Dostupni linkovi

U slavu domovinskog rata ili u slavu kiča?


Oni koji su upućeni u umjetnost i u dubrovačku baštinu, slažu se da spomenik odudara od povijesne cjeline u koju je smješten, na zapadnom ulazu u Grad. Spomenikom dominiraju križ i crvenobijela šahovnica, na prednjoj plohi dominira plavozeleni otisak mora, presječen zrcalnim pravokutnikom, te natpis „Libertas“.

Sporni spomenik doveo je i do apsurda. Njegov spoj modernog – neki kažu i kvazimodernog – i tradicionalnog brane u konzervativnoj HVIDR-i, dok žestoke kritike doživljava s progresivne strane.

Jedan od kritičara spomenika na Pilama je voditelj dubrovačke Arte radionice Lazareti i hrvatski zbornik na 51. venecijanskom bijenalu Slaven Tolj:

„Ovdje se radi o jednom rješenju koje je izuzetno jeftino, nepromišljeno i vjerujem da jednostavno neće izdržati, da će vrijeme pokazati da se radi o potpuno pogrešnom konceptu. Sve je pogrešno. Od izbora mjesta, formata, koncepta ideje koja je izuzetno jeftina. Čitao sam da će dio spomenika biti crvena zemlja, jer je hrvatska zemlja natopljena krvlju i tako dalje. To je tako kičasto i nerazumno rješenje. Ne mogu uopće pojmiti da se to dogodilo.“

Predsjednik gradske invalidske veteranske udruge HVIDR-e Robert Hausvička, nije protiv spomenika, premda ga naziva televizijskim:

„Neka su moderna vremena, pa mislim da treba ići malo i za modernizacijom tih spomenika. To je jedan ,televizijski‘ spomenik, kako ga ja zovem, ali mislim da to nije tako loša stvar. Kad bude završen, on će ipak imati svoju funkciju. Na tom spomeniku će se prikazivati ono što se događalo u ratu u Hrvatskoj i u Dubrovniku, prikazivat će se slike. Spomenik može stalno izgledati drukčije, u zavisnosti od toga koji će motivi biti na ekranima. Moje mišljenje je da to nije loša ideja, da to nije loša stvar. Mislim da trebamo ići u korak naprijed sa vremenom.“

Ovaj sporni spomenik koštat će 10 milijuna kuna ili milijun i po eura. Po Slavenu Tolju, poduzetnički motivi značajna su inspiracija nastajanju spomenika iz Domovinskog rata:

„To su uvijek isti koncepti, ima puno hohštapleraja, malo je tu razmišljanja o Domovinskom ratu, o braniteljima, o nekoj vertikali, o spomenu… Tu se uvijek radi o nekom poslu. Tako se meni bar čini, da se uvijek radi o nekom poduzetniku koji je oko toga.“

Likovni kritičar, predsjednik hrvatskog PEN-a, Zvonko Maković, napominje da su u Hrvatskoj rijetki spomenici posvećeni Domovinskom ratu, koji odgovaraju kraju 20. i početku 21. vijeka. Loših primjera je mnogo, kaže Maković:

„Naime, možemo tu nabrajati sve spomenike, na primjer prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji su nanizani širom zemlje, a koji su mahom vrlo loša skulptura, koja se zapravo podmeće pod memoriranje raznih događaja, memoriranje Hrvatske u njezinim teškim trenutcima ranih devedesetih godina. Zašto je zapravo to štetno? Štetno je utoliko što se na taj način zapravo mumificira onaj tradicionalni tip kulta vođe, kulta ličnosti, kojim je čitava tradicija autoritarnih režima, diktatura i svega onoga što pripada talogu evropske povijesti, bila zasićena.“

Da se vratimo u Dubrovnik. Šef tamošnje HVIDR-e Robert Hausvička, zadovoljan je kako grad skrbi o spomen obilježjima posvećenim braniteljima grada, ali je sumnjičav prema inicijativi gradonačelnice Dubravke Šuice da se obnove spomenici iz NOB-a jer, kaže on, partizani su nakon oslobođenja likvidirali civile:

„Sljedbenici NOB-a postoje i dan danas. Ima ih i mlađih i starijih, pa se vjerojatno oni bore za to. A politika je politika, pa razumijem da i gradonačelnica nekad mora biti u službi politike i mora se izjasniti onako kako to traži javnost.“

Povratak spomenika iz NOB-a, recimo „Partizana“ Frane Kršinića na Trgu oružja na Pločama, Slaven Tolj upitno promatra kroz činjenicu da se sam dubrovnik promijenio u posljednja dva desetljeća:

„Ako se vratite, „Partizan“ će biti okružen stolovima, što isto nema nikakvog smisla. Ja mislim da bi tu trebalo jednostavno sjesti i vidjeti što se uopće događa sa cijelim gradom.“
XS
SM
MD
LG