Smrt Muniba Suljića, jednog od pripadnika jedinice Tomislava Merčepa, koja je ubijala po Pakračkoj Poljani, paradoksalno, mogla bi više ožalostiti obitelji njegovih žrtava, nego njegove suborce. Suljić je umro kada je odlučio progovoriti o zlodjelima Merčepove jedinice u kojima je i sam sudjelovao, a ti zločini, kaže novinar Saša Leković koji ih je istraživao, mnogo su gori od onih za koje je Suljić osuđen na 12 godina zatvora:
„Ja sam kao novinar u Pakračkoj Poljani proveo dosta vremena za vrijeme rata. Mnoge stvari tada, naravno, nisam mogao vidjeti, već samo čuti, ali sam nakon godina istraživanja u 2000. godini objavio nekoliko tekstova iz kojih je bilo vidljivo da su zločini, koji su počinjeni u Pakračkoj Poljani, bili daleko veći od onih za koje je suđeno nekolicini pripadnika Merčepove skupine, uključujući i Suljića, koji je dobio 12 godina zatvora.“
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, doktor Žarko Puhovski, upozorava na činjenicu da Zakon o kaznenom postupku relevantnima smatra tek dokaze koji su izneseni na glavnoj raspravi. Tako bi sve ono što je Suljić eventualno iznio u svojim svjedočenjima nakon što je početkom ljeta iz Haaga prebačen u Hrvatsku, moglo biti posve neupotrebljivo, kaže Puhovski:
„Zakon o kaznenom postupku je tako ustrojen da se svi iskazi koji nisu dani u glavnoj raspravi mogu smatrati nepostojećim. Sve što je Munib Suljić mogao eventualno reći je nepostojeće. U tom pogledu je on olakšao situaciju svojih suboraca, iako je bio čvrsto nakanjen da konačno kaže neke stvari, i o sebi, i od drugima. Pitanje je šta sada ima u onih 14 tisuća stranica, vezanih za taj proces, koje je Haag navodno dostavio.“
Odgovarajući na pitanje radi li se zaista o paradoksu da zbog Suljićeve smrti i činjenice da njegovi iskazi neće biti uvaženi na sudu, više trebaju žaliti obitelji njegovih žrtava, nego njegovi suborci iz Merčepove jedinice, zagrebački odvjetnik i ugledni pravni stručnjak, Čedo Prodanović, kaže:
„Ako se krene sa ovako cinične pozicije, onda ova paradoksalna tvrdnja čak postaje i vrlo realna. Činjenica je da je Munib Suljić jedna od osoba koja je defakto sinonim za zločine počinjene u Hrvatskoj. Isto tako je činjenica da je u posljednjoj fazi života, ne znam iz kojih razloga, imao potrebu da nešto kaže o tome šta se činilo u ta vremena. Iz određenih razloga, ne samo bolesti, nego i određene nespretnosti i nepripremljenosti organa gonjenja, ta izjava nije formalizirana. Sada dolazimo upravo do ove situacije o kojoj govorite.“
No odvjetnik Luka Šušak upozorava da bi Suljićevo svjedočenje, ukoliko je uzeto na zakonom predviđen način, ipak moglo biti predočeno na mogućem sudskom procesu bude li se za Pakrački Poljanu sudilo i nekima koji do sada nisu bili obuhvaćeni tim procesom, prije svega Tomislavu Merčepu:
„Njegov iskaz, ako je dat pred državnim odvjetnikom ili pred istražnim sucem, uz prisustvo branitelja, može poslužiti kao dokaz. Obzirom da je Munib Suljić bio proglašen krivim za ratne zločin protiv civilnog stanovništva, znači da postoje drugi dokazi koji se mogu upotrijebiti protiv njegovih suboraca u kaznenom postupku.“
„Ja sam kao novinar u Pakračkoj Poljani proveo dosta vremena za vrijeme rata. Mnoge stvari tada, naravno, nisam mogao vidjeti, već samo čuti, ali sam nakon godina istraživanja u 2000. godini objavio nekoliko tekstova iz kojih je bilo vidljivo da su zločini, koji su počinjeni u Pakračkoj Poljani, bili daleko veći od onih za koje je suđeno nekolicini pripadnika Merčepove skupine, uključujući i Suljića, koji je dobio 12 godina zatvora.“
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, doktor Žarko Puhovski, upozorava na činjenicu da Zakon o kaznenom postupku relevantnima smatra tek dokaze koji su izneseni na glavnoj raspravi. Tako bi sve ono što je Suljić eventualno iznio u svojim svjedočenjima nakon što je početkom ljeta iz Haaga prebačen u Hrvatsku, moglo biti posve neupotrebljivo, kaže Puhovski:
„Zakon o kaznenom postupku je tako ustrojen da se svi iskazi koji nisu dani u glavnoj raspravi mogu smatrati nepostojećim. Sve što je Munib Suljić mogao eventualno reći je nepostojeće. U tom pogledu je on olakšao situaciju svojih suboraca, iako je bio čvrsto nakanjen da konačno kaže neke stvari, i o sebi, i od drugima. Pitanje je šta sada ima u onih 14 tisuća stranica, vezanih za taj proces, koje je Haag navodno dostavio.“
Odgovarajući na pitanje radi li se zaista o paradoksu da zbog Suljićeve smrti i činjenice da njegovi iskazi neće biti uvaženi na sudu, više trebaju žaliti obitelji njegovih žrtava, nego njegovi suborci iz Merčepove jedinice, zagrebački odvjetnik i ugledni pravni stručnjak, Čedo Prodanović, kaže:
„Ako se krene sa ovako cinične pozicije, onda ova paradoksalna tvrdnja čak postaje i vrlo realna. Činjenica je da je Munib Suljić jedna od osoba koja je defakto sinonim za zločine počinjene u Hrvatskoj. Isto tako je činjenica da je u posljednjoj fazi života, ne znam iz kojih razloga, imao potrebu da nešto kaže o tome šta se činilo u ta vremena. Iz određenih razloga, ne samo bolesti, nego i određene nespretnosti i nepripremljenosti organa gonjenja, ta izjava nije formalizirana. Sada dolazimo upravo do ove situacije o kojoj govorite.“
No odvjetnik Luka Šušak upozorava da bi Suljićevo svjedočenje, ukoliko je uzeto na zakonom predviđen način, ipak moglo biti predočeno na mogućem sudskom procesu bude li se za Pakrački Poljanu sudilo i nekima koji do sada nisu bili obuhvaćeni tim procesom, prije svega Tomislavu Merčepu:
„Njegov iskaz, ako je dat pred državnim odvjetnikom ili pred istražnim sucem, uz prisustvo branitelja, može poslužiti kao dokaz. Obzirom da je Munib Suljić bio proglašen krivim za ratne zločin protiv civilnog stanovništva, znači da postoje drugi dokazi koji se mogu upotrijebiti protiv njegovih suboraca u kaznenom postupku.“
