Dostupni linkovi

Žene i njihov praznik - prava na papiru


Mirna SADIKOVIC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Anamari REPIC, Nebojša GRABEŽ

Na ovaj se dan i političari sjete žena, kao ciljne grupe. Tako su predstavnice Foruma žena mostarskog Gradskog odbora Socijaldemokratske partije posjetile porodilje u tom gradu i darovale im crvene ruže. Mi smo žene snažne i uporne u borbi za ravnopravnost, istaknule su predstavnice Foruma žena SDP-a, ne pominjući ppri tome crne statistike o sve većem broju zabilježenog nasilja u porodici.

Nijaz Hadžalić, pomoćnik ombudsmena za ljudska prava u Cazinu, brutalno je pretukao 33-godišnju djevojku u svom automobilu nanijevši joj teške ozljede. Ova vijest šokirala je javnost, tim prije što je riječ o nasilniku koji je trebao da štiti ljudska prava. No, policija nije smatrala da ga treba zatvoriti. Hadžalić je samo udaljen s posla. Ovo je tek jedan primjer kakav je odnos prema ženi u bh. društvu.

Centar Žene i društvo već godinama ukazuje na sve učestalije nasilje nad ženama i na indolentnost institucija, ali i javnosti prema ovom problemu. Direktorica Centra Nada Ler - Sofronić:

«Mi smo obasuti podacima: ’Ubio suprugu i kćerku’, ’Tri dana držao u stanu suprugu i teško povrijeđenu kćerku od 8 godina’, ’Ubio djevojku usred grada’, usred Brčkog, zato što navodno nije htjela s njim da se zabavlja, ili kako se to već obrazlaže itd. Ali ne vidimo jedan stav koji bi zaista rezolutno se suprotstavio ovoj vrsti dramatično krivičnih djela, ako hoćete i zločina. Zakoni koji postoje u BiH se ne primjenjuju, tako da su žrtve vrlo često prepuštene same sebi, one lutaju od ljekara, policije, centra za socijalni rad, tužalaštava, sudova, čekajući nesrazmjerno dugo i sa neizvjesnim rezultatom da izađu iz začaranog kruga nasilja. A institucije koje bi zapravo trebalo da zaštite žrtve često su i same neosjetljive, da ne kažem da su u nekim slučajevima i neprijateljske prema ženi koja je izložena nasilju. Nasilje nad ženama je krivično djelo i treba da se tretira kao i svaki drugi zločin.»

Višegeneracijsku marginaliziranje žena u bh. društvu manifestuje se i kroz negiranje 8. marta, Međunarodnog praznika žena. Tek mali broj njih danas je kroz aktivizam pokazao da bi ovaj datum trebao biti prilika za ukazivanje na probleme i pronalaženje načina borbe protiv sve učestalije diskriminacije. Dejana Grbić, izvršna koordinatorica Inicijative mladih za ljudska prava u BiH:

«U BiH 34 posto žena su nepismene. Od ukupno nezaposlenih 442.000 ljudi u BiH, 61 posto je žena. U BiH ima više od 50 posto stanovništva koje su žene, a tako je malo žena u organima vlsti. Trenutno ova zgrada ispred koje stojimo je Vijeće ministara, ono nema niti jednu ministricu u svom novom sazivu. Recite mi da li su žene dovoljno i na pravi način predstavljene u vlasti? Ja bih rekla NE.»

Penzionisana profesorica Fetaneta Mehmedbegović smatra da je položaj žene danas gori nego ikad i uputila je poruka svim mladim ženama u BiH:

«Htjela bih da žene BiH se školuju. Ja sam prosvjetni radnik, matematiku sam predavala 30 godina. Moj otac je imao pet kćeri i dva sina. Uvijek je govorio da žensku djecu treba više školovati nego mušku, one trebaju da rade, da su samostalne, da zarađuju i da obrazovana žena može i vaspitati svoje dijete koje rodi. Ne znamo šta nam život donosi. Mnoge žene su danas samohrane majke. Kako će ona hraniti svoje dijete, kako će ga odijevati i slati u školu ako nema primanja? A kako će biti zaposlena ako je neškolovana? A muškarac može i fizički da radi.»

Članice organizacije Žene za žene ukazuju na važnost ekonomskog snaženja bh. žena, koje su u protekloj deceniji pokazale da su itekako sposobne biti hraniteljice porodica. Seida Sarić, direktorica organizacije:

«Manifestaciju smo nazvali Žene na djelu. Doveli smo jedan veliki broj žena, nekih 30, 40 žena je tu koje imaju priliku da izlože svoje radove, imaju priliku da ih prodaju i na takav način mi ćemo imati priliku da im upriličimo čestitku za 8. mart. Smatramo da je za ženu najvažnije da ona zaradi novac, da to što ona radi ustvari ima rezultat, tj. da dobije novac i sa tim novcem da raspolaže kako ona želi i da ona upravlja s tim. To doprinosi ekonomskom osnaživanju žena.»

Ni ove godine, kao ni prethodnih, entitetski džender centri, kao ni državna Agencija za ravnopravnost polova, koji se finansiraju iz državnog, odnosno entitetskih budžeta, nisu dali svoj doprinos u stvaranju humanijeg i ravnopravnijeg položaja za žene u bh. društvu. Umjesto toga, uz donatorska sredstva odštampali su tek brošurice o zakonskim pravima žena u radnom odnosu, napomenuvši da BiH ima dobre zakone koji se već godinama ne primjenjuju.

* * * * *

Žene u Hrvatskoj nemaju razloga za slavlje - poručeno je s mnogobrojnih skupova održanih u povodu 8. marta, Međunarodnog dana žena, te upozoreno da su žene u hrvatskom društvu i dalje potčinjene, kako na poslu, tako i kod kuće, a ono što osobito zabrinjava jest - porast nasilja nad ženama.

Nije važno obrazovanje, niti materijalni status, nasilnici potječu iz svih slojeva društva, jednako kao i pretučene žene koje, prema riječima Sadike Zvirkić iz karlovačke ženske grupe Korak, „svoju sramotu“ uglavnom skrivaju tamnim naočalama, te prozirnim pričama o „kobnim stepenicama ili vratima“:

„Kriju to pričama o padu na stepenice, da su skliznule na koru od banane, da je skočilo drvo samo, da je dijete slučajno udarilo. Dokle god ona krije njegovu krivnju, ona u sebi prihvata takav oblik ponašanja jer ne vidi izlaza iz te situacije.“

Neva Toele iz ženske mreže Hrvatska:

„Najčešće, kao i po međunarodnim statistikama, žene maltretira suprug, ili bivši suprug, vanbračni, ili bivši vanbračni partner. U puno rjeđim slučajevima, od jedan do dva posto, tako se ponaša otac prema kćeri ili brat prema sestri. Ipak su to najčešće partneri s kojima one žive i maju djecu, na mjestu koji se zove dom, koje je jedno od najopasnijih mjesta za žene.“

Potvrđuje da je posljednjih godina u Hrvatskoj broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama u porastu:

„Definitivno je u porastu, na moju veliku žalost, ali bih rekla da su žene puno osvještenije, da su žene uvidjele da postoji legislativa koja ih štiti, da je namjera zakonodavaca sankcionirati nasilnika. Toga je rezultat da se žene ohrabruju sve češće ih prijavljivati.“

I predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin govori o pomacima:

„Došlo je do promjene društvene svijesti zahvaljujući kampanji i medijima. Broj prijava za nasilje je puno veći, što ne znači da nasilja danas ima više nego ranije, samo se više prijavljuju. Prepoznato je da to nije privatni problem, već društveni, i da je nasilje nad ženama zapravo vrlo ozbiljno kršenje njihovih temeljnih ljudskih prava. Mislim da danas o tome postoji konsenzus u hrvatskom društvu.“

Podsjeća da se Hrvatska uključila i u kampanju Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama, te obvezala u svakom većem gradu izgraditi sklonište za zlostavljane žene, što neće više biti briga samo nevladinih udruga, već dio sustavnog financiranja:

„To sve da te udruge više ne budu prepuštene moljakanju sredstava i milosti donatora, već da se iznađe jedno sustavno rješenje, kako iz državnog proračuna, tako i iz lokalnih jedinica lokalne uprave. Primjećuje se porast broja skloništa i savjetovališta, ali to još uvijek nije dovoljno.“

Anketirane Zagrepčanke smatraju da je ekonomska ovisnost i danas najveći razlog zbog kojeg žene u Hrvatskoj trpe nasilje u obitelji:

„Mislim da se neće ništa puno promijeniti. Ekonomska situacija je takva da mnoge moraju i to trpjeti.“

„Bitno je da si neovisan i da imaš novaca.“

„Mislim da bih čistila stanove ili ulice, samo da se maknem od nasilnika. Volim kada je žena samostalna.“

U radijskim anketama, u povodu Međunarodnog dana žena, mnoge Hrvatice su danas upozoravale kako nasilje nije samo fizičko, već i psihičko, a osobito ga doživljavaju na radnom mjestu:

„Uz mene radi kolega istih godina, jednakog obrazovanja. Ima za 1500 kuna plaću veću od mene. Naravno da sam se morala puno više dokazivati od mog kolege, morala sam puno više ostajati prekovremeno da bih bila priznata, ali kada je neki sastanak, na kojem je nas nekoliko, a ja jedina žena, uvijek direktor pogleda mene i kaže mi da donesem kavu.“

* * * * *

Na Međunarodni dan žena, vlasti na Kosovu kažu da su prava žena garantovana zakonima koje je usvojila Skupština Kosova. Ipak, ističe se kako za društvo ostaje izazov sprovođenje zakona. Međutim, predstavnice nevladinih organizacija upozoravaju da se prava kosovskih žena krše gotovo u svim segmentima života, počevsi od ograničenja slobode kretanja.

Prava kosovskih žena se garantuju zakonima, ali se oni ne sprovode i daleko su od međunarodnih standarda, ocena je predstavnica organizacija koje se bave ljudskim pravima, na Međunarodni dan žena.

Violeta Krasnići Redža, koordinatorka grupe za ravnopravnost polova u Instituciji ombudsmana, kaže da je Skupština Kosova usvojila zakone koji se ticu unapređenja prava žena, ali se problem javlja pri njihovoj realizaciji.

Ova institucija je sprevela istraživanje o sprovođenju zakona i funkcionisanju sudova. “Na osnovu informacija došli smo do zaključka da sudovi kasne u odlukama, što utiče na sprovođenje zakona iako su oni veoma dobri”, kaže Redža.

Hamide Latifi, iz Nevladine organizacije “Žene za žene”, kaže da zbog nerealizacije zakona kosovska žena nema pravu poziciji u društvu. Latifi kaže da su zakoni veoma dobri na papiru ali da je njihovo sprovođenje diskutabilno:

“Bez ekonomske podrške svaki zakon je polovan, bez finansija on se ne može realizovati a ni razviti društvo.”

Violeta Krasnići Redža kaže da žene iz svih krajeva Kosova podnose žalbe Ombudsmanu:

“Dobijamo žalbe i zbog nasilja u porodici. Od naše institucije traže se saveti o mogućnostima za izlazak iz takve situacije. Traže se objašnjenja o mogućnostima za razvod i zaštitu, jer žene uglavnom ne veruju u sudski sistem.”

Prema rečima Hamide Latifi, iz organizacije “Žene za žene”, skoro u svim oblastima društva krše se prava žena. Ona ističe da je najzabrinjavajuća cinjenica nedostatak slobode kretanja:

“Počevši od kuće, od slobode kretanja, još uvek mnogo žena, najverovatnije do 80 odsto, ne može da izađe iz kuće bez dozvole porodice”, kaže Latifi dodajući da se zatim postavlja pitanje slobode izražavanja i pravo učešća u donošenju odluka u porodici.

Latifi ističe i da se kao problemi u relizaciji prava žena javljaju imovinska pitanja i kome imovina pripada.

* * * * *

Pozabavili smo se i jednom temom koja samo naizgled nema veze sa ženskim pravima. Reč je o postojanju ili nepostojanju polne diskriminacije čak i u literaturi.

«Za 8. mart su pripremljene specijalne ponude: knjiga uz poklon – karmin od Maks Faktora, po specijalnoj ceni. Pripremljene su male gift-knjige, za majku, ženu, devojku, kćerku i tako dalje.»

U spektru osmomartovskih specijalnih ponuda, u jednoj od beogradskih knjižara našao se, dakle, uz ruž za usne i časopis «Ana», i novi naslov bestselerke Sofi Kinsele «Bogom dana domaćica», koji se bavi životom dvadesetdevetogodišnje Samante, uspešne advokatice, koja po sopstvenom priznanju nikada nije umesila hleb, niti ušila dugme. A onda, dolazi do neočekivanog obrta:

Potpuno rastrojena, Samanta napušta kancelariju, ulazi u prvi voz koji naiđe i odlazi bogu iza nogu. Kad na pragu jedne velike, lepe kuće zastane da se raspita za pravac, vlasnici greškom pomisle da se javila na oglas i nude joj posao domaćice. Nemaju pojma da su zaposlili pravnika s Kembridža, čiji je koeficijent inteligencije 158 i koji ne ume čak ni pećnicu da uključi. Na pomolu je katastrofa. Samanta se bori sa mašinom za pranje rublja, s daskom za peglanje, pokušava da spremi kordon blu za večeru. Ali možda ona i nije takav antitalenat za kućne poslove kao što je mislila. Možda će, uz malu pomoć, uspeti. Hoće li njeni poslodavci otkriti da je ona zapravo vrhunski advokat? Hoće li Samanta ikada moći da se vrati svom nekadašnjem životu? A i ako bude mogla, hoće li to želeti? Ovo je priča o devojci koja mora malo da uspori korak, da pronađe sebe, da se zaljubi i da otkrije čemu služi pegla.

Šta o pomenutom romanu kaže Emilija Novaković, PR menadžer izdavačkog preduzeća Laguna:

«Ovo je jedna nova priča, novi roman Sofi Kinsele, posvećen svima onima koji se traže.»

Ovakve situacije često pokreću pitanje da li postoji ženska i muška literatura?

«Ja lično ne smatram da postoji ženska i muška literatura. Postoje možda knjige i tekstovi koje rađe čita ženski ili muški pol. Knjigu Sofi Kinsele bih toplo preporučila prvenstveno damama, ali i onima koji bi želeli da saznaju nešto više o damama ».

Daša Duhaček iz Centra za ženske studije:

«Postoji dobra i loša literatura. U literaturi postoji nešto što se zove žensko pismo, ali je to vrlo stručno definisan izraz, i moje kolegice, koje tu problematiku poznaju bolje od mene, tu literaturu nikad ne objašnjavaju kao literaturu žena, već kao literaturu koja ima svoja određena obeležja i koja se kao takva proučava. Ali to je nešto drugo, ne radi se o ženskoj i muškoj literaturi.»

Istraživali smo i koje su knjige proteklog dana bile najtraženije:

«Kod nas se najviše prodaje Olivera Katarina ,Aristokratsko stopalo'.»

«Već sam dobila knjigu ,Kako postati bolji vozač', jer sam pala vozački ispit, tako da će to biti vrlo korisno.»

«Trenutno tražim knjigu Igora Mandića. Mislim da je to uvek dobar poklon.»

«Na primer Tolstojevu ,Anu Karenjinu. To treba da pročita svaka žena, drugačije ne može biti majka.»

Na koji način bi, po mišljenju Daše Duhaček, trebalo obeležavati 8. mart?

«Mislim da se praznik žena ne može obeležavati lošom literaturom, trećerazrednim knjigama. Svakako se ne može obeležavati šminkom, sredstvima za ulepšavanje. Ima čak i onih koji reklamiraju sredstva za čišćenje kao poklon za 8. mart, što je tek ponižavajuće. Mislim da 8. mart treba da se obeležava svim onim što su žene postigle na nekom profesionalnom planu, na planu politike, posebno na našim prostorima – na planu mirovne politike i prevazilaženja svih onih slabosti od kojih se društvo još uvek leči.»
XS
SM
MD
LG