Mirna SADIKOVIC, Srecko STIPOVIC
Kako bi ukazali na svoj problem, na ulazu su postavili veliku posmrtnicu i državnu zastavu na pola koplja aludirajući na žalost, no ni to nije pomoglo. Stanari objašnjavaju da je krov izgorio u podmetnutom požaru, kako bi se na mjesto postojeće izgradila nova zgrada za jednu inostranu banku. Ibrahim Aščić:«Išli su na to da jednostavno dođe do obrušavanja ove zgrade da bismo mi sami morali izaći.»
Stanarka Altijana Zukić:
«Vidite, ovdje muze voda. Ja kad su kiše moram stvari izvući. Struja meni ovdje dijete može ubiti. Troje unučadi imam, hodaju tu, ali ne znam samo kako struje ovdje uopšte ima. Eto, stvarno. Ma katastrofa i žalosno, ne mogu ni pričati o tome, stvarno. Niko, niko na nas ne misli, ne gleda - isto da smo mi ovdje životinje, a ne ljudi.»
Na zgradu pravo polažu i opština i vojska, časne sestre Milosrdnice i stanari koji su stekli stanarsko pravo, tako da će se teško naći novac za novi krov. U Općini Travnik kažu da je problem vlasničke strukture isuviše složen da bi se ubrzo pronašlo odgovarajuće rješenje. Ljupko Sučić, predsjednik Općinskog vijeća Travnik:
«Ovo je pitanje jako složeno, s obzirom da ima suvlasnika - časne sestre Milosrdnice, njihovo je zemljište, zgrada je bila njihova do 1946. godine kada im je bivši sustav, komunistički, oduzeo ovu zgradu i nacionalizirao, tada je zgrada dodijeljena općini. Međutim, nakon toga dozvoljeno je da se nadzida jedan kat, vojska je nadzidala jedan kat sa šest stanova. U ovom trenutku stanari koji su živjeli u ovoj zgradi morali su poslije zapaljenja krova iseliti se, i općina Travnik je osigurala alternativni smještaj za ove osobe.»
Novac koji su dobili za tzv. alternativni smještaj stanarima nije bio dovoljan. Zato su se ponovo vratili u svoju zgradu bez krova. Sada im se smarči pred očima kada naiđe i najmanji oblak:
«Ako nas nisu htjeli pokriti, mogli su nam bar dati stanove. Ne mogu ja, vjerujte, ja sam bila šest mjeseci radi ove unučadi prinuđena, išla sam šest mjeseci kao i ovi što su gore stanari. Išla sam i ja, ali sam našla na Kalbunaru. Ja sam morala odustati, samo čekala šest mjeseci da prođe, pa da odustanem, nisam mogla financijski. Oni su 130 maraka davali, a ja sam morala dalje. A ne možeš stana naći ispod 200 maraka, a oni su 130 davali. Ja nisam mogla, brate, ni onih 20, 30 maraka dotirati i bila sam prinuđena vratiti se nakon šest mjeseci. Molila sam Boga da se završi tih šest mejesci da opet u ovu svoju rupu ovdje uniđem.»
Zoran Gvozdenović:
«Pa zar nisu opštinari, kako su se deklarisali, kao dvotrećinski vlasnik zgrade mogli zapitati sebe i tog nazovi relevantnog faktora, koji je bio dužan pokrenuti istragu i rasvijetliti, zašto to nije urađeno? Što se tiče tih časnih sestara, prvi put su se sad oglasile na tom posljednjem sastanku kad su predale zahtjev za prijevremeni povrat imovine. Njih ne zanimaju naše sudbine, jer jedna od njih kaže:’Mi nemamo ništa protiv vas, mi želimo naš objekat.’ Pa rekoh:’Ja znam da vi želite vaš objekat, ali ja želim svoj stan’.»
Općina rješenje problema jedino vidi u rušenju zgrade. Ljupko Sučić, predsjednik Općinskog vijeća:
«Načelnik općine iznio je svoj stav da ova zgrada je jako stara, u jako ruševnom stanju, da bi bilo dobro da se nađe strateški partner koji bi srušio ovu zgradu, napravio i kroz novonapravljene stanove i poslovne prostore da se zadovolje svi suvlasnici.»
Dok čekaju da se riješe imovinski i drugi problemi, 28 stanara, među kojima su i djeca, žive u nemogućim uslovima. Svaki dan je za njih dan žalosti, što pokazuje i državna zastava spuštena na pola koplja, na ulazu u zgradu bez krova.
