Dostupni linkovi

Konkurencija u obrazovanju - neka pobedi bolji


Branka TRIVIC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Maja BJELAJAC, Želimir BOJOVIC, Esad KRCIC, Anamari REPIC

Na naše prostore prodiru nove zapadne škole, koledži i fakulteti i iako nije uvek neupitan njihov rejting, takve škole ponekad izazivaju euforične reakcije.

Dvadeset-dvogodišnja Sanja, nakon što je završila školovanje na English School of Business u Beogradu, otputovala je u London i danas tamo živi i radi:

„Ne kajem se, u smislu gdje sam s tim obrazovanjem stigla. To je bilo vredno tih para – živim u Londonu i radim u marketinškoj agenciji, što bi bez te škole bilo nemoguće da ostvarim.“

Iako se u srbijanskim novinama često mogu pročitati oglasi za neku od inostranih škola, koje svoju nastavu održavaju i u Beogradu, niko ne zna tačan broj tih škola. U Ministarstvu prosvete kažu da su u njihovim bazama podataka evidentirane samo one škole koje imaju zvaničnu verifikaciju od strane tog ministarstva. Bogoljub Lazarević, pomoćnik ministra prosvete u sektoru za srednje obrazovanje, kaže za Radio Slobodna Evropa da postoje verifikovane samo dve inostrane ustanove i obe se nalaze u Beogradu:

„To su Nemačka škola i Internacionalna američka škola. U postupku verifikacije je i Italijanska škola. To su sve ustanove koje imaju obrazovanje od praktično predškolskog do srednjoškolskog nivoa, znači istovremeno su i predškolska ustanova i osnovna i srednja škola.“

S druge strane, Slavko Karavidić, pomoćnik ministra prosvete u sektoru za visoko i više obrazovanje, kaže za RSE da su neki inostrani fakulteti pokušavali da se akredituju u Srbiji, ali da do danas nijedan inostrani fakultet ili univerzitet to nije učinio.

Nesklad između broja registrovanih škola i onih koje zaista rade, više je nego očigledan. Za Srbijanku Turajlić, bivšu pomoćnicu ministra prosvete za visoko obrazovanje, taj nesklad u brojevima upućuje na sumnju. Ona kaže da neke od tih škola postoje samo radi toga da bi naplatile visoke školarine.

Ipak, za Sanju, sticanje te dragocene diplome nije bilo nimalo jednostavno. Njeni roditelji, koji žive sa prosečnim zaradama, morali su da izdvoje su svoju ušteđevinu kako bi obezbedili takvo jedno školovanje:

„U odnosu na naš standard i one pare koje se zarađuju u Srbiji, to je preterano skupo.“

Ali, Milica Janković, Sanjina nekadašnja direktorka, kaže da su cene u English School of Business sasvim pristupačne, jer iste takve studije u Engleskoj koštaju oko 15 hiljada evra:

„Mi radimo na bazi trimestara. U dve školske godine postoje tri trimestra. Svaki trimestar košta 1.300 evra.“

Retko ko u Srbiji danas može svojoj deci da obezbedi skupo školovanje. Zato su u inostranim školama đaci najčešće deca biznismena ili deca stranaca koji rade u Srbiji. Sanjino dvogodišnje školovanje koštalo je oko 8.000 evra, a to je oko 20 prosečnih plata u Srbiji:

„Bilo je možda nas par kojima su roditelji to jedva platili, a svi ostali su bili puni kao brodovi.“

Ipak, većina onih koji završe neku od inostranih škola odlazi u inostranstvo na usavršavanje. Oni koji ostanu u Srbiji, kaže Milica Janković, lako pronalaze posao. Iako mnogi roditelji veruju da će im se deca brže zaposliti ako zavše neku od inostranih škola, to ne mora – kaže Srbijanka Turajlić – nužno tako da bude, jer šanse za bolju karijeru zavise od validnosti samih škola:

„Mogu biti veće, ali nisu uopšte nužno veće. Ukoliko se radi o renomiranim svetskim školama, to će naravno imati svoju težinu.“

Nakon godinu dana života u Londonu, Sanja ne želi da se vrati u Srbiju. Ona kaže da joj je stečena diploma bitna, ali da se u Engleskoj mnogo više ceni znanje, što u Srbiji – kako kaže – još uvek nije slučaj.

Američki univerzitet u Tuzli

Interes za strane fakultete u Bosni i Hercegovini, suprotno ekonomsko-socijalnim trendovima u državi, iz godine u godinu raste. To ilustruje primjer Američkog univerziteta u BiH, sa sjedištem u Tuzli, na kojem godina košta 10.000 KM, što je oko 10 puta više od cijene godine na, na primjer, Banjalučkom univerzitetu. Prošle godine je Američki univerzitet upisalo svega 25 studenata, a ove godine je broj peterostruko uvećan. Predsjednik Upravnog odbora tog univerziteta, Denis Prcić, ističe da je prednost ove visokoškolske ustanove prvenstveno u američkom načinu obrazovanja, diplomi koja se – kako kaže – priznaje u 180 zemalja svijeta, priznatim planovima i programima univerziteta i obrazovanju za usko specijalizovane struke. On dodaje da Američki univerzitet u BiH školuje kadrove koji su danas traženi u svijetu i omogućava im da lakše nađu posao:

„Vrsta kadrova s perfektnim znanjem engleskog jezika i sa obrazovanjem sa ovakvim planom i programom je tražena i u Bosni i Hercegovini i u čitavom svijetu.“

Da li je uzrok pojačanog interesa za ove univerzitete želja za kvalitetnijim obrazovanjem i diplomom ili su strani fakulteti postali statusni simbol? Odgovor daje sociolog Ivan Šijaković, koji ističe da je većina stranih univerziteta u BiH slabijeg obrazovnog ranga nego u matičnim zemljama. Ova vrsta studija može da bude korisna za bosanskohercegovačke studente ako je riječ o zanimanjima koja su tražena u svijetu, kao i u segmentu razmjene studenata, smatra Šijaković i dodaje:

„Naravno da je to sada moda. Bogati i bolje stojeći roditelji i njihova djeca žele da pokažu da su, eto, oni došli u priliku da se izdvoje iz ovog socijalnog miljea u kome se nalaze, jer, eto, oni mogu svoju djecu da školuju na tim školama. Međutim, to je drugi sloj bogataša. Onaj prvi, najjači sloj bogataša i političkih rukovodilaca, svoju djecu školuju u inostranstvu. Istina, na univerzitetima neke druge ili treće kategorije, ali bože moj. Tako da je to neka druga ili treća kategorija naših novobogataša, srednjeg ranga, kao i političara i političkih funkcionera, ili onih koji se upinju na svaki način da nešto učine kako bi se izdvojili iz tog bosanskohercegovačkog prosjeka, odnosno ovog regionalnog, balkanskog.“

U prvoj školskoj godini postojanja Internacionalnog univerziteta „Philip Noel-Baker“ – Sarajevo, upisano je oko 80 studenata. Nevelika cifra malo je razumljivija ako se zna da akademska godina ovdje košta 7.200 KM. Rektor univerziteta Stjepo Andrić:

„Za ove uvjete, cijena je relativno visoka, ali je za europske uvjete dosta niska. Međutim, kod nas se nastava odvija po Bolonji, sa četrdesetak studenata, vježbe sa dvadesetak studenata. S ovim brojem studenata nekako preživljavamo, ali idemo na kvalitet.“

Ni studenti u Bosni i Hercegovini generalno nemaju ništa protiv stranih fakulteta, ali da su priznati i po mogućnosti pristupačniji sa školarinama. Apsolvent na banjalučkom Stomatološkom fakultetu Branislav Račić:

„Ti fakulteti koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu sa strane, po mom dubokom ubjeđenju nisu kvalitetniji, čak štaviše mislim da su lošiji nego državni univerziteti. Iako, nemam ništa protiv da se oni formiraju i da ljudi na njima studiraju. Međutim, za prosječnog građanina Republike Srpske odnosno Bosne i Hercegovine je skupo studirati i na državnom univerzitetu, a cijene na tim stranim univerzitetima su misaona imenica za veliku većinu građana BiH. Tako da na njima mogu studirati djeca samo jako bogatih ljudi.“

Sociolog Ivan Šijaković kaže da oni koji pohađaju strane i skuplje fakultete su u prednosti nad drugim studentima:

„Zato što je prvo njihov start potpuno drugačiji. Znači, pretežno je riječ o ljudima koji potiču iz slojeva koji su se neopravdano obogatili, odnosno većina njih, zauzeli neopravdano visoku socijalnu poziciju i onda još svoju djecu pomjerili za jedan korak naprijed. Tako da su samim tim oni jedan ili dva koraka ispred prosječnog bosanskohercegovačkog mladog čovjeka.“

Denis Prcić, sa Američkog univerziteta u Tuzli, ipak zaključuje da je najbolja investicija ona uložena u obrazovanje. On priznaje da su cijene za naše uslove velike, ali ističe da su s druge strane male ako se zna da se ulaže u budućnost djeteta.

U Dubrovniku jedini strani fakultet

Na Hrvatsku se još nije ustremila plejada zapadnih škola i fakulteta, iako je trend i tamo počeo. Američka visoka škola za menadžment i tehnologiju u Dubrovniku, jedini je strani fakultet u toj zemlji. Osim njega postoji još jedna osnovna i jedna srednja škola u Zagrebu, te jedna srednja u Varaždinu, koje takođe rade po međunarodnom programu i u kojima se nastava odvija na engleskom jeziku.

Dvadesetogodišnja Zagrepčanka Nikolina Birimiša, jedna je od 600 studenata Američke visoke škole za menadžment i tehnologiju, osnovane prije 10 godina u Dubrovniku:

„Ja sam na trećoj godini. Ovo je jedini fakultet u Hrvatskoj na kojem se može steći američka i hrvatska diploma.“

To je i razlog zbog kojeg je rođena Zagrepčanka, prije dvije jeseni, kad je kao i svake godine, 80 posto hrvatskih studenata hrlilo u Zagreb, krenula u obrnutom smjeru – iz Zagreba ka jugu:

„Upisala sam se bez ikakvih problema.“

Glasnogovornica tog američkog fakulteta Irena Radojković kaže da svake godine upisuju 150 novih studenata, najviše iz Hrvatske, ali i cijelog svijeta:

„Imamo studenata iz Amerike, Kanade, Njemačke, Australije i iz svih ovih okolnih zemalja, znači Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije…“

Fakultet je dio američkog sveučilišta Rochester, a osnovan je uz potporu hrvatskog Ministarstva znanosti i obrazovanja. Irena Radojković:

„U principu je došao na poziv ministarstva, upravo da bi se ostvarila jedna internacionalna suradnja. Također smo jedinstveni u ovoj regiji po tome što nudimo mogućnost dobivanja dualne diplome. Znači, naši studenti na kraju ostvare pravo i na američku diplomu, koja je identična s bilo kojom koju dobijete nakon svršetka studija u Americi, i hrvatsku diplomu, koja je priznata po Bolonji i identična kao i bilo koja druga hrvatska diploma. Isto tako, naši studenti imaju sva prava redovnog studenta, i indekse i iksicu, apsolutno sve.“

Irena Radojković tvrdi da jedini u regiji nude izvorni program američkog poslovanja:

„Program je kompletno preuzet s našeg matičnog sveučilišta Rochester Institute of Technology (RIT), u državi New York. Sva predavanja su na engleskom jeziku. Jedini imamo kompletan program na engleskom jeziku. Nešto slično ima na medicini, ali to je državni fakultet. Kod nas predaju američki profesori, oko 65 posto njih, koji dolaze sa RIT-ja, znači matičnog sveučilišta.“

Fakultet nije jeftin – godišnja školarina je oko 5.000 eura. No, studentica Nikolina, koja kaže da potječe iz obične građanske familije, misli da u većini slučajeva nije riječ o nekoj tajkunskoj i djeci superbogataša, iako, naravno, ima i takvih:

„Godina je trenutno 4.950 eura, s tim da se plaća u tri rate. Jedna rata je 1.650 eura.“

Kako izdržavate to plaćanje?

„Ne trošim toliko u svoje slobodno vrijeme. Preko godine radim na fakultetu četiri sata dnevno i za to dobijem neke novce, od kojih se pokušavam nekako izdržavati, da roditeljima ne bude toliko teško. Oni meni plate fakultet, a ja pokušavam što više zaraditi sa strane, da mi ne bi morali tokom godine davati toliko novaca.“

Glasnogovornica Radojković:

„Možda postoji određena grupacija ljudi koja studira na stranim školama samo zato što si to mogu priuštiti, dakle bogataša, kako vi to kažete, međutim, ima jako puno ljudi iz sasvim normalnih slojeva, koji to shvaćaju kao ulaganje u znanje.“

Dosadašnja praksa pokazuje da djeca koja završe te škole lakše upisuju više škole, a na Američkom koledžu menadžmenta i tehnologije u Dubrovniku posebno ističu kako njihovi studenti, nakon diplome, nemaju problema sa zapošljavanjem.

Mreža stanih škola na Kosovu

Na Kosovu su, čini se, najpopularnije američke visokoškolske institucije. Roditelji čak dižu velike kredite kako bi omogućili deci da se tu obrazuju.

Studenti koji pohađaju Američki univerzitet u Prištini, kažu da su veoma zadovoljni nastavnim metodama i uslovima za rad, koji su u skladu sa međunarodnim standardima.

Rona Nišliju će sada upisati četvrtu godinu, smer Rukovođenje biznisom i preduzetništvo. Sve reči hvale ona upućuje svom fakultetu, te kaže da se nije pokajala:

„Profesori su stalno otvoreni za saradnju, pomažu nam. Kvalitet studiranja je visok, uslovi su dobri, objekti prilagođeni, omogućeno nam je da ostajemo po ceo dan, radimo u grupama, a praktičan rad je obavezan“, kaže Rona, navodeći razloge zbog kojih smatra da je Američki univerzitet pravi izbor.

Slično misli i Dafina Durmiši. Dafina je srednje obrazovanje stekla na Turskom koledžu, a visoko nastavila na Američkom univerzitetu, smer menadžment i politika.

Administracija u biznisu, politika preduzetništva, menadžment i tehnologija, novinarstvo i komunikacije, samo su neke oblasti obrazovanja koje na Kosovu nude tri strane obrazovne institucije – Turski koledž, Američki univerzitet i Kosovski institut za postdiplomske studije u oblasti novinarstva i komunikacija. Ove institucije imaju dozvolu za rad kosovskog Ministarstva za obrazovanje.

Na Turskom koledžu stiče se srednjoškolsko obrazovanje. Iako je koledž turski, učenicima nije zagarantovan nastavak školovanja u Turskoj, već treba da konkurišu. Američki univerzitet na Kosovu je formiran zahvaljujući podršci Rochester Instituta za tehnologiju, iz države New York. Na web sajtu ove institucije piše da pruža ekonomsko, političko i tehnološko obrazovanje. Njegova misija na Kosovu je da ojača link između univerziteta, industrije i vlade, što je neophodno za opšti razvoj društva. Kosovski institut za novinarstvo i komunikacije, koji je formiralo Ministarstvo inostranih poslova Norveške, nudi magistarske studije u oblasti novinarstva. Institut radi u saradnji sa nekoliko univerziteta u oblasti medija, iz Amerike, Norveške i Britanije. Kako se iz ovih institucija saopštava, njihovi ciljevi su školovanje na osnovu međunarodnih standarda, stručno školovanje i doprinos razvoju Kosova.

Dugađin Gorani, direktor za razvoj u Kosovskom institutu, kaže da strane škole pružaju obrazovanje iz onih oblasti koje do sada nisu postojale u kosovskom školstvu, a međunarodna perspektiva je zagarantovana:

„Smatram da je naročito važno postojanje KIJAC-a (Kosovo Institute of Journalism and Communucation). Zahvaljujući njemu, ljudi koji za tako nešto pre nisu imali mogućnosti, mogu dobiti odličan profesionalni trening, međunarodno priznate diplome i tako dalje. Na Kosovu škole za novinarstvo pre nisu postojale.“

Ove institucije teže da pruže kvalitetno znanje kosovskim studentima, koje će oni iskoristiti u radu u različitim sektorima na Kosovu. Sve to privlači one studente koji imaju malo više para i koji žele sigurnu perspektivu, na Kosovu, ali i u inostranstvu. Godina na Turskom koledžu košta 2.500 evra, za Američki univerzitet treba izdvojiti 5.000 evra, dok je na Kosovskom institutu za novinarstvo studentima omogućeno da plaćaju 600 evra. Mnogi roditelji podižu kredit da bi upisali svoju decu. Međutim, iako je školarina velika, novac nije odlučujući za prijem studenata, već znanje neophodno za upis.

Nastava se pohađa na engleskom jeziku, a pored kosovskih, profesori i predavači dolaze i iz inostranstva, uglavnom Evrope i Amerike.

U Crnoj Gori nema stranih škola

Iako su se, nakon nedavne izmjene zakonske regulative, stekli svi uslovi za osnivanje stranih škola, crnogorsko Ministarstvo prosvjete i nauke još uvijek nije dobilo nijedan zahtjev za izdavanje licence.

Uprkos potrebi koja se javila nakon konstituisanja Crne Gore kao nezavisne države i izmjene domaćeg zakonodavstva u ovoj oblasti, kojom je registrovanje stranih škola potpuno liberalizovano, tih škola u Crnoj Gori još uvijek nema. Marko Jokić, pomoćnik crnogorskog ministra prosvjete i nauke:

„Trenutno u Crnoj Gori nema registrovanih stranih škola, ali naš sistem je otvoren i daje mogućnost za organizovanje predškolskog, a sada po izmjenama zakona i osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Do usvajanja ovog zakona, koji je upravo prošao skupštinsku proceduru, nije se moglo organizovati osnovno obrazovanje, ali je sada, zbog novonastale situacije, odnosno sticanja nezavisnosti i velikog broja diplomata i stranih građana koji ovdje žive, otvorena mogućnost da njihova djeca mogu pohađati osnovno obrazovanje po programima koji nijesu javno važeći programi države Crne Gore, već država iz kojih oni dolaze i na način na koji budu sami organizovali.“

Komercijalizacija obrazovanja

Ljubiša Rajić, profesor Beogradskog univerziteta, priseća se da je Mladen Lazić jednom prilikom rekao – mi imamo dosta sociologa, ali imamo veoma malo sociologije:

“U Srbiji je danas, kao i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu, nemoguće dobiti novac za istraživački projekat koji bi kartografisao i uspostavio potpuno jasne statističke, nedvosmislene podatke o tom novom socijalnom raslojavanju, gde su deca iz nižih slojeva praktično izbačena iz obrazovnog sistema. Tako da za njih ostaje ono što je pre dve godine objavljeno u analizi američkog privrednog rasta i razvoja, koju je obavila jedna velika američka naučna institucija, a sve povodom Andersenove bajke ,Ružno pače‘. Odnosno, kada deca pitaju: ,Kako da postanem kraljica?‘, odgovara im se: ,Tako što ćeš da se rodiš kao princeza‘.“ Sad i mi dobijamo tu situaciju koja postoji u Americi: Kako da postaneš bogat? Tako što ćeš se roditi kao dete bogatih roditelja. Kako da dobijem visoko obrazovanje? Tako što ćeš se roditi kao dete roditelja koji mogu da ti priušte te velike troškove. Situacija će kroz koju godinu biti još gora, jer se ceo obrazovni sistem polako kreće ka komercijali. To se već događa i na razini državnih fakulteta, gde je broj studenata koji su na budžetu iz godine u godinu sve manji, a broj studenata koji su na samofinansiranju je sve veći. Sve ove naše postoktobarske vlade stavljaju sve veće težište na samofinansiranje fakulteta, a sve manje učešće države. Tako da ćemo praktično dobiti neku vrstu A i B škola na srednjoj razini, za one koji imaju puno para i za one koji nemaju para. Dakle, ista podela kao i u Sjedinjenim Američkim Državama – na privatni i javni obrazovni sektor. Univerzitet će se polako kretati ka tome. Zbog toga ćemo doći u situaciju da jedan ogroman deo stanovništva jednostavno neće moći da uđe u obrazovni sistem, što će značiti drastičan gubitak intelektualnih resursa u našem društvu.“
XS
SM
MD
LG