Oko stotinu udruženja okupljenih u Savez izbjeglih i raseljenih BiH, prije konstituisanja novih organa vlasti, upozorava na brojne probleme iz svakodnevnog života, ali i na najveće razočarenje - etničku podijeljenost BiH. Himzo Bajrović, Udruženje povratnika Istočna Bosna:
«Mi se povratkom borimo protiv etnički čistih sredina. Znači borimo se za ono što je multietničko. Ako se jedna sredina sto posto etnički podijeli, ja ne znam dokle smo onda došli. Tu nema dobra. A mi koji smo multietničkog sastava, mi smo pometeni. 14 godina se borim za BiH. Nažalost, ne znam više kako se boriti za BiH, a znam kako je treba rušiti. Treba mesti one ljude koji su za BiH, i povratak - i nema Bosne.»
Mitar Mihajlović, iz udruženja povratnika u Tuzlanski kanton, ističe da su povratnici na razne načine diskrimisani:
«Čim vidite da je bespuće, da je pustoš, da je ljudska tuga, da je beznađe, odmah znate ko tu živi. Tu žive manjinski narodi koji nisu podržani od zvaničnika većinskog naroda. To nije karakteristika kantona, to je tako i u RS-u.»
Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza, kaže da povratnici samo djelimično žive na svojim prijeratnim adresama, jer tamo nemaju uslova za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava:
«Recimo, žive u Sarajevu, a obrazuju se u Istočnom Sarajevu. Je li to povratak? Ili, žive tamo, a rade ovdje. Osnovni je problem što ne funkcioniraju zakoni na nivou države BiH i to je što mi uporno tražimo da se bar ta zdravstvena zaštita omogući ljudima. Mi želimo da silna ta armija, sva ta ministarstva koja su uključena, koja parcijalno prave programe, jednostavno profunkcioniše i da se kaže da proces povratka je konačno završen. Za nas nije počeo - ako imamo 58 posto neobnovljenog stambenog fonda, ako imamo 1 posto povratnika koji rade, ako imamo neujednačene zakone, ako tražimo 40.000 stambenih jedinica da se popravi za ove četiri godine. Znači, želimo da nova vlast to zaista prepozna i radi po zakonu.»
Jedino svjetlo na kraju tunela mogla bi biti činjenica da ljudi koji su izvan politike žele obnoviti pokidane veze. Mehmed Bradarić se prije godinu dana vratio u Foču i tvrdi kako nikakvih neprijatnosti do sada nije imao:
«Ljudi ovdje više siju strah i mržnju da bi opravdali svoju prodaju i svoj bijeg od svoje prošlosti. Ali ne može se pobjeći. Taj zavičaj je kao jedna sjena, ide uvijek za čovjekom. Npr., ja kad vidim Drinu, pogledam je, zamislim kad sam bio dječko, kad smo bili mlađi, onda me prođe strah - Drina ima tu moć da oslobodi čovjeka. Ali mi ovdje na području BiH imali smo multietnički život. Ujedinjuju Evropu na tom modelu, a da mi ne znamo i uče nas otpočetka. Mislim da ovo stanovništvo i zna i hoće i želi da živi u jednoj multietničkoj globalnoj zajednici.»
Savez izbjeglica je danas upozorio i na druge podatke koji svjedoče o dramatičnoj situaciji, naprimjer, hiljade povratnika koji godinama žive uz svjetlost svijeća, dvije škole pod jednim krovom, sve češće iseljavanje iz mjesta u koja su se, kao, konačno vratili.
«Mi se povratkom borimo protiv etnički čistih sredina. Znači borimo se za ono što je multietničko. Ako se jedna sredina sto posto etnički podijeli, ja ne znam dokle smo onda došli. Tu nema dobra. A mi koji smo multietničkog sastava, mi smo pometeni. 14 godina se borim za BiH. Nažalost, ne znam više kako se boriti za BiH, a znam kako je treba rušiti. Treba mesti one ljude koji su za BiH, i povratak - i nema Bosne.»
Mitar Mihajlović, iz udruženja povratnika u Tuzlanski kanton, ističe da su povratnici na razne načine diskrimisani:
«Čim vidite da je bespuće, da je pustoš, da je ljudska tuga, da je beznađe, odmah znate ko tu živi. Tu žive manjinski narodi koji nisu podržani od zvaničnika većinskog naroda. To nije karakteristika kantona, to je tako i u RS-u.»
Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza, kaže da povratnici samo djelimično žive na svojim prijeratnim adresama, jer tamo nemaju uslova za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava:
«Recimo, žive u Sarajevu, a obrazuju se u Istočnom Sarajevu. Je li to povratak? Ili, žive tamo, a rade ovdje. Osnovni je problem što ne funkcioniraju zakoni na nivou države BiH i to je što mi uporno tražimo da se bar ta zdravstvena zaštita omogući ljudima. Mi želimo da silna ta armija, sva ta ministarstva koja su uključena, koja parcijalno prave programe, jednostavno profunkcioniše i da se kaže da proces povratka je konačno završen. Za nas nije počeo - ako imamo 58 posto neobnovljenog stambenog fonda, ako imamo 1 posto povratnika koji rade, ako imamo neujednačene zakone, ako tražimo 40.000 stambenih jedinica da se popravi za ove četiri godine. Znači, želimo da nova vlast to zaista prepozna i radi po zakonu.»
Jedino svjetlo na kraju tunela mogla bi biti činjenica da ljudi koji su izvan politike žele obnoviti pokidane veze. Mehmed Bradarić se prije godinu dana vratio u Foču i tvrdi kako nikakvih neprijatnosti do sada nije imao:
«Ljudi ovdje više siju strah i mržnju da bi opravdali svoju prodaju i svoj bijeg od svoje prošlosti. Ali ne može se pobjeći. Taj zavičaj je kao jedna sjena, ide uvijek za čovjekom. Npr., ja kad vidim Drinu, pogledam je, zamislim kad sam bio dječko, kad smo bili mlađi, onda me prođe strah - Drina ima tu moć da oslobodi čovjeka. Ali mi ovdje na području BiH imali smo multietnički život. Ujedinjuju Evropu na tom modelu, a da mi ne znamo i uče nas otpočetka. Mislim da ovo stanovništvo i zna i hoće i želi da živi u jednoj multietničkoj globalnoj zajednici.»
Savez izbjeglica je danas upozorio i na druge podatke koji svjedoče o dramatičnoj situaciji, naprimjer, hiljade povratnika koji godinama žive uz svjetlost svijeća, dvije škole pod jednim krovom, sve češće iseljavanje iz mjesta u koja su se, kao, konačno vratili.
