Tek potkraj 2002. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru započelo je istragu o nestancima vukovarskih Srba u ljeto 1991. godine, neposredno pred početak rata u tom gradu. Tamošnji županijski državni odvjetnik, Božidar Piljić, zaprimio je 8. studenoga 2002. godine dokumentaciju Hrvatskog helsinškog odbora s podacima o 19 uhićenih građana srpske nacionalnosti kojima se nakon toga izgubio svaki trag. Među njima nalazio se i nekadašnji direktor kooperacije vukovarskog VUPIK-a, Mladen Mrkić. On je uhićen 31. srpnja 1991. godine na povratku s posla i od tada, kaže njegova supruga Rada Mrkić, gubi mu se svaki trag:
„Moj suprug se zove Mladen Mrkić. Bio je direktor kooperacije u VUPIK-u, 53 godine. Išao je sa posla. Kada je došao pred zgradu dočekala su ga dvoja kola bez registracije i dosta dugo su s njim razgovarali. On je na kraju prihvatio da ide sa njima. Ušao je u auto. Kruh i mlijeko je ostavio na bankini. Od tada nikada ništa nisam doznala.“
Kao odgovorna osoba za te nestanke spominje se Tomislav Merčep, tadašnji sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Merčep, međutim, odlučno odbacuje bilo kakvu umiješanost u nestanak vukovarskih Srba i tvrdi da je nastojao pomoći svima koji su mu se obratili zbog takvih slučajeva:
„Ljudi su dolazili do mene i to bez straha. Gospođa Mrkić je prva došla. Počeo sam vršiti istragu oko gospodina Mrkića i daleko sam bio zagazio. To hodanje je završilo tako da sam zabranio gospodinu Slobodanu Tripiću da ide na njivu, pošto je na sličan način ubijen gospodin Mrkić, u unutarnjim sukobima u SDSS-u. Slobodanu Tripiću sam rekao da ostane u Vukovaru pošto onda odgovaram za njega jer ako ode na njivu, za njega ne odgovaram. Slobodan Tripić me poslušao, mada nerado, i ostao je živ.“
Ipak nestanaka je bilo previše da bi se moglo raditi o izoliranim slučajevima pojedinih odmetnutih skupina izvan kontrole tadašnjih civilnih i vojnih vlasti u Vukovaru. Sinonim za svu vlast u Vukovaru tada je predstavljao upravo Merčep, pa su se obitelji žrtava prvo obraćali njemu. Tako je učinila i Smilja Damjanović, kada se njen suprug nije vratio iz noćne smjene u Vukovarskoj bolnici, 26. srpnja 1991. godine:
„Moj suprug je radio u Vukovarskoj bolnici na odjelu psihijatrije. U toku njegovog radnog vremena na njegov posao su došle nepoznate uniformirane osobe i odvele ga u nepoznatom pravcu. Nije bio ekstrem. Jedini razlog može da bude samo to što je bio Srbin. U Teritorijalnoj obrani i u policiji smo ga tražili, ali nigdje nije bilo povratne informacije, ni za njih, ni za mene. Tako i danas.“
Merčep pak tvrdi kako on s tim nestancima, mada je za njih znao, nije imao ništa. Svoju ulogu u to vrijeme u Vukovaru on prikazuje posve drugačije, tvrdeći kako je, ne samo pokrenuo istragu o nestancima Srba, već da ih je i spašavao, pomažući im da izađu iz Vukovara:
„Bez obzira što je ubijeno i nestalo pet puta više Hrvata, za svakoga ko je došao meni sam poduzeo određene mjere. Mogu nabrojati 50 ljudi srpske nacionalnosti koje sam izveo iz Vukovara jer su bili u smrtnoj opasnosti zbog onog što su prije radili. Izveo sam ih na svoju odgovornost. Tada nije bilo razumijevanja za izvođenje vani nekog takvog. Odmah si kukavica i izdajica.“
Istraga koju je prije 3,5 godine započelo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru nije daleko odmakla, ali sada, kada su iz Haga stigli dokumenti o Merčepovoj ulozi u Vukovaru, na Zagrebačkom velesajmu i Pakračkoj poljani, ona će se morati pomaknuti s mjesta. U Državnom odvjetništvu u Zagrebu potvrdili su kako proučavaju dokumente pristigle iz Haga, a njima će biti priključena i saznanja do kojih su došla domaća istražna tijela.
„Moj suprug se zove Mladen Mrkić. Bio je direktor kooperacije u VUPIK-u, 53 godine. Išao je sa posla. Kada je došao pred zgradu dočekala su ga dvoja kola bez registracije i dosta dugo su s njim razgovarali. On je na kraju prihvatio da ide sa njima. Ušao je u auto. Kruh i mlijeko je ostavio na bankini. Od tada nikada ništa nisam doznala.“
Kao odgovorna osoba za te nestanke spominje se Tomislav Merčep, tadašnji sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Merčep, međutim, odlučno odbacuje bilo kakvu umiješanost u nestanak vukovarskih Srba i tvrdi da je nastojao pomoći svima koji su mu se obratili zbog takvih slučajeva:
„Ljudi su dolazili do mene i to bez straha. Gospođa Mrkić je prva došla. Počeo sam vršiti istragu oko gospodina Mrkića i daleko sam bio zagazio. To hodanje je završilo tako da sam zabranio gospodinu Slobodanu Tripiću da ide na njivu, pošto je na sličan način ubijen gospodin Mrkić, u unutarnjim sukobima u SDSS-u. Slobodanu Tripiću sam rekao da ostane u Vukovaru pošto onda odgovaram za njega jer ako ode na njivu, za njega ne odgovaram. Slobodan Tripić me poslušao, mada nerado, i ostao je živ.“
Ipak nestanaka je bilo previše da bi se moglo raditi o izoliranim slučajevima pojedinih odmetnutih skupina izvan kontrole tadašnjih civilnih i vojnih vlasti u Vukovaru. Sinonim za svu vlast u Vukovaru tada je predstavljao upravo Merčep, pa su se obitelji žrtava prvo obraćali njemu. Tako je učinila i Smilja Damjanović, kada se njen suprug nije vratio iz noćne smjene u Vukovarskoj bolnici, 26. srpnja 1991. godine:
„Moj suprug je radio u Vukovarskoj bolnici na odjelu psihijatrije. U toku njegovog radnog vremena na njegov posao su došle nepoznate uniformirane osobe i odvele ga u nepoznatom pravcu. Nije bio ekstrem. Jedini razlog može da bude samo to što je bio Srbin. U Teritorijalnoj obrani i u policiji smo ga tražili, ali nigdje nije bilo povratne informacije, ni za njih, ni za mene. Tako i danas.“
Merčep pak tvrdi kako on s tim nestancima, mada je za njih znao, nije imao ništa. Svoju ulogu u to vrijeme u Vukovaru on prikazuje posve drugačije, tvrdeći kako je, ne samo pokrenuo istragu o nestancima Srba, već da ih je i spašavao, pomažući im da izađu iz Vukovara:
„Bez obzira što je ubijeno i nestalo pet puta više Hrvata, za svakoga ko je došao meni sam poduzeo određene mjere. Mogu nabrojati 50 ljudi srpske nacionalnosti koje sam izveo iz Vukovara jer su bili u smrtnoj opasnosti zbog onog što su prije radili. Izveo sam ih na svoju odgovornost. Tada nije bilo razumijevanja za izvođenje vani nekog takvog. Odmah si kukavica i izdajica.“
Istraga koju je prije 3,5 godine započelo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru nije daleko odmakla, ali sada, kada su iz Haga stigli dokumenti o Merčepovoj ulozi u Vukovaru, na Zagrebačkom velesajmu i Pakračkoj poljani, ona će se morati pomaknuti s mjesta. U Državnom odvjetništvu u Zagrebu potvrdili su kako proučavaju dokumente pristigle iz Haga, a njima će biti priključena i saznanja do kojih su došla domaća istražna tijela.
