Ne radi se o različitim interpretacijama povijesti, već o zloupotrebi povijesti radi postizanja kratkoročnih političkih ciljeva, komentirao je vanjskopolitički savjetnik hrvatskog predsjednika Tomislav Jakić reakciju hrvatske Vlade na talijanska nastojanja da revidiraju povijest Drugog svjetskog rata na hrvatskim i slovenskim prostorima:
„Ja ne mogu reći da ne primjećujem određenu dozu rezerviranosti na strani Vlade. Ali isto tako moram reći da nema razmimoilaženja između predsjednika i Vlade. Očito smo svjedoci različitosti u pristupu problemima. Naš problem nije povijest, mada bi se tako moglo učiniti. Ono što jeste problem, to je zloupotreba povijesti u funkciji postizanja kratkoročnih političkih ciljeva.“
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Ivan Grdešić u izjavi za naš program kaže kako se još od Berlusconijevih vremena, kada je odlikovano fašističko gradsko poglavarstvo Zadra, vidi konstanta u odnosu prema Hrvatskoj i tim temama, pa i sada kada je u Italiji na vlasti ljevica:
„Pozicija Italije, po mom sudu, u Evropskoj uniji, a Talijani sebe zovu, kao što ste vidjeli ovih dana, velikom državom, takva je da omogućava da se kandidati pljuskaju s lijeva i s desna. Premda mislim da su Evropska komisija i Barroso to trebali ipak odigrati drugačije. Ne želim biti lokalni patriota, ali mislim da je ovo ponašanje Evrope bilo neevropsko, a Italije talijansko.“
I Slovenija je u vrijeme pregovora o članstvu u Evropskoj uniji bila izvrgnuta talijanskim pritiscima isto kao i Hrvatska, kaže za Radio Slobodna Evropa hrvatsko-slovenski analitičar Davor Gjenero. Tražilo se drugačiji tretman imovine stanovnika Istre i Hrvatskog primorja koji su se nakon poraza Italije u Drugom svjetskom ratu odlučili iseliti u Italiju, takozvanih optanata, i dovodilo se u pitanje Rimske i Osimske sporazume između Italije i socijalističke Jugoslavije, odnosno slovensko sljedništvo u tim ugovorima. Intervencijom tadašnjeg čelnika Evropske komisije Javiera Solane, Slovenija je morala popustiti talijanskom zahtjevu za nekretninama:
„Takozvanom ,Solaninom formulom‘ ili ,španjolskim kompromisom‘, Slovenija je morala pristati da otvori za talijanske državljane svoje tržište nekretnina prije nego za ostale državljane EU. Točnije, optanti su po ,španjolskome kompromisu‘ dobili pravo prvokupa na optantske nekretnine koje država prodaje.“
Slične su pritiske radili i Austrijanci, tražeći da Slovenija prizna manjinski status Austrijancima u Sloveniji i tražeći pogodnosti za imovinu Nijemaca i Austrijanaca konfisciranu ili nacionaliziranu nakon Drugog svjetskog rata. Na kraju je Slovenija, uz navedeni ustupak Italiji ipak ušla u Evropsku uniju. Nije se nastavilo sa pritiscima, jer je Slovenija Evropi
trebala iz nekih drugih razloga:
„Bila je izlog prema Balkanu i postjugoslavenska ,success story‘, i postojao je konsenzus unutar Evropske unije da se ta priča o uspjehu ponudi ostalim balkanskim zemljama kao dobar primjer.“
Gjenero naglašava kako se u oba slučaja radilo u prvom redu o političkim, a ne imovinskim problemima:
„I Austrija i Italija su kroz odnose sa Slovenijom pokušale reinterpretirati noviju povijest.„
Austrijanci nastoje reinterpretirati svoj Državni ugovor iz 1955. godine i svoju ulogu u Trećem reichu, a Talijani relativizirati mirovne ugovore sa socijalističkom Jugoslavijom, a na taj način i rezultate Drugog svjetskog rata kada je u pitanju talijanski fašistički režim, zaključuje Gjenero.
„Ja ne mogu reći da ne primjećujem određenu dozu rezerviranosti na strani Vlade. Ali isto tako moram reći da nema razmimoilaženja između predsjednika i Vlade. Očito smo svjedoci različitosti u pristupu problemima. Naš problem nije povijest, mada bi se tako moglo učiniti. Ono što jeste problem, to je zloupotreba povijesti u funkciji postizanja kratkoročnih političkih ciljeva.“
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Ivan Grdešić u izjavi za naš program kaže kako se još od Berlusconijevih vremena, kada je odlikovano fašističko gradsko poglavarstvo Zadra, vidi konstanta u odnosu prema Hrvatskoj i tim temama, pa i sada kada je u Italiji na vlasti ljevica:
„Pozicija Italije, po mom sudu, u Evropskoj uniji, a Talijani sebe zovu, kao što ste vidjeli ovih dana, velikom državom, takva je da omogućava da se kandidati pljuskaju s lijeva i s desna. Premda mislim da su Evropska komisija i Barroso to trebali ipak odigrati drugačije. Ne želim biti lokalni patriota, ali mislim da je ovo ponašanje Evrope bilo neevropsko, a Italije talijansko.“
I Slovenija je u vrijeme pregovora o članstvu u Evropskoj uniji bila izvrgnuta talijanskim pritiscima isto kao i Hrvatska, kaže za Radio Slobodna Evropa hrvatsko-slovenski analitičar Davor Gjenero. Tražilo se drugačiji tretman imovine stanovnika Istre i Hrvatskog primorja koji su se nakon poraza Italije u Drugom svjetskom ratu odlučili iseliti u Italiju, takozvanih optanata, i dovodilo se u pitanje Rimske i Osimske sporazume između Italije i socijalističke Jugoslavije, odnosno slovensko sljedništvo u tim ugovorima. Intervencijom tadašnjeg čelnika Evropske komisije Javiera Solane, Slovenija je morala popustiti talijanskom zahtjevu za nekretninama:
„Takozvanom ,Solaninom formulom‘ ili ,španjolskim kompromisom‘, Slovenija je morala pristati da otvori za talijanske državljane svoje tržište nekretnina prije nego za ostale državljane EU. Točnije, optanti su po ,španjolskome kompromisu‘ dobili pravo prvokupa na optantske nekretnine koje država prodaje.“
Slične su pritiske radili i Austrijanci, tražeći da Slovenija prizna manjinski status Austrijancima u Sloveniji i tražeći pogodnosti za imovinu Nijemaca i Austrijanaca konfisciranu ili nacionaliziranu nakon Drugog svjetskog rata. Na kraju je Slovenija, uz navedeni ustupak Italiji ipak ušla u Evropsku uniju. Nije se nastavilo sa pritiscima, jer je Slovenija Evropi
trebala iz nekih drugih razloga:
„Bila je izlog prema Balkanu i postjugoslavenska ,success story‘, i postojao je konsenzus unutar Evropske unije da se ta priča o uspjehu ponudi ostalim balkanskim zemljama kao dobar primjer.“
Gjenero naglašava kako se u oba slučaja radilo u prvom redu o političkim, a ne imovinskim problemima:
„I Austrija i Italija su kroz odnose sa Slovenijom pokušale reinterpretirati noviju povijest.„
Austrijanci nastoje reinterpretirati svoj Državni ugovor iz 1955. godine i svoju ulogu u Trećem reichu, a Talijani relativizirati mirovne ugovore sa socijalističkom Jugoslavijom, a na taj način i rezultate Drugog svjetskog rata kada je u pitanju talijanski fašistički režim, zaključuje Gjenero.
