Petar KOMNENIC, Biljana JOVICEVIC
Komentrišući činjenicu da je minstar pravde Miraš Radović, kao funkcioner izvršne vlasti, javno saopštio da je Crna Gora tokom 1992. godine izbjeglice bošnjake mislimane koji su ovdje potražili spas, izručila u ruke Vojsci Radovana Karadžića po tadašnjim saveznim zakonima. Branislav Tomković, profesor Krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Pogodici, za naš radio kaže da se radi o tipičnom prejudiciranju za početok sudskog postupka i istrage Tužilaštva:„Mislim da je to tužno da ministar pravde da takvo saopštenje, prejudicira slučaj koji će biti takav ili neće biti. Ja ne znam da li će doći do optuženja, da li će biti presuda takva i takva, ali je tužno da ministar pravde saopštava unaprijed činjenice koje tek treba da se utvrde u krivičnom postupku“.
Ministar Miraš Radović je u otvorenom pismu predsjednici Internacionalne lige humanista Sonji Štigelbauer, koja je nedavno podsjetila na ulogu crnogorskih državnika Mila Đukanovića i Svetozara Marovića tokom ratnih devedesetih, ustvrdio kako Crna Gora nije odlučivala o ratu, zatim, da su bošnjake mislimane iz Bukovice protjerali ekstremisti iz Republike Srpske, te da je u slučaju deportacije muslimana bošnjaka iz Herceg Novog Crna Gora postupala isključivo po važećim saveznim zakonima. Radović je pručio predsjednici Lige humanista da uvažava potrebu suočavanja sa prošlošću, ali da ga brine „prekrajanje činjenica“. Branislav Tomković, međutim, tvrdi da se bliska prošlost pokušava izmjeniti u nekim drugim krugovima:
„Tu nije mogao da završi nijedan načelnik Centra bezbjednosti iz Herceg Novog ili Oodjeljenja bezbjednosti , nego je to bila izvršna vlast.A ko je vrh vlasti bio u to vrijeme i danas zna se ko je bio“.
Podsjetimo, nakon trinaestogodišnjeg ćutanja crnogorskih državnih organa o deportaciji stotinu bošnjaka muslimana koji su isporučeni Vojsci Radovana Karadžića da bi većina bila ubijena u fočanskim i okolnim logorima, Tužilaštvo je pokrenulo zahtjev za sprovođenje istrage protiv policijskih funkcionera koji su koordinirali tu akciju, stavljajući im na teret ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Istraga je, međutim, pokrenuta tek nakon što su porodice ubijenih izbjeglica protiv države Crne Gore pokrenule postupak za naknadu štete. Ukupni odštetni zahtjevi po 38 tužbi iznose oko 45 miliona eura. Prethodno je, podsjedimo, u Skupštini Crne Gore uništetn ključni dokument koji dokazuje po čijem je nalogu policija postupala. Odgovarajući na pitanje da li istup ministra pravde Miraša Radovića usred ovako osjetljivog postupka predstavlja nedozvoljeno miješanje u rad nadležnih organa, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore Stanko Marić za naš radio kaže:
„Dobro, to se više može posmatrati kao neka politička izjava, vjerovatno“.
U Kabinetu ministra pravde nijesmo mogli dobiti komentar na ovu temu, iako je njegova sekretarica uredno zabilježila pitanje i kontekt telefon do početka ove emisije nijesmo dobili odgovor. Ni u Socijaldemokratskoj partiji danas nijesmo uspjeli dobiti reakciju na činjenicu da je Miraš Radović, vladin ministar, državu Crnu Goru oslobodio svake odgovornosti za deportaciju bošnjaka muslimana, kao i za učešće u ratnim operacijama s početka devedesetih.
Mijenjanje istorije
Reakcije na izjavu ministra pravde Miraša Radovića da je crnogorska izvršna vlast ’92. godine deportovala bošnjake muslimane u skladu sa tadašnjim saveznim zakonima obilježila se raspravu na skupu „Otpor zaboravu - petnaest godina od deportacije bosanskih izbjeglica“ koji je organizovao nezavisni nedjeljnik „Monitor“. Zastupnik porodica deportovanih bošnjaka advokat Dragan Prelević nazvao je neistinom tvrdnju Radovića. Ovog mjeseca se narušava petnaest godina od kada su crnogorske vlasti Vojsci Radovana Karadžića deportovale stotinu bosanskih izbjeglica od kojih je većina život završila u fočanskom logoru koji su držali bosanski Srbi. Kao što je poznato za taj zločin još niko nije odgovarao.
Osim što je svojim pravnim tumačenjem deportacije prejudicirao sudski ishod ovog slučaja, ministar pravde Miraš Radović je tvrdnjom da je izvršna vlast oko stotinu bosanskohercegovačkih izbjeglica ’92. godine deportovala u skladu sa tadašnjim saveznim zakonima, prema riječima advokata deportovanih Dragana Prelevića , izrekao „strašnu laž“:
„To je strašna laž. Na žalost, danas je prvi put jedan državni funkcioner, predstavnik vlade Crne Gore, tačno na petnaestogodišnjicu zločina dao definitivnu ocjenu njihovog stava. Oni su ćutali zadnje tri godine i aktivno, ali u tišini opstruirali ove postupke pred sudom i dalje šikanirali žrtve, ali se niko nikad nije osudio da negira zločin i to na način kao što je uradio ministar pravde. On je doslovno citirao obrazloženje koje je ’92. godine dao tadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je lažno, netačno, protivno činjenicama i koje se bazira na dvije osnovne neistine.To je prvo da je bilo bilo kakve potjernice za ovim ljudima o, bilo je političkog dogovora sa bosanskim Srbima da se love i to je crnogorska policija radila. Mislim da je groteskno i žalosno da se poslije petnaest godina od zločina krug zatvara identifikacijom današnje vlade sa onom iz ’92. godine“.
Stav ministra pravde komentarisala je i direktor beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić.Ona sa žaljenjem konstatuje da je njihov prijedlog da se zbog deportacije krajem maja odabere datum kao dan sjećanja na ono što je počinjeno crnogorska Vlada odbacila i dala svoju interpretaciju prošlosti:
„To je taj neki postupak preoblikovanja prošlosti, koji nema načina da stvarno postane zvanična interpretacija prošlosti, ali je ružno to pročitati i to baš na današnji dan, tvrdnjom da je, eto, policija tada zakonito postupala, primenjivala propise koji su tada važili, umesto da danas u novinama imamo upravo političare koji bi rekli šta zapravo oni kao nosioci vlasti, koja je njihova odgovornost u odnosu na ono što se dogodilo“.
Kandić je rekla da se od tranzicionih vlada, pa i crnogorske, očekuje da pomognu društvu u suočavanju sa istinom, a potom i napravi program reparacije žrtvama. Glavni i odgovorni urednik nedjeljnika „Monitor“ Esad Kočan saopštio je da su skup organizovali suočeni sa činjenicom da se vremenom provećava odgovornost svih zbog toga što ni petnaest godina kasnije, deportacija nije dobila sudski i pravni epilog, ocjenjujući da se krug odgovornih širi:
„Vremenom se odgovornost povećava i raste i širi se krug odgovornih. Naravno, raste odgovornost onih koji su bili dužni da u potpunosti do kraja rasvijetle, otkriju i kazne zločince, ali raste i naša odsgovornost da kulturološki opremamo Crnu Goru da se suoči sa činjenicom da nas je bilo nadvladalo zlo. Naša odgovornost je da damo likove, da se u toj priči prepoznaju akteri zla“.
