Dostupni linkovi

Primjedbe na stanje u pravosuđu i javnoj upravi


Iako dobro obaviješteni krugovi u Bruxellesu kažu kako će sutrašnji razgovori Hrvatske i Evropske unije o hrvatskom napretku u pregovorima biti za Hrvatsku ugodniji nego prijašnji sastanci sa sličnim dnevnim redom, jer je napredak osjetan u mnogim područjima, a prenose se i ocjene jednog evropskog diplomata da će sastanak ustvari biti rutinski, niz primjedbi ostaje i dalje – u prvom redu stanje u pravosuđu, nedostatni rezultati u borbi protiv korupcije, reforma spore i neefikasne javne uprave. Ozbiljnosti i utemeljenosti tih primjedbi svjestan je i hrvatski premijer Ivo Sanader:

„Kad bismo sve riješili, mi bi već davno bili u Evropskoj uniji i NATO-u. Naravno da se moramo boriti i borićemo se žestoko protiv mita i korupcije. Borićemo se žestoko da pravna država funkcionira u svakom segmentu. Zašto je važna borba protiv korupcije, zašto je važna reforma pravosuđa? Da se građani u Hrvatskoj osjete ravnopravnima pred institucijama, a ne bespomoćni.“

Međutim, prvi ljudi hrvatske politike – od premijera do resorne ministrice – kažu kako su se reforme zahuktale. Kako to da nisu u to uspjeli uvjeriti ne samo eurobirokrate, nego ni vlastite građane? Po ocjeni dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Josipa Kregara, problem je u tome da su – kada se radi o tako velikom sustavu kao što je država i javna uprava – promjene izuzetno spore i teško zamjetne:

„Nazadak se vidi po skandalima, a napredak se teško može vidjeti po svakodnevnom ponašanju. Naime, premijer ima pravo u jednome – Hrvatska po mnogim kriterijima, od Svjetskog ekonomskog foruma do Svjetske banke, u posljednje vrijeme bilježi napredak. Međutim, taj napredak nikako ne mijenja kvalitativno položaj Hrvatske u odnosu prema Evropskoj uniji i zapravo ne utječe bitno na ocjenu evropske i svjetske javnosti o Hrvatskoj.“

Od Hrvatske se očekuje spektakularni pomak nabolje, kakav su napravile Rumunjska i Bugarska – na primjer da se u godinu dana reformira i poboljša rad pravosuđa:

„To je objektivno nemoguć zadatak. Ali, budući da su te zemlje pokazale veliki stupanj, skraćeno da kažem političke volje, onda im se to uzelo u obzir prilikom odlučivanja i na kraju su postale članice EU.“

Kako onda dovoljno glasno manifestirati političku volju? Za vrijeme Račanove vlade, omiljeni predmet podsmijeha bilo je Račanovo bavljenje izgradnjom auto-cesta i predsjedanjem radnim tijelima za – primjerice – nabavu šljunka. Zbog šljunka su – ne jednom – naručeni strani diplomati znali i po sat vremena čekati na dogovoreni sastanak sa premijerom. To mu nije pomoglo da dobije drugi mandat, ali Račanovu vladu će se, osim stabilizacije Hrvatske nakon decenije Tuđmanove vlasti, pamtiti upravo i po autocestama. Ne bi li tako i premijer Sanader osobno mogao preuzeti, primjerice, resor pravosuđa i kazati – ja na reformi prolazim ili padam?! Takvi primjeri u evropskim demokracijama nisu rijetkost. Profesor Kregar kaže kako je Sanader i krenuo tim smjerom:

„Premijer je, zapravo, u mnogo čemu to već preuzeo na sebe. On je na ključne resore postavio ljude koji su mu, nesporno, politički odani, čak bih rekao i osobno odani, ali su nedovoljno jake ličnosti koje bi na sebe preuzele taj teret odgovornosti. Ima jedna stvar koja ide u prilog tom rješenju, a radi se o tome da su to zadaci koji zahtijevaju ne samo čvrstu volju, odlučnost i namjeru, nego i izvjesno znanje o tome kako mehanizam funkcionira.“

Jer, zaključuje profesor Kregar, bez posebnih znanja koja zahtijevaju ti segmenti, teško da bi i premijer mogao nešto učiniti.
XS
SM
MD
LG