Iva MARTINOVIC, Dženana KARABEGOVIC, Goran VEŽIC, Biljana JOVICEVIC
Optuženi za ratne zločine se u Srbiji ne veličaju samo u pesmama. Njihovi likovi smeše se u izlozima sa korica knjiga, sa postera na javnim mestima, sa majica, bedževa, a najširu publiku imaju radikali koji povremeno dođu u srpski parlament sa likom haškog optuženika Vojislava Šešelja. Nedavno je poster Bulevar Ratka Mladića kružio beogradskim tv studijima a bio je prikazan i u parlamentu sve pod vidom odbrane slobode onima koji bi hteli da se Bulevar Zorana Đinđića zove po haškom beguncu optuženom za nastrašniji zločin - srebrenički genocid.Posteri, bedževi i majice sa likovima haških optuženika gotovo redovno se prodaju na vašarima, saborima, ali i na ulicama gradova.
Evo jednog primera iz Vranja. U holu zgrade opštine, u kojoj su na vlasti socijalisti, radikali i DSS, premijera Vojislava Koštunice, sa postera se na prolaznike smeše Radovan Karadžić i Ratko Mladić kaže naš reporter Radoman Irić:
“Fotografije ove dvojice haških optuženika su na kalendarima iz 2003. godine, koji su okačeni na zid fotokopirnice, a fotokopirnica je deo šalterskih službi gde dnevno prođe preko hiljadu građana u ostvarivanju svojih prava.”
Niko od službenika u Vranju nije pozvan na odgovornost ali zato jeste u susednom Nišu, devojka koja je lepila plakate na kojima se pozivaju vlasti da uhapse Ratka Mladića. Koliko sutra Maja Stojanović će možda završiti u zatvoru zbog tog čina:
“Zatvorska kazna 10 dana. Imam rok do četvrtka da se sama javim na odsluženje ili da platim kaznu a posle toga ću biti privedena. Mogu da čekam da vidim da li će policija pre privesti mene ili Ratka Mladića, da vidimo ko je tu bitniji za državu Srbiju.”
Da li bi trebalo sprečiti veličanje ljudi kojima se sudi ili koji su osuđeni za ratne zločine, a podsetimo na neke od njih - hladnokrvna ubistva zarobljenika, mučenje logoraša, masakr civila samo zato što su druge nacionalnosti i vere... Da li je jedna od mera koje treba primeniti u postratnim državama na Balkanu u kojima ne postoji utemeljen građanski sistem vrednosti i zabrana? Ili takva mera nije primerena demokratskom društvu? Evo šta kažu građani Beograda:
“Prvo pitanje je ko je, a ko nije ratni zločinac. Prvo bi to trebalo definisati, pa tek onda razmišljati o tome. Ako se dokaže da je ratni zločinac, naravno da bi trebalo, ali nikako pre dokaza i suđenja.”
“Mislim da ničim ne bi trebalo ugrožavati poglede ljudi.”
“Ne treba zabraniti, ali treba pripremiti narod da je to stvarno jedna loša stvar.”
“Apsolutno, naročito ljudi koji su optuženi za ubistvo najmanje 6 do 7 hiljada ljudi u jednom navratu, za 72 sata.”
Neki pravnici nisu skloni da rešenje vide u paragrafima. Advokat Nikola Barović:
“Ono što bi više odgovaralo realnosti - da li je moguće da u javnim službama, u političkim vlastima, u institucijama države ne bude ljudi koji podržavaju politiku ili su podržavali politiku ratnih zločinaca i onih koji sa njima dele svetonazor ubeđenja.”
Međutim, ima i drugačijih mišljenja. Biljana Kovačević Vučo:
“Ono što u Srbiji nedostaje to je eksplicitan propis da se zabranjuje glorifikacija ljudi koji su optuženi za najteže zločine. Jer kada ljudi počnu da se kažnjavaju za konkretna nedela ili krivična dela onda to u svesti ljudi menja odnos prema određenim društvenim pojavama. Kada se određene stvari definišu kao društveno opasne onda ljudi posle izvesnog vremena i prestanu da ih praktikuju kao normalno ponašanje.”
U BiH se mora mijenjati i zakon i praksa
Bosna i Hercegovina nema zakon koji spriječava veličanje optuženih i osuđenih za ratne zločine. Čak ni u postojećem Krivičnom zakonu ne postoji propis kojim se utvrđuje krivično - pravna odgovornost za takvo ponašanje, kaže član Advokatske komore Federacije BiH Asim Crnalić:
„Ako bi se željela ustanoviti odgovornost za takvo ponašanje, onda bi to trebalo regulirati izmjenom krivičnih zakona u entitetima prije svega, kojim bi bilo predviđeno da na takvo ponašanje građana slijedi odgovornost i primjena zaprijećene kazne.“
Nepostojanje zakona je jedan od razloga što su prodaja i nošenje majica na kojima se nalaze optuženi za ratne zločine Radovan Karadžić i Ratko Mladić u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine svakodnevna pojava. Sportski stadioni na kojima se igraju utakmice međunarodnog karaktera, te neke kulturne manifestacije, nisu jedina mjesta gdje se može vidjeti sporna ikonografija. U kancelariji predsjednika Srpske radikalne stranke dr Vojislav Šešelj u Bijeljini, Mirka Blagojevića, nalazi se Šešeljeva slika. Za Blagojevića, Šešelj nije haški optuženik, već vodeći ideolog nove srpske politike. On navodi i druge razloge zbog kojih niko u BiH ne treba Šešelja da se stidi:
„Svaki Bosanac treba da bude ponosan na takvog čovjeka koji se u svome radnom vijeku, naučnom vijeku, toliko pobrinuo za narode koji žive na ovim prostorima, sa toliko pažnje je to sve radio prema svim narodima koji žive u BiH želeći da se izbjegnu ratni sukobi, da ne dođe do rata.“
Nedavni pokušaj da Parlament BiH usvoji zakon o zabrani negiranja, minimiziranja ili odobravanja zločina genocida, koji bi pomogao da se spriječi veličanje optuženih i osuđenih za ratne zločine, propao je. Takav zakon, prema riječima poslanika u državnom parlamentu Šefika Džaferovića, potreban je Bosni i Hercegovini što prije, kako bi se takve pojave spriječile:
„Kada u BiH bude postojala politička volja da se to pitanje riješi, lahko ćemo onda izabrati put kojim da idemo, dakle da li posebnim zakonom ili izmjenom Krivičnog zakona. U svakom slučaju, mislim da bi bilo efikasnije izmijeniti Krivični zakon, propisati krivična djela koja bi se odnosila na tu oblast i predvidjeti adekvatne sankcije. Ja ovdje akcenat stavljam na sankcije, jer jedino na taj način možemo spriječiti osobe koje su sklone takvim aktivnostima da prestanu s njima.“
Jedan od članova Ustavno-pravne komisije državnog parlamenta Momčilo Novaković smatra da nije potrebno donositi novi zakon kojim bi se definisalo pitanje veličanja optuženih i osuđenih za ratne zločine, već dopuniti postojeći - Krivični zakon BiH:
„Ukoliko stručnjaci smatraju da to uporište nije dovoljno jako da bi sudovi donosili po tome presude, onda nemam ništa protiv da se predlože izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH koje bi ovo pitanje potpuno jasno definisale.“
Za razliku od Novakovića, Velimir Jukić, također član Ustavno-pravne komisije, ocjenjuje da je Bosni i Hercegovini potreban zakon koji bi zabranio isticanje simbola koji vrijeđaju druge narode:
„Da zakonom propišemo i sankcioniramo sve one koji budu kršili zakon u smislu veličanja nekih ideja, veličanja osuđenih za ratne zločine itd. Potrebno je doprinijeti daljoj stabilizaciji prilika u BiH.“
Pravni stručnjaci smatraju da donošenje zakona samo po sebi nije dovoljno, ako se isti ne primjenjuje u praksi. Pored toga navode da je pored provedbe zakona potrebno uticati na svijest ljudi koji žive u BiH, kojima bi uzor trebali biti uspješni građani, a ne ratni zločinci.
Hrvatska (ne)tolerancija
Uz hrvatske ceste naći će se na desetak, doduše požutjelih, plakata u slavu Ante Gotovine. Lik ovog, kako za njega tvrde njegovi fanovi - heroja, a ne zločinca - nije više toliko u modi od kada je zatvorenik, a ne bjegunac. No, veličanje njegova lika na javnim skupovima i na javnim mjestima nije kažnjivo djelo, kaže nam poznati odvjetnik Slobodan Budak.
Gotovina je tek optužen za ratni zločin, ali nije pravomoćno osuđen, i u tom slučaju vrijedi presumpcija nevinosti:
„Da to ilustriram, to se onda odnosi i na takove osobe za koje je notorno da su ratni zločinci. I za njih vrijedi ta presumpcija. Primjerice, za onoga za kojega mi u Hrvatskoj svi smatramo da je apsolutno sigurno ratni zločinac, kao što je to umrli Slobodan Milošević, ili kao onaj koji još uvijek bježi od pravde, recimo, Mladić - i za njih vrijedi presumpcija nevinosti.“
No, slavljenje optuženih za ratni zločin, dok traju procesi, moglo bi ipak doći pod udar zakona:
„Zabranjeno je i kažnjivo ako se u komentarima ili prikazivanju događaja koji je predmet kaznenog postupka pokušava prejudicirati sudska odluka. Dakle, to jeste kažnjivo.“
Teško je očekivati da će itko odgovarati za slavljenje optuženih za ratni zločin dok se nesmetano veličaju oni koji su pravomoćno osuđeni, poput Mirka Norca, generala Hrvatske vojske, koji služi kaznu od 12 godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima u Gospiću 1991. godine. Ovaj bivši alkarski vojvoda od prigode do prigode veliča se u svom sinjskom zavičaju:
„Mirko, Mirko, Mirko...“
Ovakva skandiranja i isticanja osuđenog ratnog zločinca mogli bi se naći pod udarom zakona, kaže odvjetnik Slobodan Budak:
„Ako je netko osuđen za ratni zločin, pravomoćno osuđen, onda veličati sam zločin mislim da je nemoralno, da je nedopustivo, a pod određenim uvjetima moglo bi biti i kažnjivo, kao što je kažnjivo veličanje npr. fašizma. Ali mislim da ne bi bilo dopušteno i da bi se moglo podvesti pod određene, osobito prekršajne, propise veličanje osoba koje su počinitelji ratnog zločina. To bi mogao biti i neki od prekršaja protiv javnog reda i mira kojima se širi, ja bih rekao, javna sablazan, jer mislim ne može se hvaliti jednog ubojicu, hvaliti osobu koja je nedužne ljude ubijala, koja god to osoba bila.“
Unatoč pravnim mogućnostima nitko u Hrvatskoj nije nikad kažnjen zbog veličanja ratnih zločinaca. Teško bi bilo nekom sudu za prekršaje provesti tu normu, recimo kazniti nekoga tko ističe poster Mirka Norca, kad ni sve sankcije s državnog vrha nisu provedene protiv tog osuđenog ratnog zločinca:
„Predsjednik Republike je mislim bio po važećim propisima dužan oduzeti mu časnički čin, u ovom slučaju generalski čin, nakon ove pravomoćne presude“, rekao je odvjetnik Slobodan Budak, kojeg smo pitali i zašto je to moguće u Hrvatskoj:
„Zato što mi nismo u prvom smislu pravna država, odnosno u nas vladavina prava nije u potpunosti zaživjela.“
Ako ste mislili da je baš u svakom kutku Hrvatske moguće nesmetano veličati bilo koga i nositi bilo kakav lik na majici, onda ste se prevarili. Naša sugovornica iz Sarajeva, čiji sin je nosio reklamnu majicu jednog sarajevskog kafića, imala je neugodnosti na hrvatskoj obali:
„Prije tri godine moj sin je bio na moru i nosio je majicu kafića ’Tito’. Glavar sela je došao i skrenuo pažnju i ružio je jako da zašto se nosi takva majica, da je to nedopustivo, da to nema nikakvog smisla zbog svega što se događalo na ovim prostorima.“
Ime gospođe s kojom smo razgovarali i ime mjesta gdje se to dogodilo ne navodimo da naša sugovornica ne bi imala neugodnosti. Upitali smo je još kako je reagirala na ovo upozorenje glavara, odnosno predsjednika mjesnog odbora:
„A ništa, ja sam rekla da je to majica kao i svaka druga majica, da su to reklamne majice, da na drugima piše na engleskom, a pošto ljudi ne znaju engleski, onda ne znaju ni šta nose na sebi. A da je to majica koju će moje dijete, i mi, uvijek nositi.“
Jedan je četnički vojvoda ostao bez spomenika
Zabrana veličanja ratnih zločina, nacističkih, fašističkih i šovinističkih simbola kao i izazivanje vjerske i nacionlane mržnje, kažnjivo je u nekoliko odredbi krivičnog zakona Crne Gore, mada osim u jednom slučaju do sada nije bilo primjene te regulative.
Važeći crnogorski Ustav, propisuje kažnjavanje izazivanja nacionalne i vjerske mržnje, veličanja ratnih zločinaca i slično, te su shodno tome kazne po tri osnova propisane Krivičnim zakonikom. Pomoćnik ministra pravde Branka Lakočević precizira:
LAKOČEVIĆ: Prvo, to je član 370. Krivičnog zakonika koji kaže da “ko izaziva i raspiruje nacionalnu rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među narodima ili etničkim zajednicama koje žive u Crnoj Gori, kazniće se zakonom od šest mjeseci do pet godina zatvora.“ Teži oblik ovog krivičnog djela za koji je predviđena kazna od jedne do osam godina zatvora, predviđen je u slučaju da ga izvrši lice zloupotrebom položaja ili ovlašćenja ili ako je zbog tih djela došlo do nereda ili drugih teških posljedica za zajednicu. Dalje, član 443. Krivičnog zakonika takođe propisuje sankcije za ovo, pa kaže “ko na osnovu razlike u rasi, boji kože, nacionalnosti, etničkom porijeklu ili nekom drugom ličnom svojstvu krši osnovna ljudska prava i slobode zajamčene opšteprihvaćenim pravilima Međunarodnog prava i ratifikovanim međunarodnim ugovorima od strane države, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.” Osim toga i član 159. predviđa sankcije za povrede ravnopravnosti građana. Znači, Ustav je postavio osnov i predvidio kažnjavanje za sve oblike, a Krivični zakonik je kroz tri krivična djela propisao vrlo stroge kazne.
Navedene zakonske odredbe primijenjene su do sada samo u jednom slučaju, prije par godina prilikom pokušaja izgradnje spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću, ratnom zločincu iz II svjetskog rata, na jednom privatnom imanju u selu Gornje Zaostro kod Berana, što je spriječila policija po nalogu Ministarstva kulture. Kada je riječ o veličanju ratnih zločina i zločinaca i njihovih simbola, Crna Gora nije imala imala većih problema. Slike Radovana Karadžića i Ratka Mladića i slični simboli mogu se, izuzmajući periode političkih okupljanja i mitinga, naći na pojedinim gradskim pijacama, a nije poznato da su se ove pojave do sada sankcionisale, mada za to postoji uporište u Zakonu.
