Milena VELIMIROVIC
KOČAN: Na to pismo uslijedila je jedna brutalna reakcija režima, koja se po žestini može mjeriti samo sa onim što se dešavalo 1990. i 1991. godine u Crnoj Gori. Očekivali smo, ili smo mogli očekivati, veću solidarnost ostalih društvenih grupa u Crnoj Gori. Nisam pretjerano iznenađen jer je Crna Gora prilično pacifikovana.RSE: Kako tumačite to da su predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, i bivši predsjednik Slovenije izrazili saglasnost sa odlukom da se Mili Đukanoviću i Svetozaru Maroviću dodijeli to priznanje?
KOČAN: Nije to lako objasniti. Pravili smo analize odakle taj popust u kriteriju ljudi iz regiona, koji odlično znaju kakva je mirotvoračka uloga ljudi koji danas trebaju da dobiju nagradu za mir i doprinos humanizmu, državnika koji su sa njima imali posla devedesetih godina. Moguće je da to dolazi iz neke real-politike i iz činjenice da u regionu postoje simpatije prema ideji crnogorske državne nezavisnosti. Po mom mišljenju to je pogrešna logika. Jedna je stvar crnogorska državna nezavisnost, a druga je stvar učešće u ratu i pomaganje onoj strani koja, da je pobijedila, od Crne Gore ne bi bilo ništa. Ratni zločini počinjeni u ratu su konačni.
RSE: Ovog mjeseca se navršava i 15 godina od kada su crnogorske vlasti Vojsci Radovana Karadžića deportovali 100 bosanskih izbjeglica, od kojih je većina život završila u fočanskom logoru koji su držali bosanski Srbi. Za taj zločin još niko nije odgovarao. Porodice deportovanih su položile cvijeće ispred crnogorske ambasade u Sarajevu, ali su vrata ambasade ostala zatvorena. Koliko to govori o današnjem odnosu zvanične Crne Gore prema ovom i sličnim događajima?
KOČAN: Ogromna većina tih koji su deportovani iz Crne Gore i predati Vojsci Radovana Karadžića su pobijeni. To je jedna konačnost. Činjenica da je ambasada bila zatvorena, da 15 godina potom u Crnoj Gori nema pravosnažne presude ni jednom od počinioca toga zločina, da se obeštete porodice žrtava, dovoljno govori da je logično konsekventno da ambasada u Sarajevu bude zaključana.
RSE: U međuvremenu, ministar pravde, Miroš Radović, utrvdio je da je Crna Gora 1992. godine izbjeglice iz Bosne i Hercegovine deportovala Radovanu Karadžiću u sklada sa tadašnjim saveznim zakonima. Da li se ovim prejudicira ishod zvaničnih postupaka i istrage koje je Tužilaštvo pokrenulo protiv šest policijskih funkcionera, osumnjičenih za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva?
KOČAN: To je jedna opaka cinična izjava koja nikako drugačije ne može da se protumači osim kao zeleno svjetlo sudovima da se ova priča zaustavi i da se sve pretvori u jednu zamornu i dugu priču bez ishoda.
RSE: Protekle sedmice je obilježen prvi Dan nezavisnosti Crne Gore, ali bez euforije. Kako ste vi zadovoljni onim što je Crna Gora postigla u proteklih godinu dana?
KOČAN: Nisam ništa više očekivao. Onog trenutka kada je na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori, odmah poslije nezavisnosti, apsolutnu pobjedu odnijela dosadašnja vlast, očekivao sam da će se dešavati ovo što se dešava – bahatost i euforija nekoga ko smatra da je istorijski pobjednik u smislu stvaranja Crne Gore, za čije stvaranje su mnogi drugi mnogo zaslužniji. Po mom mišljenju, ovo je očekivani slijed događaja kada se uspostavi jedna nekontrolisana moć koja dugo traje.