RSE: Bio sam na izložbi i uvjerio se u priličnu posjećenost. Na kakve komentare kod češke publike nailazite?
MILJANIĆ: Komentari su uglavnom pozitivni, ali ne znam da li zbog kulture ili iz poštovanja. Ne poznajem ljude, pa ne znam koliko su iskreni.
RSE: Prikazali ste Crnu Goru kroz 25 crno-bijelih fotografija i to košarkaških koševa, snimljenih od sjevera pa do morske obale. Zašto koševi i zašto crno-bijela tehnika?
MILJANIĆ: Crno-bijelom fotografijom se bavim već duže vremena. Nekako mi više prija. Koševe sam počeo snimati još od 2000. godine, od peraškog koša koji me je fascinirao. Onda je ta tema stalno nailazila na neke promjene. Na kraju je došlo do toga da prikazujem koš kroz neki region.
RSE: Koševi su postavljeni u svim mogućim i nemogućim situacijama. O čemu govori koš?
MILJANIĆ: Upravo je fascinantna kreativnost, volja i želja da se on postavi na bilo koju lokaciju. On nije baš bez veze postavljen. On diše tim prostorom i odiše kulturom toga dijela. Svaki prostor ima neku svoju karakteristiku.
RSE: Crna Gora je posljednja u regionu organizovala međunarodni salon fotografija. Crna Gora je tek nedavno primljena u Međunarodnu asocijaciju za umjetničku fotografiju. Zašto je fotografisanje kod nas zapostavljen način umjetničkog izražavanja?
MILJANIĆ: Foto kino klub Podgorica i mi iz kluba smo organizovali taj salon. Prije salona smo organizovali još par projekata vezanih za popularizaciju fotografije i podizanju nivou fotografske estetike. Umjetničke fotografije jednostavno nema, ali ovim kursevima, salonima i raznoraznim projektima, možda i nekim okruglim stolovima, definitivno idemo u tom pravcu.
RSE: To su već bitni pomaci u odnosu na dosadašnje stanje?
MILJANIĆ: To su zaista bitni pomaci jer će na osnovu toga ljudi malo bolje da razumiju fotografiju i neće se fotografisanje sveti samo na izradu fotografija u fotografskoj radnji i na to da se fotografišu samo svadbe i sahrane. Fotografija je mnogo više i mnogo šire, dio jedne opšte kulture.
RSE: Čini se da je komercijalna fotografija odnijela prevagu nad umjetničkom. Da li je odgovor samo u zaradi ili je malo onih koji traže ljepotu u otkrivanju okoline?
MILJANIĆ: I jedno i drugo. Uglavnom ti koji više rade komercijalno i zbog zarade površno prelaze preko mnogo stvari. Iz tog razloga oni nemaju neki pretjeran opis okoline ili doživljaja te okoline, pogotovo danas, kada je vrijeme digitale, toliko se toga preskače. Uzme se digitalni aparat, uradi se neki posao, uzmu se pare i tako se degradira i nipodaštava nešto što neko radi mnogo temeljnije, mnogo detaljnije, sa mnogo više emocija, pristupa, mnogo dublje.
RSE: Šta je presudno za umjetničku fotografiju? Kvalitet aparata svakako je bitan, ali da li su inspiracija umjetnika i taj uhvaćeni trenutak najbitniji?
MILJANIĆ: Tehnika nije presudna. Presudni su moment i kreativnost. Pored momenta to može biti i određeni serijal, rađen u par godina kada se snimi mnogo materijala a onda se izabere neki koncept i neka priča. Definitivno sa bilo čim može da se napravi fotografija, a moj pokojni profesor Vojo Radonjić je govorio da dobru fotografiju možeš, uz dosta volje, napraviti s kutijom od cipela. To je takozvana kamera opskura, koja ima samo rupicu kroz koju prolazi svjetlost na fotografski papir i tako nastaje fotografija. Uz dobru volju, uz pravilan pristup nastaje fotografija bez ikakve tehnike.
RSE: Koliku inspiraciju imate u Pragu? Koliko snimaka ste napravili u Pragu?
MILJANIĆ: Napravio sam ih dosta. Od prvog dana kako sam došao samo snimam. Inspiracija je velika jer je Prag prelijep grad. Nisam uzeo klasični turistički pristup da snimam samo građevine, koje su zaista impozantne. Snimam Prag onako kako sam ga ja doživio, kroz gužvu, kroz haos. Više sam se bazirao na ruke, noge, pješački prijelaz, tramvaj, na sve ono što govori o toj gužvi.
