Drago HEDL, Nebojša BUGARINOVIC
Od 50 poslovnih prostora, koliko ih je „Borovo“ oglasilo na prodaju, stigle su 23 ponude, a one najozbiljnije prispjele su iz Makedonije. Cijena tih prostora kreće se od 35.000 do čak 340.000 eura, koliko je procijenjen poslovni prostor „Borova“ u Distriktu Brčko. No, Nino Bajza, direktor „Borova“ kaže da oglašenih 50 prodavaonica predstavlja tek manji dio poslovnih prostora „Borova“ razasutih po gradovima zemalja bivše Jugoslavije:„Kad kažem manji dio koji je oglašen kao ponuda za prodaju, onda moram reći da smo mi imali u inozemstvu i da potražujemo u inozemstvu praktično, u Srbiji 117 poslovnih prostora, u Crnoj Gori 14 poslovnih prostora, u Makedoniji 19 poslovnih prostora i u BiH 67 poslovnih prostora.“
Bajza kaže da je odaziv na natječaj bio vrlo dobar, a novac koji ostvare prodajom svojih nekretnina iskoristit će za uređenje svojih najvećih prodavaonica u Hrvatskoj, te za proširenje proizvodnje cipela:
„Pa, odaziv je bio otprilke nekako prema našim predviđanjima. Dobili smo najviše ponuda i po onome što vam mogu reći najveći interes je upravo za poslovne prostore u Makedoniji. U Srbiji mi nismo oglasili prodaju, odnosno mi smo oglasili u Srbiji prodaju samo tri mala poslovna prostora, odnosno tri poslovna prostora u malim mjestima i za te poslovne prostore u Srbiji nismo dobili niti jednu ponudu za sada, ali, velim, to su marginalni poslovni prostori – tržišno gledano, to nisu oni koji bi bili za potencijalne kupce interesantni.“
Najviše prodavaonica, čak 117, „Borovo“ ima u Srbiji i Crnoj Gori, no ondje je situacija specifična, kaže Nino Bajza, zbog činjenice da je u toj državi od imovine „Borova“ osnovano posebno poduzeće koje se bavi istom djelatnošću – proizvodnjom i prodajom cipela:
„Gledajte, u ovom trenutku kad je u pitanju imovina u Srbiji, činjenica je da mi nismo u posjedu te imovine i da mi u ovome trenutku ne koristimo ta tzv, vlasnička prava. Naime, u tim poslovnim prostorima nalaze se naši prijeratni zaposlenici, organizirani u sklopu poduzeća „Boreli“ iz Sombora, a to poduzeće „Boreli“ iz Sombora opet vode naši prijeratni radni kolege i suradnici koji su zajedno s nama ovdje radili do 1991. godine.“
Sadašnja uprava „Borova“, kaže Nino Bajza, želi taj problem riješiti pregovorima i upravo u tom cilju poduzeti su konkretni koraci:
„Mi smo u kontaktima s poslovodstvom „Borelija“ i mi smo upravo poslali jedan poziv čelništvu „Borelija“ da dođu u Vukovar na razgovore, da sjednemo i da pokušamo dogovorno riješiti pitanje ove imovine, odnosno pitanje ljudi koji tamo rade - zajedno sa tom imovinom. Ako budemo našli odgovarajuće, kvalitetno rješenje, koje će, prije svega, nas kao vlasnike zadovoljiti, tim više i lakše ćemo onda doći u poziciju da to vlasnički kontroliramo. Ako ne, mi ćemo ići pravnim putem i pravnim sredstvima, koja smo već na neki način i poduzeli i već predali određene zahtjeve za povratak te imovine nadležnim organima i institucijama Srbije.“
U nekadašnjem kombinatu guma i obuće „Borovo“, koji je do prije rata zapošljavao 25.000 ljudi, danas radi tek njih oko 1.000. Novac koji bi dobili prodajom svojih poslovnih prostora žele uložiti u razvoj tvornice i otvorenje novih radnih mjesta, koja stanovnicima Vukovara kronično manjkaju.
* * * * *
U somborskom Boreliju, međutim, tvrde da uopšte nisu dobili ponudu iz Borova za pregovore.
Iako čelnici „Borova“ kažu da su uputili pismo kolegama iz „Borelija“ sa pozivom za sastanak, na kome bi se razrešilo pitanje vlasništva nad 117 prodavnica u Srbiji, u somborskoj firmi kažu da za njega još uvek ne znaju. Komercijalni direktor Petar Trkulja:
„Mi trgujemo sa njima mi robu kupujemo od ’Borova’, ’Borovu’ prodajemo, ali ne znam za to pismo. ’Boreli’ je organiziran po uredbi Vlade Republike koja je donesena 1995. godine, a to je da dijelovi preduzeća iz bivših republika moraju da se organiziraju kao društvena preduzeća, ili da se pripoje postojećim društvenim preduzećima. I mi smo, u skladu s uredbom Vlade, tako se i organizirali. A sva imovina je, ustvari, pod sukcesijom. I mi egzistiramo trenutno kao društveno preduzeće. Ustvari, naša sudbina je vezana za Vladu Republike Srbije, jer mi egzistiramo po uredbi Vlade Republike Srbije od 1995., ali ta uredba je ponovljena i 2002. godine. A šta će biti u budućnosti, ja stvarno ne mogu o tome da vam kažem išta.“
Aleksandar Vlahović, ministar za privredu i privatizaciju u vladi Zorana Đinđića, potvrđuje za naš program da je postojala uredba koja sprečava privatizaciju preduzeća osnovanih od strane firmi iz drugih bivših jugoslovenskih republika dok se ne razreše imovinska pitanja:
„Ne znam konkretan slučaj. Ono što znam to je da je postojala posebna uredba vlade koja je sprečavala početak privatizacije kod preduzeća koja su formirana na osnovu imovine preduzeća iz bivših jugoslovenskih republika. Znači da je na taj način predupređeno da, pre nego što se reši pitanje tih vlasničkih odnosa između pojedinih firmi u bivšim jugoslovenskim republikama, danas nezavisnim državama, privatizacija uopšte ne počne.“
Iz čitave priče Vlahović izdvaja privatizaciju „Beopetrola“, firme nastale 1990. godine od dela zagrebačke INE u Srbiji, koja je na tenderu prodata ruskom „Lukoilu“:
„’Beopetrol’ je firma koja je nastala 1990. godine pre nego što je uopšte došlo do raspada zemlje. Kao što znate, kada smo privatizovali ’Beopetrol’ svojevremno bile su velike pretnje od strane ne samo hrvatske kompanije INA nego čak i nekih domaćih nazovi stručnjaka - kako će država Srbija da plaća velike kazne nakon međunarodne arbitraže koju će INA povesti. Naravno, od toga se ništa nije desilo, niti su oni poveli međunarodnu arbitražu, niti bilo šta zato što je to potpuno čist kejs (case). I iskreno mislim da su njihovi pravni savetnici koji su svojevremeno INU pretvorili iz društvenog u državno hrvatsko preduzeće potpuno pogrešili, pa su nama faktički stvorili mogućnost da izvršimo prodaju INE.“
