ne isključujući mogućnost pojedinačnih incidenata, ali i ponavlja:

“Svima je pružena odgovarajuća zdravstvena zaštita, sanitarna zaštita, obezbeđena hrana, smeštaj i nakon proteka određenog vremena, ne znam tačno koliko, svi su oni po njihovoj želji dislocirani u zemlje zapada.”

Nismo mnogo saznali. Postojanje dva kampa, dve žrtve, nastradale pod čudnim okolnostima, ali tek sudska tužba treba da razjasni čitav slučaj.

Svjedoci

Srebreničanin Sakib Rizvić u zatočeništvu u Srbiji proveo je osam mjeseci - u logoru Šljivovica šest i dva mjeseca u Mitrovom Polju. U Srbiju je stigao bježeći iz Srebrenice kroz šumu. Nakon 21 dana hoda preplivao je Drinu u Zvorniku. Na srbijanskoj teritoriji ga je uhvatila vojska i predala policiji. Sakib kaže da je teško i ispričati kroz kakve torture su prolazili zatočenici u ovim logorima:

„Hrane smo imali dovoljno, jer Crveni krst je donosio. Hrane su bili puni šatori, ogromni, dva šatora, ali su oni nama dnevno davali po jedan obrok, jednu krišku umiješano sa vodom... Do pjesama nekakvih nacionalističkih koje su mjesec do dva dana non-stop pjevale, najgore one, nekakve koje ja nisam nikad čuo - ’Sinđeliću’, onda ’Alija, ne volim te Alija, zato što si balija’. Nespavanja noćima. Kad vas pozove da vas ispita, onda to je obavezno i tuča.“

Šest mjeseci u logoru Mitrovo Polje proveo je i Nusret Kulovac iz Žepe. Prva tri mjeseca, do dolaska Crvenog krsta, zarobljenici su, pored gladi i užasnih uslova u kojima su morali živjeti, morali da trpe svakodnevna ispitivanja i batinjanja:

„Kako je ko stigao, tako je i udarao. Neki nogom, neki šamarom, neki onom palicom; ja sam spavo šest mjesci na parketu. Bilo je naske 17 u 14 kvadrata. Tu smo bili šest mjeseci. Meni je jastuk bio ona cijev od radijatora. Na jednu stranu lego. Udario mi jedan puškom po ramenu, prebio mi je ovu lijevu ćupriju, imam to, i taj snimak imam. I tu smo bili, kažem vam, šest mjeseci. Otale su nas u razne zemlje poslali.“

Predsjednica Udruženja majke enklave Srebrenica i Žepa Munira Subašić, nakon što je Fond za humanitarno pravo podnio tužbu za naknadu štete zbog zatvaranja i mučenja izbjeglica iz Srebrenice i Žepe u logorima u Srbiji, kaže da je vrijeme da pravda dođe na ove prostore:

„Vrijeme da neko - a pogotovo mogu da se zahvalim Nataši Kandić koja radi u ime prava i pravde - pokaže da postoji pravna država Srbija koja mora odgovarati za ono što su građani iz BiH tražeći spas u Srbiji otišli u logore. I, nažalost, mnogi koji su bili u logoru nisu preživjeli te logore. Mnogi su od posljedica, oni koji su mlaćeni, umrli. Znači, vrijeme je da dođe pravda. Vrijeme je da dođe odgovornost onih koji su to činili. Mislim da Srbija mora pokazati svoju demokratiju prema tome i prema tim ljudima.“

Predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević najavljuje da će se i ova organizacija priključiti zastupanju preživjelih logoraša i u njihovo ime tužiti državu Srbiju:

„Mi imamo i adrese ovih preživjelih logoraša, onih koji žive u Njemačkoj, i mi ćemo ih već tokom dana obavijestiti da mogu da nam se obrate. I, naravno, ovo je istovremeno poziv i svima onima koji nam se nisu prije obraćali da nam se obrate, ili Fondu za humanitarno pravo, svejedno. Ovdje smo na istom zadatku.“

Bilo je i onih koji su umrli od batinjanja, prisjeća se Nusret Kulovac i dodaje da za šest mjeseci nije čuo ime ni jednog od policajaca koji su čuvali zarobljenike:

„Jeste, kod mene je umro jedan momak. Mogu da znam, jer nisu oni nama dali da mi hodamo, nismo nizašto znali. Jeste jedan mladić, mislim 16 godina mu je bilo. On je isto bio iz Žepe. On je dolje pomag’o jedno sedam, osam dana. Mi smo molili onu policiju: ’Daj, pomozite mu.’ Oni, da izvinite na izrazu: ’Ma jebite mu mater, ništa mu neće biti.’ I on je umro. Ali nikad nisam mogo znati ni jednom kako je ime, jer se nisu nikad imenima zvali, uvijek se zvali kolega, gospodine i tako.“

Sakib Rizvić:

„Ma nema nikoga. Nije niko proš’o da ga nisu ubili. Kako je to moglo proći da te ne tuče? To nema, nije postojala osoba ta. Bilo ih je koji su čak podlegli tim tučama. Kad je u jednoj prostoriji bilo npr. po 20 osoba, a prostorija od 15 do 20 kvadrata. Šta vam treba dalje pričati? I tu je se boravilo, jedan wc, bez ikakvih uslova, bez ičega. U mjesec dana, ako hoćeš da se okupaš, napolje izađeš, dozvole ti oni nako hladnom vodom da se malo istrljaš. Izluđivanje, izluđivanje, da vam kažem.“

Fadila Memišević kaže da će pozitivnim ishodom ovih tužbi, pored preživjelih logoraša, priznanje dobiti i država BiH, jer će će se kao netačne dokazati tvrdnje da je Srbija prihvatala izbjeglice iz Srebrenice:

„Dakle, to su bili logori, pravi koncentracioni logori. To nisu bili prihvatni centri, kako je Milošević tvrdio u svojoj odbrani pred Tribunalom u Hagu i kako, naravno, zvaničnici Srbije tvrde.“

Krajem jula 1995. godine oko 850 izbjeglica iz Srebrenice i Žepe prešlo je preko Drine u Srbiju i bilo zatvoreno u Šljivovici i Mitrovom Polju. Ovi logori međunarodnoj i domaćoj javnosti mjesecima su bili predstavljani kao prihvatni centri za izbjegle.
XS
SM
MD
LG