Dostupni linkovi

Bez rešenja za negiranje zločina


Srdan KUSOVAC (Saradnja: Danijela DOMAZET, Esad KRCIC, Gëzim BAXHAKU)

Nemačka, država koja u prvoj polovini 2007. predsedava Evropskom unijom, inicirala je već na početku mandata uvođenje kazni u svim državama Unije za negiranje holokausta i ostalih masovnih zločina, kao i za isticanje nacističkih simbola i propagiranje nacizma i rasizma.

(Opširan članak Radija Slobodna Evropa o tome možete pogledati ovde )

Može li se ovaj, možda budući evropski princip o kažnjavanju negiranja i poricanja zločina, ako Nemačka uspe da ga progura, preneti i na područje nekadašnje Jugoslavije gde i dan danas postoje negiranja i poricanja zločina kako onih koji su se dogodili u II svetskom ratu, tako i onih koji su se dogodili u ratovima vođenim krajem prošlog veka?
Sve države nastale od Jugoslavije pod međunarodnim pritiscima su već godinama, neka više – neka manje, da procesuiraju ratne zločine. Države nastale od Jugoslavije do različitog su stepena uspele da zadovolje te međunarodne zahteve. Neki zločini su procesuirani, neki procesi su u toku, kako u državama regije tako i na Međunarodnom tribunalu u Hagu.

Međutim, ni u jednoj od država nastalih od Jugoslavije, kao ni na samom Haškom tribunalu, nije predviđeno nikakvo sankcionisanje poricanja ili negiranja masovnih zločina uključujući i genocid, koji su se dogodili, što je pravosnažnim sudskim presudama utvrđeno.

Refik Hodžić, portparol Haškog tribunala, kaže Radiju Slobodna Evropa da poricanje ili negiranje zločina jednostavno nije ono čime se direktno bavi Haški tribunal:

HODŽIĆ: Tribunal se bavi negiranjem zločina kroz utvrđivanje činjenica o zločinima koji su se dogodili. I nakon što u jednom sudskom postupku, koji je po svojoj prirodi objektivan i koji vode objektivni ljudi prema najvišim međunarodnim standardima, i kada se činjenice o zločinima koji su se dogodili utvrde tretiranjem dokaza koje ponudi tužilaštvo, a koje pokuša dovesti u pitanje odbrana, te činjenice služe kao najbolja brana toj poplavi negiranja zločina koja je prisutna na Balkanu. Tribunal kao sudska institucija koja procesuira ratne zločine nema nikakve konkretne mehanizme pomoću kojih bi se bavila slučajevima negiranja zločina, dakle pokušajima revizionizma.

RSE: Kada je Haški tribunal ugovarao, kada je pokušavao da utanači sa državama nastalim od bivše Jugoslavije, pre svih sa Srbijom, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, prepuštanje raznih slučajeva, odnosno podizanje nivoa lokalnih pravosuđa da bi ona mogla da prihvite procesuiranje nekih slučajeva od Tribunala i da nastave kasnije rad istražujući ostale zločine da li je tada bilo razmišljanja i o procesuiranju negiranja zločina ili na primer o krivičnom odgovornosti novinara? Da li, dakle, u izlaznoj strategiji Tribunal razmišlja o tome da procesuira određen broj osoba odgovornih za zločine – jer, nažalost, ne mogu biti procesuirani svi – i da se tu proces zaustavi, ili postoji ideja o nekakvoj drugoj fazi gde bi bila pažnja na odgovornosti medija i ljudi, pre svega političara, koji negiraju zločine?



HODŽIĆ: Tribunal mora da ispoštuje vrlo striktne rokove, koje je Vijeće sigurnosti postavilo u kontekstu okončanja rada Tribunala u Hagu, a čiji je primarni mandat procesuiranje najodgovornijih osoba za same ratne zločine, radije nego za negiranje ratnih zločina ili, na kraju krajeva, raspirivanje mržnje i stvaranje uslova da zločini budu počinjeni. U ovom trenutku ne vidim bilo kakve inicijative ili bilo kakve napore koje bi Tribunal usmjeravao u tom pravcu. U ovom trenutku, kada se Tribunal suočava sa pokušajima da okonča svoj rad u okviru rokova koje je zadalo Vijeće sigurnosti, nema nekakvih konkretnih inicijativa u smislu osposobljavanja domaćih pravosuđa da se time bave.

RSE: Ni u državama nastalim od Jugoslavije nema za sada nikakve inicijative, bilo formalne bilo neformalne, koja bi tretirala krivično sankcionisanje poricanja, odnosno negiranja zločina, bilo onih koji su se dogodili u II svetskom ratu, bilo onih koji su se dogodili u ratovima vođenim krajem XX veka, kažu zvaničnici ovih država Radiju Slobodna Evropa.

Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva Srbije za ratne zločine, kaže da u toj zemlji nema zakona koji bi sankcionisao poricanje zločina i ukazuje na neke probleme sa kojim se zbog toga suočava pravosuđe i dodatne probleme u procesu suočavanja sa prošlošću:



VEKARIĆ: Tako formulisano krivično delo – negiranje zločina - ne postoji u Krivičnom zakonu. To je više moralna kategorija i ona je, rekao bih, tragična za poslove kakve mi radimo. Kada vi morate da objašnjavate da se zločin u Srebrenici uopšte dogodio, onda vidite u kakvoj ste defenzivi kada treba da izvedete eventualno odgovorna lica pred sud. Znači, to je prvi segment negacije. Drugi segment je taj procesno-pravni. Mi funkcionišemo na osnovu dokaza koje prikupimo. A znate da su u prethodnom periodu, u periodu pre petooktobarskih promena, mnogi dokazi uništavani. Isto tako, mogu da budem potpuno otvoren, tadašnji režim je svesno prikrivao zločine, pravdao ih kada se za njih saznalo, a pre toga ih je potpuno – kako ste i vi sami rekli – negirao. Dakle, kada se saznalo da se Srebrenica zaista dogodila, onda su ti zločini relativizovani, kasnije pravdani i izjednačavani sa patriotizmom, tako da danas imamo u javnom mnenju situaciju da se ne zna da li je Ratko Mladić ratni zločinac ili patriot. To je problem za naše Tužilaštvo koje procesuira te slučajeve.

RSE: Nakon ovog dela posla koji sada radite, odnosno kada jedan broj osoba koje su počinile ratne zločine bude procesuiran, da li mislite da je u društvima poput recimo Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, potrebno da i u krivičnim zakonodavstvima bude sankcionisano negiranje zločina ili pak smatrate da to ne treba da bude zakonom regulisano, već da to treba urediti nekim drugim društvenim instrumentima?

VEKARIĆ: Postoji ta politička atmosfera ili ambijent u kojem se odvijaju ta suđenja pred lokalnim pravosuđima. Šta je dobro što se desilo na ovim prostorima? Desilo se upravo to da su pravosudni organi, dakle i BiH i Hrvatske i Srbije, nekako bili najtrezveniji i napravili su jedan korektan regionalni koncept, koji se potpuno obrušio na takozvane počinioce ratnih zločina. Možda je to prejaka reč, još uvek ima ljudi koji izbegavaju ruku pravde, ali nadam se da će se vremenom – ratni zločin ne zastareva – i to prevazići. Da postoji i krivično delo za negaciju zločina, to bi olakšalo posao. Procesuiranje i onih ljudi koji ometaju da se oni koji su odgovorni za zločine protiv ljudskosti izvedu pred lice pravde, svakako bi dobro došlo, uključujući i odgovornost medija iz onog vremena, koja ne vidim da je ni dan danas ustanovljena. U Miloševićevo vreme mediji su svakako bili odgovorni za mnoge žrtve, a posledice ni do dan danas nisu osetili.

RSE: Ivo Josipović, profesor Krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu i saborski zastupnik, kaže Radiju Slobodna Evropa da ni jedno od dela koje je inicirala Nemačka zasada nije kažnjivo u Hrvatskoj, kao ni u mnogim drugim zemljama:

JOSIPOVIĆ: U Hrvatskoj takav zakon ne postoji, kao ni u velikoj većini drugih zemalja. Naime, polazi se od koncepta slobode izražavanja i slobode misli, pa makar ta misao bila pogrešna i štetna. Jedino, naravno, ako to nije u kontekstu izazivanja mržnje i netrpeljivosti, što bi onda bilo kažnjivo, ali samostalno, dakle, ne bi bilo kažnjivo. Nijemci su to pokrenuli u odnosu na holokaust, ali holokaust nije jedini zločin u II svjetskom ratu, bilo je i drugih strašnih zločina, od kojih je holokaust po svojoj masovnosti i strahotama možda bio najveći, iako je to teško mjeriti.

RSE: Šta će po Vama biti kada nastupi kraj rada Haškog tribunala i kraj procesa pred domaćim pravosuđima Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine? Hoće li uopšte doći na red krivično sankcionisanje poricanja zločina?



JOSIPOVIĆ: Sa formalnopravne strane to će biti kraj, iako je teško reći da li će i kada, u dogledno vrijeme, taj kraj zaista nastupiti. Znamo da ratni zločini ne zastarijevaju, pa i kad završi ono što bismo danas možda mogli nazvati kampanjom, nije isključeno da će se možda za 10, 15 ili 20 godina ponovo pojaviti neki slučaj.
A što se tiče poricanja zločina mnoge zemlje, uključujući i Hrvatsku i sve zemlje bivše Jugoslavije, nisu čak ni nakon II svjetskog rata stvorile tu tradiciju kažnjavanja poricanja zločina. Tako da je dosta teško zamisliti da bi se sada na to išlo objektivno. Bez obzira što su zločini bili brojni i strašni, oni se teško uspoređuju s onima iz II svjetskog rata.
S druge strane, ako bi Njemačka u Evropskoj uniji uspjela sa jednom takvom inicijativom, koju bih ja osobno i pozdravio, onda je sigurno da bi se mnoge države, pa i sve države koje pretendiraju ući u EU, na neki način tome prilagodile.

RSE: Mirsad Kebo, ministar ljudskih prava i izbeglica Bosne i Hercegovine, kaže Radiju Slobodna Evropa da inicijativu Nemačke smatra dobrom jer je iskustvo pokazalo da se zločini, kada god su poricani ili negirani – ponavljaju. U Bosni i Hercegovini, međutim, kaže ministar Kebo, za sada ovaj problem nije zakonski sankcionisan:



KEBO: U Bosni i Hercegovini se zločini negiraju, generalno. Negdje se zločini pretvaraju u herojska djela, što je vrlo loše. Ali ipak narasta jedna opća svijest da se sa teretom zločina ne može ući u Evropu. Svi narodi u BiH, pa i pojedinci, moraju se suočiti sami sa sobom i sa svojim stavovima. To su procesi i ne možete ih propisati nikakvom deklaracijom, ne možete ustanoviti nikakav zakon, ali možete stvarati ambijent, i zato je izuzetno važna izgradnja civilnog društva u BiH koje će razvijati svijest suočavanja ljudi sa spoznajom o vlastitoj odgovornosti ili kako hoćete, ali uvijek tom individualnom odnosu prema zločinu. Stoga mislim da i mediji i obrazovni sistem moa biti postavljen tako da ukazuje na žrtve. Ne zbog toga da bi poticali nekoga na to, već da bi opominjali.

RSE: Ismet Saljihu (Salihu), profesor krivičnog prava iz Prištine, jedan od autora Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Kosova, kaže Radiju Slobodna Evropa da negiranje masovnih zločina nije sankcionisano ni na Kosovu, ali da on lično pozdravlja inicijativu Nemačke i stav evropskog komesara Fratinija koji bi takvu praksu promenili.

Profesor Saljihu ističe da bi u okviru promena u Krivičnom zakonu trebalo uključiti i krivično delo negiranja holokausta, ali da je izuzetno značajna i inicijativa komesara Evropske unije za pravosuđe Franka Fratinija da se zakonski sankcioniše i krivično delo negiranja ratnih i drugih masovnih zločina:

SALJIHU: Zato što su i posle drugog svetskog rata, ne samo na drugim kontinentima, već i u Evropi, kao što je bio slučaj i na teritoriji bivše Jugoslavije, izvršeni masovni zločini, s tendencijom da se u bliskoj budućnosti negiraju. Zato je dobro da se i ovo krivično delo – negiranje masovnih zločina – sankcioniše zakonima, ne samo zemalja EU, već i svih ostalih država.

RSE: Vuksan Vuksanović, savetnik u Ministarstvu pravosuđa Crne Gore, kaže Radiju Slobodna Evropa da ni u toj zemlji nema direktnih sankcija za negiranje zločina, ali najavljuje promenu Krivičnog zakona:

VUKSANOVIĆ: Inicijativu Njemačke o ujednačavanju evropskog zakonodavstva u kažnjavanju negiranja holokausta i drugih masovnih zločina treba posmatrati s aspekta ljudskih prava. Pretpostavljamo da je ova inicijativa potekla iz potrebe za poboljšanjem univerzalne zaštite ljudi od masovnih zločina i fašizma kao ideologije koja je suprotna ideji ljudskih prava.
U Krivičnom zakoniku Crne Gore poricanje ratnih zločina i isticanje fašističkih i rasističkih simbola nije propisano kao posebno krivično djelo. Krivični zakonik u glavi 35, koja nosi naziv Krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara propisanih međunarodnim pravom, propisuje u članu 443 krivično djelo rasne i druge diskriminacije. Radnja jednog od oblika ovog krivičnog djela sastoji se u širenju ideje o superiornosti jedne rase nad drugom ili propagiranju rasne mržnje i podsticanju na rasnu diskriminaciju. Tako postavljena dispozicija krivičnog djela, po našoj ocjeni, sankcioniše i poricanje ratnih zločina i isticanje fašističkih i rasističkih simbola. S obzirom da su takve aktivnosti neminovno usmjerene na propagiranje rasne mržnje ili podsticanje rasne diskriminacije.
U daljoj reviziji pravosudnog sistema biće izrađena ekspertska analiza koja će obuhvatiti i potrebu preispitivanja izmjene krivičnog zakonika, u okviru kojeg će biti obuhvaćeno i ovo pitanje, odnosno potreba propisivanja posebnog krivičnog djela.

RSE: Šta činiti kada nema zakonske regulative niti, osim u slučaju Crne Gore, direktnih najava promene zakona kojima bi bilo sancionisano negiranje ili poricanje zločina?

Refik Hodžić, portparol Haškog tribunala smatra da je u suočavanju sa prošlošću, bez obzira na snagu nevladinog sektora, ključna uloga političara. Političari, kaže, moraju da učine dve stvari:



HODŽIĆ: Jedna je ono što političari na vlasti mogu da učine kada se radi o raskrštanju sa tom prošlošću, u smislu da oni moraju da donesu odluku da isjeku taj tumor iz naših društava koji se zove – zaostavština ratnih zločina. Dakle, oni zaista imaju tu moć. Oni zaista imaju moć da donesu odluke kojima će jednostavno osposobiti sudove, policiju, tužilaštva da nas riješe ljudi koji na svojim rukama imaju krv nevinih. Rat je stvarnost koju niko od nas ne želi, međutim i rat ima svoja pravila i ratni zločini koji su počinjeni ovdje devedesetih, ne potpadaju pod kategoriju onoga što je legitimno u ratu i to je ono što političari moraju da shvate i da donesu tu odluku kojom će raskrstiti s tom zaostavštinom koja nas koči i neprestano vraća unatrag.
Druga stvar je simbolička. Političari treba da jednostavno pošalju poruku ljudima koji im vjeruju, tako što će otvoreno i javno da kažu, bez oklijevanja, da podržavaju kažnjavanje onih koji su činili zločine. Ali ne floskulama, ne izjavama koje smo mogli do sada čuti i koje su uslovne – podržavamo kažnjavanje ratnih zločina, ali ta su oni radili nama i tako dalje – nego vrlo konkretno. Da svi političari koji su u ovom trenutku relevantni, mogu da budu viđeni na sahranama ekshumiranih iz drugih etničkih grupa, iz etničkih grupa koje su bile žrtve zločinaca koji dolaze iz njihovog naroda. Da to možemo da vidimo na televiziji, da možemo da vidimo da je to normalno razmišljanje, da je to normalno postupanje i da to rade naši lideri jer je to ono što nama treba. Mi nismo različiti od ogromne većine ljudi na svijetu, mi nismo okrutni ljudi, mi nismo ljudi žedni krvi, ali mi se jednostavno bojimo da iskažemo ljudske emocije prema drugima, zato što nam naši lideri govore da je to pogrešno, da mi treba da mrzimo druge i da je sve ono što se dogodilo ustvari bilo ispravno. To je ono što ja mislim da na tom drugom nivou, na toj simboličkoj ravni treba da se desi.

RSE: Mnogi naši sagovornici ukazuju na nevladin sektor kao mogući izvor pritisaka na vlasti kako bi situacija bila izmenjena. Nevladina organizacija Inicijativa mladih za ljudska prava iz Beograda jedna je od onih koje u regiji prednjače u vezi sa pokretanjem tema suočavanja sa prošlošću. Čelnik ove nevladine organizacije Andrej Nosov kaže Radiju Slobodna Evropa da ni oni do sada nisu pokrenuli neku inicijativu koja bi bila sračunata na sakncionisanje negiranja zločina:



NOSOV: Nismo izašli sa predlogom zakona, što bi bila jedna forma, ali suština stvari je da smo tokom one velike kampanje za Srebrenicu, još 2005. godine, tražeći od vlasti u Srbiji da priznaju genocid u Srebrenici nakon 10 godina i da zapravo preuzmu tu odgovornost, u toj deklaraciji koju smo podneli Skupštini Srbije na usvajanje, a koju ona, nažalost, nije usvojila, tražili, kao i u kasnijim predstavkama, da usvoje zakonske mehanizme koji bi kažnjavali sve one koji poriču sudski utvrđene činjenice u vezi s oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije. Taj naš zahtev je, kao i mnogi drugi, naišao u javnosti na veliki otpor jer, zapravo, većina ovih organizacija u ovoj koaliciji, i ne samo one, zapravo se smatraju ekstremima koji, eto, traže da se neko kazni jer ima slobodu mišljenja.
Mi mislimo da je suština stvari u tome da ljudi shvate da nešto što je već utvrđeno pred sudom, nešto za šta postoje dokazi, nešto što su činjenice, ne sme biti negirano i da negiranjem činjenice u vezi sa određenim oružanim sukobom onaj koji to čini zapravo nastavlja tu jednu politiku zločina, nastavlja taj jedan grozan odnos prema žrtvama i taj neko mora za to da snosi odgovornost. Postoje različiti načini kako to može da se reguliše. Kažem, nismo izašli sa predlogom zakona, ali smo zapravo pokušali da tu priču otvorimo i da je stavimo na dnevni red javn scene u Srbiji.

RSE: Porazno je da zapravo ne postoji nekakav instrumentarij, da niko ne razmišlja o tome da kada se završi čitav ovaj proces suđenja određenom broju osoba koje su počinile zločine, iako nažalost ne svima, onda će praktično taj proces stati. Sad znamo, ako opgledamo recimo iskustvo Nemačke, koliko je zapravo reč o ozbiljnim stvarima koje postoje i nakon samih sudskih procesa. Čini mi se da onda ostaje na vama – na nevladinom sektoru – da se dalje bakćete tim, užasno teškim problemima. Da li vi razmišljate o tome da ćete morati da se bavite i problemom poricanja zločina i to onih najmasovnijih poput recimo genocida počinjenog u Srebrenici?

NOSOV: Suština je u tome da mi moramo da shvatimo ceo taj proces tranzicione pravde i prevladavanja prošlosti kao proces, kao nešto što nema samo svoj sudski epilog. Veoma važni su ti vansudski mehanizmi, kao što su komisije, kao što su parlamentarni odbori koji bi se bavili konkretnim stvarima. A u to, svakako, ulazi i zabrana negiranja, odnosno zabrana poricanja određenih zločina. Za nevladine organizacije, pre svega govorim o Inicijativi mladih za ljudska prava, u ovom trenutku je jako važno dokumentovati i sačuvati svu tu dokumentaciju o toj našoj užasnoj prošlosti, što radi Fond za humanitarno pravo i neke druge organizacije, a s druge strane je isto tako važno raditi na edukaciji, odnosno obrazovanju mladih ljudi, nekih novih, post-ratnih generacija da zapravo uvaže sve te činjenice koje su utvrđene pred Tribunalom i drugim sudovima. Ima tu veoma važnih vansudskih mehanizama. Znate, kada se govori o kazivanju istine, o tome da bi trebalo da postoji nekakvo telo, ili na nivou regiona ili na nivou Srbije ili pojedinačno na nivou zemalja.
Mi moramo u ovom trenutku i u narednih 10 do 15 godina da se u potpunosti posvetimo žrtvama. Suština jeste u tome da se žrtvama da pravo i da se žrtvama da prilika da kažu ono što im se dogodilo, da zapravo svima nama ispričaju svoju priču, da mi to čujemo, da javnost u Srbiji, i ne samo u Srbiji, čuje šta se to njima dogodilo. Ja mislim da bi to u velikoj meri promenilo odnos i javnosti i državnih institucija prema tim zločinima. Na nevladinim organizacijama je velika odgovornost za vršenje tog jednog pritiska na institucije da se bave tom prošlošću i da radeći na prevladavanju te prošlosti grade ono što se zove bolja budućnost za sve nas, odnosno da nam na neki način garantuju da se ti zločini više nikada neće ponoviti.
XS
SM
MD
LG