Obim entuzijazma s kojim neke zemalje jugoistočne i istočne Evrope žele ući u punopravno članstvo Evropske unije može se porediti jedino s obimom otpora nekih vrlo uglednih članica te iste Unije da se to zbilja i dogodi.
Veliko proširenje kojim je u maju 2004. godine u članstvo Evropske unije primljeno deset, mahom bivših komunističkih država, izazvalo je potrese i napetosti u Uniji koji do danas nisu riješeni.
Istraživanje Evropske komisije otkriva da 80 posto Nijemaca brine da bi se daljnje širenje na istok moglo negativno odraziti na zapošljavanje. Sličnu zabrinutost dijeli i 72 posto Francuza i općenito, oko 63 posto stanovnika Unije.
Nasuprot ovim bojkama stoji optimizam velikog broja država da bi se uskoro mogle naći u njenom članstvu.
Crna Gora koja se odvaja od Srbije vjeruje da će joj samostalan put ka Evropskoj uniji sada biti olakšan. Hrvatska je, unatoč ranijem zastoju, značajno odmakla u procesu priključivanja. Ukrajina je za svoj glavni strateški cilj postavila ulazak u Uniju, a Turska, čija je kandidatura najkontroverznija, užurbano radi na ispunjenju svih preduvjeta za članstvo koji su pred nju postavljeni. Bugarska i Rumunjska mogle bi ući u Evropsku uniju već iduće godine.
Evropska unija je u procjepu. S jedne je strane strah građana od posljedica daljnjeg proširenja, a s druge strah od efekata koje bi odbijanje ulaska jedne ili skupine zemlja u Uniju moglo izazvati na tako osjetljiv dio svijeta kakav su još uvijek istok i jugoistok Evrope.
Evropska perspektiva je vrlo moćno sredstvo za jačanje demokracije i stabilnosti, i ne bi se smjelo od njega tek tako odustati, kaže Armando Garcia, politički analitičar pri njemačkoj Fondaciji Bertelsmann:
"Evropska perspektiva na neki način daje moć. Ona je magnetna snaga kojom Evropska unija ohrabruje pozitivne trendove u zemljama kandidatima za priključenje i koja se održava kroz njihovu želju za ulaskom u punopravno članstvo. Ona osnažuje političke čelnike i stranke koji žele jačati reformske procese u svojim zemljama i ubrzati njihove tranzicije."
Analitičar Nizozemskog instituta za međunarodne odnose, Alfred Pypers, kaže za Radio Slobodna Evropa da je upravo jačanje stabilnosti prije dvije godine bio glavni argument u prilog posljednjem, velikom proširenju Evropske unije:
"Pokazalo se da je ta odluka bila potpuno ispravna. Jasno je da su bivši sovjetski sateliti trebali biti inkorporirani u Evropsku uniju i da je taj proces bio vrlo povoljan za evropsku stabilnost. No, u većini zapadnih prijestolniac sada prevladava uvjerenje da proces proširenja treba zaustaviti."
S ovom spoznajom na umu, ministri vanjskih poslova 25 država članica u Beču su jučer odlučili da jedan od budućih prioriteta Unije bude jačanje njene apsorpcijske moći, odnosno sposobnosti da u budućnosti prima nove članice, a da pri tome sama ne doživi nove unutrašnje poremećaje.
Da bi se omogućilo takvo bezbolno proširenje, od novih kandidata će se dodatno tražiti da imaju stabilan demokratski sistem, vladavinu prava i funkcionalnu tržišnu ekonomiju. Inzistiranje na ovim kriterijima omogućit će Uniji da dalje odgadja proširenje sve dok se na ovaj ili onaj način, ne otkloni bojazan Evropaljana da će prijem novih članica dovesti do pojeftinjenja radne snage, smanjenja socijalne zastite i nekontroliranog priliva imigranata.
To su, naime, glavni razlozi koji su naveli Francuze i Nizozemce da lani odbiju zajednički ustav koji je neophodan za formiranje koherentne politike Evropske unije. Zato je teško očekivati da će se proširenje na istok i jugoistok nastaviti sve dok novi ustav ne bude konačno usvojen.
Veliko proširenje kojim je u maju 2004. godine u članstvo Evropske unije primljeno deset, mahom bivših komunističkih država, izazvalo je potrese i napetosti u Uniji koji do danas nisu riješeni.
Istraživanje Evropske komisije otkriva da 80 posto Nijemaca brine da bi se daljnje širenje na istok moglo negativno odraziti na zapošljavanje. Sličnu zabrinutost dijeli i 72 posto Francuza i općenito, oko 63 posto stanovnika Unije.
Nasuprot ovim bojkama stoji optimizam velikog broja država da bi se uskoro mogle naći u njenom članstvu.
Crna Gora koja se odvaja od Srbije vjeruje da će joj samostalan put ka Evropskoj uniji sada biti olakšan. Hrvatska je, unatoč ranijem zastoju, značajno odmakla u procesu priključivanja. Ukrajina je za svoj glavni strateški cilj postavila ulazak u Uniju, a Turska, čija je kandidatura najkontroverznija, užurbano radi na ispunjenju svih preduvjeta za članstvo koji su pred nju postavljeni. Bugarska i Rumunjska mogle bi ući u Evropsku uniju već iduće godine.
Evropska unija je u procjepu. S jedne je strane strah građana od posljedica daljnjeg proširenja, a s druge strah od efekata koje bi odbijanje ulaska jedne ili skupine zemlja u Uniju moglo izazvati na tako osjetljiv dio svijeta kakav su još uvijek istok i jugoistok Evrope.
Evropska perspektiva je vrlo moćno sredstvo za jačanje demokracije i stabilnosti, i ne bi se smjelo od njega tek tako odustati, kaže Armando Garcia, politički analitičar pri njemačkoj Fondaciji Bertelsmann:
"Evropska perspektiva na neki način daje moć. Ona je magnetna snaga kojom Evropska unija ohrabruje pozitivne trendove u zemljama kandidatima za priključenje i koja se održava kroz njihovu želju za ulaskom u punopravno članstvo. Ona osnažuje političke čelnike i stranke koji žele jačati reformske procese u svojim zemljama i ubrzati njihove tranzicije."
Analitičar Nizozemskog instituta za međunarodne odnose, Alfred Pypers, kaže za Radio Slobodna Evropa da je upravo jačanje stabilnosti prije dvije godine bio glavni argument u prilog posljednjem, velikom proširenju Evropske unije:
"Pokazalo se da je ta odluka bila potpuno ispravna. Jasno je da su bivši sovjetski sateliti trebali biti inkorporirani u Evropsku uniju i da je taj proces bio vrlo povoljan za evropsku stabilnost. No, u većini zapadnih prijestolniac sada prevladava uvjerenje da proces proširenja treba zaustaviti."
S ovom spoznajom na umu, ministri vanjskih poslova 25 država članica u Beču su jučer odlučili da jedan od budućih prioriteta Unije bude jačanje njene apsorpcijske moći, odnosno sposobnosti da u budućnosti prima nove članice, a da pri tome sama ne doživi nove unutrašnje poremećaje.
Da bi se omogućilo takvo bezbolno proširenje, od novih kandidata će se dodatno tražiti da imaju stabilan demokratski sistem, vladavinu prava i funkcionalnu tržišnu ekonomiju. Inzistiranje na ovim kriterijima omogućit će Uniji da dalje odgadja proširenje sve dok se na ovaj ili onaj način, ne otkloni bojazan Evropaljana da će prijem novih članica dovesti do pojeftinjenja radne snage, smanjenja socijalne zastite i nekontroliranog priliva imigranata.
To su, naime, glavni razlozi koji su naveli Francuze i Nizozemce da lani odbiju zajednički ustav koji je neophodan za formiranje koherentne politike Evropske unije. Zato je teško očekivati da će se proširenje na istok i jugoistok nastaviti sve dok novi ustav ne bude konačno usvojen.
