Oni koji su umirali za svoju zemlju prije više od 60 godina, ne mogu danas dobiti ni djelić svoje nekadašnje ulice. Ulica Žrtava fašizma u Splitu početkom devedesetih je preimenovana u Ulicu Domovinskog rata. U tom vremenu spomenici i spomen-ploče su uklanjane, ostao je pošteđen tek spomenik internircima, kod kojeg se, s vremena na vrijeme, antifašisti okupe. Zadnji put su to napravili na Dan pobjede, 9. svibnja, kad je predsjednik splitsko-dalmatinske županijske organizacije Saveza antifašističkih boraca, Milivoj Lalin, u njihovo ime zatražio da im se vrati barem dvjestotinjak metara Ulice Žrtava fašizma, ulice u kojoj su bile fašističke tamnice i vješala:
"Mi tražimo vraćanje imena Ulici Žrtava fašizma kao uspomenu na sve žrtve naših fašista u našem gradu."
Naravno, na ove zahtjeve nije odgovoreno, a kad će biti, pitali smo gradonačelnika, Zvonimira Puljića:
"Ne znam, ne mogu vam ništa reći."
Splićani, kao i drugi hrvatski državljani, danas imaju praznik - Dan antifašističke borbe.
Tragovi hrvatske antifašističke borbe s ulica su se preselili u kalendare. Duboke povijesne brazde su zatrpane. Malo će koji učenik danas u Splitu znati da su se u ljeto 1941. godine ondašnji srednjoškolci oduprli fašistima odbivši primiti svjedodžbe na talijanskom.
"To je jedna ogromna i značajna povijesna činjenica koja se, na žalost, danas nigdje ne spominje, kao da je nije ni bilo. Mi kao da se sramimo svojih veličanstvenih djela", kaže nam publicist Ante Jelaska, koji je nakon tog događaja suđen u fašističkom zatvoru u Šibeniku. Samo činjenica što je imao svega 16 godina, spasila ga je smrtne kazne.
Kako je tada izgledao grad, kojemu se, više od decenije i po, sustavno briše povijest:
"Bila je okupacija dijela Dalmacije. U Splitu se odmah razigrala jedna žestoka antifašistička borba jer nismo prihvaćali nikakvu okupaciju i otimanje ovog dijela hrvatskog teritorija gdje je Hrvatska rođena. Događale su se nevjerojatne stvari. Od četrdesetak tisuća ondašnjih stanovnika Splita, 12,5 tisuća je kroz te godine okupacije nosilo pušku, borilo se s puškom u ruci. Oko 15 tisuća je prošlo kroz talijanske zatvore. Onda se može vidjeti u kakvom smo mi teroru živjeli i kakav je bio otpor i odlučnost prema tom teroru. To je veliko čudo za europsku situaciju i europske razmjere."
Rekosmo - sustavno se briše povijest. Svojevremeno je župan splitsko–dalmatinski, Kruno Peronja, svim gradonačelnicima i općinskim načelnicima uputio naputak o uklanjanju antifašističkih spomenika.
Današnji župan, Ante Sanader, ide istim tragom, ako nema više spomenika da se u njih dira, može se dirati i u povijesne istine i u dostojanstvo. U povodu Dana antifašističke borbe jučer je prvo položio vijenac domobranima, regularnoj vojsci Pavelićeve NDH, zatim braniteljima iz Domovinskog rata, e da bi, sramotno, na kraju, vijenac došao do palih partizana.
Moglo bi se do unedogled govoriti o zatrtoj antifašističkoj povijesti i Splita i Hrvatske. Kad nema spomenika i naziva ulica, ostale su knjige i sjećanja. Tako mi je svojevremeno pričao Miljenko Smoje o junaku njegovih priča, ribaru Šantu, koji je bio partizan:
"I uvik je govorija - Ja ću oprostit i Nijemcima i Talijancima, ali ne mogu oprostit ni ustašama ni četnicima. En ti gospu, ja i' gren oslobodit, a oni mene gredu ubit... A oni pucadu u me, a ja se gren za njih tuč! A oni me čekadu da će me ubit, i jedni i drugi!"
Ostala su sjećanja, a ostala je i pjesma - nema je na radijima i na svečanim akademijama, ali je ima u dušama. I što se rjeđe pjeva - pjeva se prkosnije:
Po šumama i gorama
Naše zemlje ponosne,
Idu čete partizana
Slavu zemlje pronose.
Neka znade dušman kleti
Da će kod nas slomit vrat,
Prije ćemo mi umrijeti,
Nego svoje zemlje dat!
"Mi tražimo vraćanje imena Ulici Žrtava fašizma kao uspomenu na sve žrtve naših fašista u našem gradu."
Naravno, na ove zahtjeve nije odgovoreno, a kad će biti, pitali smo gradonačelnika, Zvonimira Puljića:
"Ne znam, ne mogu vam ništa reći."
Splićani, kao i drugi hrvatski državljani, danas imaju praznik - Dan antifašističke borbe.
Tragovi hrvatske antifašističke borbe s ulica su se preselili u kalendare. Duboke povijesne brazde su zatrpane. Malo će koji učenik danas u Splitu znati da su se u ljeto 1941. godine ondašnji srednjoškolci oduprli fašistima odbivši primiti svjedodžbe na talijanskom.
"To je jedna ogromna i značajna povijesna činjenica koja se, na žalost, danas nigdje ne spominje, kao da je nije ni bilo. Mi kao da se sramimo svojih veličanstvenih djela", kaže nam publicist Ante Jelaska, koji je nakon tog događaja suđen u fašističkom zatvoru u Šibeniku. Samo činjenica što je imao svega 16 godina, spasila ga je smrtne kazne.
Kako je tada izgledao grad, kojemu se, više od decenije i po, sustavno briše povijest:
"Bila je okupacija dijela Dalmacije. U Splitu se odmah razigrala jedna žestoka antifašistička borba jer nismo prihvaćali nikakvu okupaciju i otimanje ovog dijela hrvatskog teritorija gdje je Hrvatska rođena. Događale su se nevjerojatne stvari. Od četrdesetak tisuća ondašnjih stanovnika Splita, 12,5 tisuća je kroz te godine okupacije nosilo pušku, borilo se s puškom u ruci. Oko 15 tisuća je prošlo kroz talijanske zatvore. Onda se može vidjeti u kakvom smo mi teroru živjeli i kakav je bio otpor i odlučnost prema tom teroru. To je veliko čudo za europsku situaciju i europske razmjere."
Rekosmo - sustavno se briše povijest. Svojevremeno je župan splitsko–dalmatinski, Kruno Peronja, svim gradonačelnicima i općinskim načelnicima uputio naputak o uklanjanju antifašističkih spomenika.
Današnji župan, Ante Sanader, ide istim tragom, ako nema više spomenika da se u njih dira, može se dirati i u povijesne istine i u dostojanstvo. U povodu Dana antifašističke borbe jučer je prvo položio vijenac domobranima, regularnoj vojsci Pavelićeve NDH, zatim braniteljima iz Domovinskog rata, e da bi, sramotno, na kraju, vijenac došao do palih partizana.
Moglo bi se do unedogled govoriti o zatrtoj antifašističkoj povijesti i Splita i Hrvatske. Kad nema spomenika i naziva ulica, ostale su knjige i sjećanja. Tako mi je svojevremeno pričao Miljenko Smoje o junaku njegovih priča, ribaru Šantu, koji je bio partizan:
"I uvik je govorija - Ja ću oprostit i Nijemcima i Talijancima, ali ne mogu oprostit ni ustašama ni četnicima. En ti gospu, ja i' gren oslobodit, a oni mene gredu ubit... A oni pucadu u me, a ja se gren za njih tuč! A oni me čekadu da će me ubit, i jedni i drugi!"
Ostala su sjećanja, a ostala je i pjesma - nema je na radijima i na svečanim akademijama, ali je ima u dušama. I što se rjeđe pjeva - pjeva se prkosnije:
Po šumama i gorama
Naše zemlje ponosne,
Idu čete partizana
Slavu zemlje pronose.
Neka znade dušman kleti
Da će kod nas slomit vrat,
Prije ćemo mi umrijeti,
Nego svoje zemlje dat!
