Kada je u pitanju hrana Crna Gora kompletnu politiku vodi samostalno i ne postoje nikakvi razlozi za bojazan da će u slučaju državnog osamostaljenja doći do bilo kakvog poremećaja, rekao je za naš program Milan Marković, pomoćnik crnogorskog ministra poljoprivrede, odgovarajući na pitanje: da li je Crna Gora sposobna da podmiri svoje potrebe za hranom. Marković je, rekavši da se ne može desiti nikakav poremećaj uspostavljenih tržišnih tokova, istakao da robu, koju ne proizvodi u dovoljnim količinama, Crna Gora i sada nabavlja sa strane, gdje tržišni uslovi upućuju domaće dobavljače, a da će se nastaviti izvoz viškova: vina, piva, ljekovitog bilja, sladoleda, povrća:
„Mi treba da iskoristimo resurse koje nam je Bog dao. Imamo mi resurse poljoprivrednog zemljišta i mi ćemo vrlo lako doći do nekog optimalnog nivoa korišćenja. Mi imamo mogućnosti da proizvedemo znatne viškove i vina i jagnjećeg mesa, pogotovo povrća i to ranog i određene kategorije voća, pa i mlječnih proizvoda u znatno većoj mjeri i da te proizvode izvezemo, a onda da te izvezene, ili proizvode plasirane kroz turizam nabavimo ono što Crna Gora usljed specifičnosti, usljed prirodnih preduslova ne proizvodi, a to su: šećer, pšenica, ulje.“
Željko Vidaković, koordinator za poljoprivredu Grupe za promjene koja spada u red najžešćih kritičara vlasti, je, rekavši da je neophodno da država uvođenjem inače legitimnih zaštitnih mjera pripremi domaće poljoprivrednike za buduću nemilosrdnu utakmicu na evropskom tržištu, istakao da za njega nema dileme u vezi crnogorskih poljoprivrednih potencijala:
„Crna Gora može relativno brzo i jednostavno zadovoljiti vlastite potrebe za poljoprivrednim proizvodima u finansijskom smislu, naravno i to profitom upravo iz agrara, odnosno proizvodnjom i plasmanom poljoprivrednih proizvoda. Ne mislimo da treba da u Crnoj Gori proizvodimo ni suncokret, ni pšenicu, u nekim razmjerama koliko bi bilo potrebno Crnoj Gori: šećera, ulja, pšenice, pšeničnog brašna. Mi ćemo svakako proizvoditi one vrste voća, povrća, ratarskih kultura koje su naša komparativna prednost. To je prepoznato u novim strategijama razvoja agrara.“
Žarko Rakčević, nekadašnji lider dosljedno suverenističke Socijaldemokratske partije, a danas vlasnik preduzeća za preradu žita koje se dominantno nabavlja sa spoljnih tržišta, smatra da je, iako je decenijama razvijana svijest izdržavanih i mit da nas neko hrani, Crna Gora apsolutno sposobna i da se prehrani i da dobrim upravljanjem, u relativno kratkom periodu dostigne veoma dobar životni standard:
Crnoj Gori je potrebno 100 hiljada tona pšenice, odnosno 80 hiljada tona brašna, kaže Rakčević koji, izvodeći dalje računicu dodaje da je to dvadesetak miliona eura godišnje, odnosno svega sedam, osam posto od sadašnjeg priliva od turizma. Rekavši da Crna Gora sve što joj nedostaje kupuje na svjetskom tržištu, Žarko Rakčević je odgovorio i na pitanje da li je moguće da nakon referenduma zbog bilo kakvih političkih razloga dođe do poremećaja tržišta, odnosno robne razmijene sa Srbijom:
„Smatram da mi treba da imamo otvorene granice sa svima, prvenstveno sa Srbijom. Ukoliko to, kao u nekim periodima istorije, kada se Crnoj Gori pokušavala nametnuti podanička uloga, bude stvar zvanične politike Srbije, ne govorim naroda, nego zvanične politike Srbije, da se ponovo pokuša sa nekim sankcijama, uslovljavanjima, ometanjima kretanja robe i kapitala, vjerujem da su privredna struktura ali i Vlada Crne Gore apsolutno spremni da odgovore i takvim situacijama. Uspjeli smo da preživimo i ranije, u mnogo težoj situaciji koja nije bila ni slična današnjoj. Sada više ne postoje vojne strukture koje bi bile instrumentalizovane i koje bi branile slobodno kretanje robe drugim kanalima. Mislim da bi bilo zaista suludo, da neko odluči da blokira granice izmedju Srbije i Crne Gore. Ipak, u takvoj situaciji, Crna Gora bi, kao i sada, uvozila pšenicu preko Luke Bar iz Rusije, Bugarske, Francuske ili bilo koje druge države. Slično je i sa ostalom robom.“
„Mi treba da iskoristimo resurse koje nam je Bog dao. Imamo mi resurse poljoprivrednog zemljišta i mi ćemo vrlo lako doći do nekog optimalnog nivoa korišćenja. Mi imamo mogućnosti da proizvedemo znatne viškove i vina i jagnjećeg mesa, pogotovo povrća i to ranog i određene kategorije voća, pa i mlječnih proizvoda u znatno većoj mjeri i da te proizvode izvezemo, a onda da te izvezene, ili proizvode plasirane kroz turizam nabavimo ono što Crna Gora usljed specifičnosti, usljed prirodnih preduslova ne proizvodi, a to su: šećer, pšenica, ulje.“
Željko Vidaković, koordinator za poljoprivredu Grupe za promjene koja spada u red najžešćih kritičara vlasti, je, rekavši da je neophodno da država uvođenjem inače legitimnih zaštitnih mjera pripremi domaće poljoprivrednike za buduću nemilosrdnu utakmicu na evropskom tržištu, istakao da za njega nema dileme u vezi crnogorskih poljoprivrednih potencijala:
„Crna Gora može relativno brzo i jednostavno zadovoljiti vlastite potrebe za poljoprivrednim proizvodima u finansijskom smislu, naravno i to profitom upravo iz agrara, odnosno proizvodnjom i plasmanom poljoprivrednih proizvoda. Ne mislimo da treba da u Crnoj Gori proizvodimo ni suncokret, ni pšenicu, u nekim razmjerama koliko bi bilo potrebno Crnoj Gori: šećera, ulja, pšenice, pšeničnog brašna. Mi ćemo svakako proizvoditi one vrste voća, povrća, ratarskih kultura koje su naša komparativna prednost. To je prepoznato u novim strategijama razvoja agrara.“
Žarko Rakčević, nekadašnji lider dosljedno suverenističke Socijaldemokratske partije, a danas vlasnik preduzeća za preradu žita koje se dominantno nabavlja sa spoljnih tržišta, smatra da je, iako je decenijama razvijana svijest izdržavanih i mit da nas neko hrani, Crna Gora apsolutno sposobna i da se prehrani i da dobrim upravljanjem, u relativno kratkom periodu dostigne veoma dobar životni standard:
Crnoj Gori je potrebno 100 hiljada tona pšenice, odnosno 80 hiljada tona brašna, kaže Rakčević koji, izvodeći dalje računicu dodaje da je to dvadesetak miliona eura godišnje, odnosno svega sedam, osam posto od sadašnjeg priliva od turizma. Rekavši da Crna Gora sve što joj nedostaje kupuje na svjetskom tržištu, Žarko Rakčević je odgovorio i na pitanje da li je moguće da nakon referenduma zbog bilo kakvih političkih razloga dođe do poremećaja tržišta, odnosno robne razmijene sa Srbijom:
„Smatram da mi treba da imamo otvorene granice sa svima, prvenstveno sa Srbijom. Ukoliko to, kao u nekim periodima istorije, kada se Crnoj Gori pokušavala nametnuti podanička uloga, bude stvar zvanične politike Srbije, ne govorim naroda, nego zvanične politike Srbije, da se ponovo pokuša sa nekim sankcijama, uslovljavanjima, ometanjima kretanja robe i kapitala, vjerujem da su privredna struktura ali i Vlada Crne Gore apsolutno spremni da odgovore i takvim situacijama. Uspjeli smo da preživimo i ranije, u mnogo težoj situaciji koja nije bila ni slična današnjoj. Sada više ne postoje vojne strukture koje bi bile instrumentalizovane i koje bi branile slobodno kretanje robe drugim kanalima. Mislim da bi bilo zaista suludo, da neko odluči da blokira granice izmedju Srbije i Crne Gore. Ipak, u takvoj situaciji, Crna Gora bi, kao i sada, uvozila pšenicu preko Luke Bar iz Rusije, Bugarske, Francuske ili bilo koje druge države. Slično je i sa ostalom robom.“
