Dostupni linkovi

Slika u ogledalu povijesti


Titu nije bilo stalo ni do kakve ideologije ili političke doktrine, kazao je profesor političke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu, Žarko Puhovski. Njemu je bilo stalo samo do vlasti:

„Sve drugo je bilo prihvatljivo, svaka ideologija – nacionalizam ili totalitarizam. Tako treba stvar shvatiti, pri čemu on nije bio diktator, nego totalitarni vođa, koji je imao veoma visoku podršku velikog dijela stanovništva u raznim nacijama.“

Međutim, citirajući rezigniranu izjavu jednog poljskog sindikalnog lidera i kasnijeg predsjednika, Lecha Walese: „Sloboda je za disidente, ostali više vole sigurnost“, Puhovski je ukazao na činjenicu da se, osim ružnih stvari, poput primjerice žrtava Bleiburga i Golog otoka, iz Titove ere pamti sigurnost. Od konca pedesetih do konca šezdesetih, životni je standard rastao gotovo iz dana u dan, a i osobna sigurnost je u Titovo vrijeme, bar u Hrvatskoj, bila na visokoj razini:

„Od 1950. do 1990. godine nitko u Hrvatskoj nije ubijen iz političkih razloga. To je najduže razdoblje u hrvatskoj povijesti u kojem nitko nije ubijen iz političkih razloga. Bilo je ubijanja u inozemstvu, od Bosne i Hercegovine, preko Njemačke, pa na dalje. To je stvorilo taj dubinski osjećaj sigurnosti, s kojim su ljudi imali poteškoća kada je nestao u šokantnoj promjeni, obzirom na nastalo ratno stanje.“

Povjesničar Dušan Bilandžić kazao je kako su i kraljevska i socijalistička Jugoslavija nastale voljom velikih sila, odnosno „za zelenim stolom“, a da se nije pitalo narode koji su u nju ušli. Međutim, u Titovoj Jugoslaviji, svatko je nešto dobio: Srbi - to da svi žive u jednoj državi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i građani Bosne i Hercegovine – državu, a Crnogorci – obnovljenu državu nakon što su je izgubili 1918. godine. Bilandžić je i oštro polemički odgovorio onima koji misle da je 1945. realno postojala neka bolja opcija za narode Jugoslavije:

„Govorimo o onim okolnostima i što je bila alternativa. Da li je mogla biti alternativa liberalna demokracija? Apsolutno ne! A što je moglo biti? Mogla je biti jedna Jugoslavija u kojoj bi granica između Slovenije i Srbije bila na rijeci Kupi. Pogledajte zapisnike Momčila Ninćića i Mihe Kreka i ne znam koga još.“

Govoreći o značenju Tita u svjetskoj politici i međunarodnom radničkom pokretu, hrvatsko-američki povjesničar, Ivo Banac, kazao je kako je njegov bitni doprinos konfrontacija sa Staljinom 1948. godine i njegovo ponašanje kasnije - dovođenje u pitanje jednog međunarodnog centra:

„Važno je vidjeti ono što je zapadna politika izvukla iz raskola. Nije se istočno-evropskim političkim vodstvima nudila neka politička ideološka alternativa, nego upravo ono što je Tito već postigao u Jugoslaviji, naime da može vladati svojim prostorom na način kako je to i do tada radio, ali bez ikakvog ovisništva o Moskvi, o jednom međunarodnom centru.“

Bosansko-hercegovački publicist, Ivan Lovrenović, pokušao je objasniti otkud u njegovoj domovini toliko štovanja Titovog kulta:

„Upravo zbog toga što je Bosna i Hercegovina najviše postradala, kako i u ondašnjem ratu, tako i sada, a s druge strane nikako da se konsolidira. Mislim da je tu glavni moment štovanja Titovog kulta, naprosto zato što je to zemlja koja sveukupno dubinski pamti jednu lošu povijest.“
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG