Hrvatska svojim pojavljivanjem u ulozi „prijatelja suda“ u postupcima pred Haškim tribunalom može pomoći ne samo okrivljenicima, nego i Sudu, ako se ne bude ponašala navijački, procjenjuje u izjavi za Radio Slobodna Evropa sveučilišni profesor i ekspert za haška pitanja Ivo Josipović. Hrvatska najavljuje da bi u tom slučaju Sudu dala jedan veliki set podataka o ratnim zbivanjima koje bi sudu bile relevantne za procjenjivanje činjenica, posebice onih važnih za procjenjivanje krivnje:
„Tužiteljica je svoje optužnice utemeljila na konceptu zajedničkog zločinačkog pothvata i Republika Hrvatska očito ima svoj interes da takva kvalifikacija na neki način otpadne. A s druge strane to je, istina, i interes branjenika. Ono što je važno, to je da Republika Hrvatska u svom nastupu zadrži objektivnost, dakle da njen nastup ne bude navijački.“
Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte usprotivila se mogućoj odluci suda da se Hrvatska pojavi u funkciji „prijatelja suda“ u ovim postupcima, s obrazloženjem da bi utjecala na neovisnost sudskog procesa, i da je ovdje riječ o pokušaju reinterpretacije povijesti.
Ne reagiraju svi ovako hladne glave kao profesor Josipović. Predsjednik vladinog Savjeta za pripremu prijatelja suda sveučilišni profesor Željko Horvatić prošlog je tjedna ustvrdio da je glavna haška tužiteljica napravila niz pogrešaka – od toga da je svoje stajalište, na koje apsolutno ima pravo, identificirala sa stajalištem Tribunala, zatim da je optužila Hrvatsku da se sama poziva za „prijatelja suda“, dok to Hrvatska čini temeljem pravila rada Tribunala, kao i da Hrvatska –
nasuprot tužiteljičinim tvrdnjama – želi ponuditi svoju pomoć da se utvrdi istina, a ne iznositi svoju stranu.
Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt kaže kako je Hrvatska već bila „prijatelj suda“ u postupku „Ademi-Norac“ i da bi njena pomoć bila dobrodošla u rasvjetljavanju svih okolnosti vezanih za ratna zbivanja:
„Hrvatska kao prijatelj suda može biti stvarno dragocjen svjedok događaja na ovim prostorima. Naravno, država ne može biti ,prijatelj suda‘, ali ljudi koji se prijave kao prijatelji suda – bilo da je riječ o službenim osobama ili o neovisnim pravnim stručnjacima – su dobrodošli.“
Sanaderu i hrvatskoj Vladi nije trebalo da se početkom godine – prema pisanju medija -- Sanader angažira u Stožeru za obranu hrvatskih generala i istine o Domovinskom ratu:
„Mislim da je to bio jedan potpuno kontraproduktivan potez koji sada tužiteljstvo koristi kao argument za to da se Hrvatskoj ne da mogućnost da bude ,prijatelj suda‘. Bilo je puno petljanja po tome. Sve to ostavlja jedan prilično konfuzan dojam, umjesto da se zemlja pripremi za iznošenje konkretnih činjenica o tome što se na ovim prostorima dogodilo.“
Ovaj najnoviji prijepor na relaciji Hrvatska-glavna tužiteljica nema odjeka u javnosti, a ne uzbuđuju se niti neki od odvjetnika hrvatskih generala koji čekaju haške procese. Branitelj generala Ivana Čermaka Čedo Prodanović:
„Ja ne vidim sad neku veliku opasnost za samu obranu, odnosno naše branjenike ukoliko ,prijatelji suda‘ ne bi bili prihvaćeni.“
„Tužiteljica je svoje optužnice utemeljila na konceptu zajedničkog zločinačkog pothvata i Republika Hrvatska očito ima svoj interes da takva kvalifikacija na neki način otpadne. A s druge strane to je, istina, i interes branjenika. Ono što je važno, to je da Republika Hrvatska u svom nastupu zadrži objektivnost, dakle da njen nastup ne bude navijački.“
Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte usprotivila se mogućoj odluci suda da se Hrvatska pojavi u funkciji „prijatelja suda“ u ovim postupcima, s obrazloženjem da bi utjecala na neovisnost sudskog procesa, i da je ovdje riječ o pokušaju reinterpretacije povijesti.
Ne reagiraju svi ovako hladne glave kao profesor Josipović. Predsjednik vladinog Savjeta za pripremu prijatelja suda sveučilišni profesor Željko Horvatić prošlog je tjedna ustvrdio da je glavna haška tužiteljica napravila niz pogrešaka – od toga da je svoje stajalište, na koje apsolutno ima pravo, identificirala sa stajalištem Tribunala, zatim da je optužila Hrvatsku da se sama poziva za „prijatelja suda“, dok to Hrvatska čini temeljem pravila rada Tribunala, kao i da Hrvatska –
nasuprot tužiteljičinim tvrdnjama – želi ponuditi svoju pomoć da se utvrdi istina, a ne iznositi svoju stranu.
Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt kaže kako je Hrvatska već bila „prijatelj suda“ u postupku „Ademi-Norac“ i da bi njena pomoć bila dobrodošla u rasvjetljavanju svih okolnosti vezanih za ratna zbivanja:
„Hrvatska kao prijatelj suda može biti stvarno dragocjen svjedok događaja na ovim prostorima. Naravno, država ne može biti ,prijatelj suda‘, ali ljudi koji se prijave kao prijatelji suda – bilo da je riječ o službenim osobama ili o neovisnim pravnim stručnjacima – su dobrodošli.“
Sanaderu i hrvatskoj Vladi nije trebalo da se početkom godine – prema pisanju medija -- Sanader angažira u Stožeru za obranu hrvatskih generala i istine o Domovinskom ratu:
„Mislim da je to bio jedan potpuno kontraproduktivan potez koji sada tužiteljstvo koristi kao argument za to da se Hrvatskoj ne da mogućnost da bude ,prijatelj suda‘. Bilo je puno petljanja po tome. Sve to ostavlja jedan prilično konfuzan dojam, umjesto da se zemlja pripremi za iznošenje konkretnih činjenica o tome što se na ovim prostorima dogodilo.“
Ovaj najnoviji prijepor na relaciji Hrvatska-glavna tužiteljica nema odjeka u javnosti, a ne uzbuđuju se niti neki od odvjetnika hrvatskih generala koji čekaju haške procese. Branitelj generala Ivana Čermaka Čedo Prodanović:
„Ja ne vidim sad neku veliku opasnost za samu obranu, odnosno naše branjenike ukoliko ,prijatelji suda‘ ne bi bili prihvaćeni.“
