„Cijela moja familija je bila kod mene. Bilo nas je 14 u dvosobnom stanu, u Ulici Nikole Božidarevića. Pucali su nad kućom, kuća preko puta gori. Mi držimo djecu u sredini, a okolo svi stariji stojimo da se njima nešto ne dogodi. Cijelo vrijeme djeca viču: ,Ovo su naši! Ovo su naši! Sigurno naši brane!‘ Mi smo im govorili: ,Da, da, da…‘ To je bio jedan užasan strah, ne toliko za nas koliko za djecu, da ostanu čitava. Bila je i bura, grozna zima, strašno nešto.“
Tako se napada na Dubrovnik 6. prosinca 1991. godine prisjeća dubrovački baletni koreograf Miljenko Vikić. Napad na Dubrovnik trajao je preko 10 sati, mnogo je kuća i spomenika uništeno, na brojnim mjestima su požari. Pogunulih je 19, a teže i lakše ranjenih 60. Najvećim dijelom radilo se o civilima. Najviše ljudi poginulo je u hotelu „Libertas“ u kojem su bile smještene izbjeglice iz Konavala, pobjegle pred pljačkom i nasiljem crnogorskih rezervista. Toga se dana, kada su odbijeni i najsnažniji napadi na opkoljeni grad, prisjetio danas u Dubrovniku i premijer Ivo Sanader:
„Međunarodno priznanje Hrvatske uslijedilo je nakon herojske obrane Dubrovnika, Vukovara i drugih hrvatskih krajeva. To je bilo ključno. Kad je međunarodna zajednica vidjela da mi nećemo posrnuti, da se nećemo predati, bez obzira na mehanizacijsku nadmoć jugo-armije, uz pomoć pobunjenih Srba u Hrvatskoj, tada su rekli – valja priznati Hrvatsku.“
Sveučilišni profesor i aktivist u zaštiti ljudskih prava Zdravko Bazdan tada se kao predstavnik Civilne zaštite redovito svakoga dana predvečer susretao sa vojnim zapovjednikom Mokošice, potpukovnikom savezne vojske Gojkom Đurašićem. Međutim, tog dana – 6. prosinca – Đurašić se nije pojavio, nego tek sljedećeg dana:
„Rekao mi je: ,Profesore, nisam imao snage doći jučer pred vas zbog onoga što se dogodilo u Dubrovniku‘. Kad me pitate što mi je na umu kad se spomene ovaj dan 1991. godine, to je drama, to je kataklizma koja je pogodila Dubrovnik, ali to je i čovjek koji je kazao – žalim i sramim se što se to dogodilo Dubrovniku, nisam imao obraza pred vas izaći jučer u 17:00 sati.“
Nekadašnji „Trubadur“ Marko Brešković tog si je dana pred 15 godina zacrtao obaveze, zbog kojih jednostavno nije mogao ostati u skloništu:
„Sjećam se da smo toga dana nosili u skloništa narančine koje smo dobili od naših sugrađana iz Orašca. Sasvim naivno. Bio je sveti Nikola pa smo htjeli darivati djecu u skloništima. Kad smo prelazili iz jednog skloništa u drugo, ponekad bi nas uhvatili i rafali.“
Miljenko Vikić nije izdržao, i negdje oko 9:00 sati ujutro dočekao je prvu pauzu između detonacija i izišao u grad:
„Nastala je nekakva tišina, ljudi su krenuli po gradu, cijeli Stradun pun ruševina, čujete neki zvuk kao da netko povraća. Jedan užasan osjećaj osame i užasa što sve ljudi mogu napraviti, kakve su ljudi životinje prema drugim ljudima. Kad sam došao do Festivala, vidio sam sam Karajanovu sliku, skoro sve ostalo je bilo spaljeno i srušeno. To su osjećaji koji se više nikad ne mogu zaboraviti.“
Tako se napada na Dubrovnik 6. prosinca 1991. godine prisjeća dubrovački baletni koreograf Miljenko Vikić. Napad na Dubrovnik trajao je preko 10 sati, mnogo je kuća i spomenika uništeno, na brojnim mjestima su požari. Pogunulih je 19, a teže i lakše ranjenih 60. Najvećim dijelom radilo se o civilima. Najviše ljudi poginulo je u hotelu „Libertas“ u kojem su bile smještene izbjeglice iz Konavala, pobjegle pred pljačkom i nasiljem crnogorskih rezervista. Toga se dana, kada su odbijeni i najsnažniji napadi na opkoljeni grad, prisjetio danas u Dubrovniku i premijer Ivo Sanader:
„Međunarodno priznanje Hrvatske uslijedilo je nakon herojske obrane Dubrovnika, Vukovara i drugih hrvatskih krajeva. To je bilo ključno. Kad je međunarodna zajednica vidjela da mi nećemo posrnuti, da se nećemo predati, bez obzira na mehanizacijsku nadmoć jugo-armije, uz pomoć pobunjenih Srba u Hrvatskoj, tada su rekli – valja priznati Hrvatsku.“
Sveučilišni profesor i aktivist u zaštiti ljudskih prava Zdravko Bazdan tada se kao predstavnik Civilne zaštite redovito svakoga dana predvečer susretao sa vojnim zapovjednikom Mokošice, potpukovnikom savezne vojske Gojkom Đurašićem. Međutim, tog dana – 6. prosinca – Đurašić se nije pojavio, nego tek sljedećeg dana:
„Rekao mi je: ,Profesore, nisam imao snage doći jučer pred vas zbog onoga što se dogodilo u Dubrovniku‘. Kad me pitate što mi je na umu kad se spomene ovaj dan 1991. godine, to je drama, to je kataklizma koja je pogodila Dubrovnik, ali to je i čovjek koji je kazao – žalim i sramim se što se to dogodilo Dubrovniku, nisam imao obraza pred vas izaći jučer u 17:00 sati.“
Nekadašnji „Trubadur“ Marko Brešković tog si je dana pred 15 godina zacrtao obaveze, zbog kojih jednostavno nije mogao ostati u skloništu:
„Sjećam se da smo toga dana nosili u skloništa narančine koje smo dobili od naših sugrađana iz Orašca. Sasvim naivno. Bio je sveti Nikola pa smo htjeli darivati djecu u skloništima. Kad smo prelazili iz jednog skloništa u drugo, ponekad bi nas uhvatili i rafali.“
Miljenko Vikić nije izdržao, i negdje oko 9:00 sati ujutro dočekao je prvu pauzu između detonacija i izišao u grad:
„Nastala je nekakva tišina, ljudi su krenuli po gradu, cijeli Stradun pun ruševina, čujete neki zvuk kao da netko povraća. Jedan užasan osjećaj osame i užasa što sve ljudi mogu napraviti, kakve su ljudi životinje prema drugim ljudima. Kad sam došao do Festivala, vidio sam sam Karajanovu sliku, skoro sve ostalo je bilo spaljeno i srušeno. To su osjećaji koji se više nikad ne mogu zaboraviti.“
