Dostupni linkovi

Izbor Ratimira Martinovića


Predrag TOMOVIC

MARTINOVIĆ: Ne mogu se odlučiti ni za jedan od ova tri događaja jer se radi o potpuno različitim kontekstima, dešavanjima, događajima, akterima, porukama, ciljnim grupama, pa i o budžetima i organizacijama. Pronalazim neki imenitelj koji je zajednički za sva tri događaja, a to je potreba nas u Crnoj Gori da se na neki način osjetimo dijelom tog velikog svijeta. Upravo iz te perspektive bih rekao kako doživljavam svaki od ovih spomenutih događaja ponaosob.

Budva - Grad teatar, jeste festival koji iza sebe ima i lijepe i manje lijepe sezone. Ove godine sam i sam jedan od aktera, kao pijanista, učesnik u programu Budve - Grad teatra. Kroz kontakte sa odgovornima sam osjetio da teški trenutci, koji su proteklih godina obilježavali Budvu - Grad teatar, čini mi se da nisu u potpunosti prevaziđeni i savladani. Posljednjih par godina čitao sam vrlo mudre i produhovljene naslove i podnaslove ovog festivala, iza kojih su uvijek slijedili vrlo profilisani i pažljivo birani programi. Onda, kada se konačno nakanim da odem u tu Budvu, u prosjeku jednom tokom ljeta, napojen, osvježen i ohrabren, iščitanih tekstova, ali i sopstvenih misli i nadanja vezanih za ovaj festival, prvo naiđem na roštilje i kobasice, paštete i pamidore. Sve to volim i osjetim miks svih ovih mirisa. Čujem na kraju, kao muzičar, neobičnu polifoniju nekog planiranog umjetničkog užitka i neplanirane budvanske stvarnosti. Razumijem da su ovi prostori uvijek bili na nekim istorijskim vjetrometinama na kraju i na početku svjetova. Sve to vidim kada odem toj i takvoj Budvi. Valjda tako mora. Žao mi je organizatora i uložene energije jer očiglednost njihovog truda biva zasjenjena zapostavljenosti prostora. Žao mi je podjednako i onih koji priželjkuju neke drugačije predstave i drugačiju melodiku. Nadležni bi rekli da je Budva metropola crnogorskog turizma i vjerovatno dodali da tu ima za svakog po nešto. Onda sva ova moja argumentacija i moji stavovi padaju u vodu jer realnost u Crnoj Gori još uvijek gubi bitku sa umišljenim i nerealnim.

Kotor Art i Don Brankovi Dani muzike, tačnije Betovenova IX, Oda radosti, himna Evropske unije, po prvi put u Crnoj Gori. Organizovali smo ih 11. jula u susret rođendanu Crne Gore. Ne znam koliko je ko shvatio poruku, ali angažman, napor, entuzijazam, kao, vjerovatno i premor mnogih od nas, bili su prisutni na licu mjesta. Don Branko Sbutega, naš prvi počasni predsjednik, zaslužuje mnogo više od spomenutog napora i entuzijazma. Realizacija i uslovi uvijek mogu biti bolji. Organizacija nikada nije savršena, publika uvijek ima neku zamjerku. Mogao bih tako u krug i u beskraj, ali, pored svega, nekako mi je kao Kotoraninu toplo oko srca da smo i ovu premijeru čuli baš u ovom najevropskijem od svih gradova lijepe nam i divlje ljepotice Crne Gore.

Oda radosti govori o slobodi, o bratstvu, o potrebi čovjeka da živi jedan sa drugim, ne pored drugoga. Govori, iznad svega, o potrebi pojedinca da bude sam sa sobom, kako bi imao osnovni preduslov da bude u zajedništvu sa drugima. To je bila poruka koju smo htjeli poslati sa otvaranja Don Brankovih Dana muzike jer je to na neki način, jednim dijelom, bila i njegova životna misija.

Koncert Roling Stonsa je nešto što sam namjeno propustio. Mene gužve i mase ljudi, iz bilo kojih razloga okupljene, čine nesretnim. Kopkalo me kao organizatora kako će sve to izgledati i da li smo dorasli organizaciji tako velikog koncerta. Po reakcijama onih kojima vjerujem, izgleda da jesmo. Čestitke svakome ko je učestvovao u organizaciji ovog događaja. Crna Gora je, čini mi se, osjetila pozitivne posljedice ovog događaja. Naći se kao destinacija jednog benda, kakvi su Roling Stonsi, znači pružiti svijetu informaciju o sebi. U našem slučaju, znači i nešto drugo, znači uštinuti sami sebe uz vrijedno podsjećanje da smo još uvijek živi i zdravi jer van ljetne sezone u Crnoj Gori ima malo dokaza da je to slučaj.

Sedamdesetak hiljada ljudi je bilo na tom koncertu. To je brojka koja obavezuje na poštovanje, ali isto tako i Cecinih sto hiljada marakanskih ljudi budi slično osjećanje. Iz ovih razloga, više od pukih brojeva čistih brojki, tražio sam u koncertu Roling Stonsa malo više simbolike i poruke, ali mi je to i dalje problem. Kotrljajuće kamenje je dobroga zdravlja i dobro se drže. Još uvijek se kotrljaju i pored zbira godina njegovih članova bude najdublje poštovanje.

Sa druge strane, Crna Gora je 13. jula proslavila svoj praznik, drugi po redu rođendan u nezavisnosti. Roling Stonsi više me podsjeća na lijepu i poučnu priču koja nosi naslov – Komadić koji nedostaje. Tema ove priče je kamen neadekvatnog oblika koji, pokušavajući da se pokrene, da živi, traži djelić koji mu fali. Ide tako ovaj nesavršeni kamen od oblika do oblika i pokušava pronaći načina da se lako i radosno kotrlja. Poslije nekog vremena, mnogo avantura, uspona i padova, shvata da ipak mora sam. Nema idealnih komadića koji bi dali idealnu cjelinu. On se brusi strpljivo, bolno i posvećeno.

Upravo ovu priču o komadiću koji nedostaje vidim kao jedinu vezu, poruku i simboliku u ova tri događaja koja sam spomenuo jer naša pripadnost svijetu ne leži u kratkome bljesku bilo kog velikog događaja, već naprotiv, u dugotrajnoj i postojanoj svjetlosti koju ovi događaji trebaju da probude u nama. Ova svjetlost kulture i umjetnosti nas čini vidljivim u očima drugih, a nama samima u Crnoj Gori, i kao pojedincima i kao državi, čini mi se da obasjava tunel sudbina koje ovdje živimo.
XS
SM
MD
LG