Dostupni linkovi

Zatvaranje jedne historijske epohe


Gordana SANDIC - HADŽIHASANOVIC, Enis ZEBIC, Zoran PRERADOVIC

Delegacija državnog parlamenta BiH još uvijek se nalazi u Strazburu, gdje se završava prvi dio zasjedanja Parlamenta. U prvim rekacijama u BiH ocijenjeno je, između ostaloga, da je to “jedan od preduvjeta za konačno zatvaranje jedne historijske epohe.”

O Rezoluciji vijeća Evrope kojom se osuđuju zločini počinjeni u komunističkim režimima, u bh. javnosti se zna veoma malo.

Edhem Bičakčić, osuđen 1983. godine u tzv. sarajevskom procesu kao dio grupe okupljene oko Islamske deklaracije, kaže:

“S obzirom da sam i sam bio žrtva komunističkog progona u BiH tokom njenog socijalističkog perioda, cijenim donošenje ove rezolucije od strane Evropskog parlamenta, sa željom da ona ima svoje konkretne implikacije na BiH. BiH je jedina zemlja s ovih prostora koja nije donijela zakon o pravima političkih zatvorenika iz prošlog sistema i vjerujem da će na svom evropskom putu i na demokratskom razvoju i ovaj zakon doći na red.”

U bh. delegaciji na zasjedanju Evropskog parlamenta nije bilo razilaženja, navodi član delegacije Martin Raguž, dodajući:

“Zločin je zločin, bez obzira u koje vrijeme i pod kojom ideologijom bio učinjen. I on treba u tom smislu biti sankcioniran, ne zbog vraćanja u povijest nego zbog budućnosti. U tom smislu, na neki način otvara se prostor za jednu vrstu konsenzusa - ako su ugrožena temeljna ljudska prava bilo kojeg pojedinca u Evropi i svijetu da onda, ne samo ova ili ona politička opcija, nego da to bude institucionalni odgovor.”

Historičar, dr. Dubravko Lovrenović usvajanje Rezolucije pozdravlja:

“Mi još uvijek nismo formirali odnos pijeteta prema žrtvama, ne računajući na to kojoj naciji, kojoj vjeri, kojem političkom uvjerenju su one pripadale. Pokazuje se da je na ovim napšim prostorima još uvijek prisutan, i to jako prisutan, tzv., nazvao bih ga tako, pobjednički povijesni mentalitet, a da same žrtve, kao žrtve, u tom smislu potpuno bivaju obezvrijeđene, ignorirane i da zapravo služe samo za popunjavanje, ili najvećim dijelom, određenih kolona i za artikuliranje tzv. nacionalnih interesa.”

U Socijademokratskoj partiji bez dileme zastupaju stanovište da svaki zločin treba osuditi. Govori Svetozar Pudarić:

“Svaka zemlja će, u skladu s postojećim pravnim sistemom, ocijeniti koja je vrsta usklađivanja zakona je neophodna i na koji će se način odnositi u praksi. A ono što bi bilo najgore i što bi bila zloupotreba ove rezlocije je kad bi ona postala isključivo politički dokumenat koji bi poslužio za paušalno etiketiranje i zloupotrebu, prije svega, žrtava zločina. Što se tiče kampanje osude, u svakom slučaju zločine treba osuditi. Međutim, osuda imaginarnih zločina ili apriorinih zločina bi bila suprotna interesima žrtava i njihovih nasljednika.”

Rezolucija će dati podsticaj za stvaranje drugačijeg, humanijeg odnosa prema žrtvama u cijeloj regiji, smatra Dubravko Lovrenović, što je prema njegovim riječima:

“Jedan od preduvjeta za konačno zatvaranje jedne historijske epohe i za otvaranje novih procesa, koji će biti onda označeni evropskim integracijama, poštovanjem ljudskih prava i svim onim kako je to formulirano u modernim zemljama.”

*****

Kako se hrvatski građani suočavaju sa nasiljem iz doba 45 godina socijalističke Jugoslavije i je li to u Hrvatskoj vruća politička tema?

Kada se govori o tome kako se građani Hrvatske suočavaju sa nasiljem 45 godina socijalističkog sustava, rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope je zakašnjela, ocjenjuje Igor Graovac, sa Hrvatskog instituta za povijest:

„Ona je na izvjestan način kod nas već prisutna u javnosti i u svijesti ljudi. Samo što kod nas nije došlo do pravnih postupaka lustracije kao u nekim drugim zemljama. To je zbog specifičnosti koju je socijalizam u Jugoslaviji, dakle i u Hrvatskoj, imao. Zahvatio je veliki broj stanovnika, tako da je došlo samo do transformacije tih ljudi u druge političke stranke, odnosno u demokratske oblike vladanja, pa je onda bilo fizički nemoguće i nepotrebno provoditi lustraciju.“

U Hrvatskoj su velikim dijelom realizirani i ostali elementi koje rezolucija naglašava, kao odšeta stradalnicima ili obilježavanje mjesta zločina:

„Već se radi na spomen-obilježjima žrtvama, uključujući i one žrtve koje su nastale i unutar komunističkog pokreta, kao što su žrtve Golog Otoka. Dijelom je isplaćena i odšteta putem mirovine ili drugih oblika – preko društava političkih zatvorenika i tako dalje. Dakle, Evropa je tu za nas malo prekasno reagirala.“

Politika ne može ništa riješiti u suočavanju sa prošlošću, sve dok povijesna znanost ne ustanovi istinu o nekom razdoblju, dakle i o vremenu realsocijalizma u nekadašnjem Istočnom bloku, ili o raznim fazama razvoja socijalističke Jugoslavije, ocjenjuje povjesničar sa
zagrebačkog Sveučilišta Tvrtko Jakovina:

„Svaka politička osuda ili interpretacija povijesnih procesa, u pravilu je kontraproduktivna i zapravo je irelevantna za pravu znanost.“

Ako već Parlamentarna skupština Vijeća Evrope želi pomoći u suočavanju sa prošlošću, Jakovina ima prijedlog:

„Zemlje koje sudjeluju u Vijeću Europe – a sve evropske zemlje osim Bjelorusije su tamo – trebale bi se dogovoriti da se svi arhivi svih naših tajnih i manje tajnih fondova otvore. Da se, recimo, slobodno može doći u Moskvu i istraživati ono što se sada ne može istraživati, da se pogleda ono što se do sad nije moglo istraživati u Beogradu, da ono što do sada nije sređeno u Zagrebu bude sređeno i tako dalje. To je jedini pravi put. To bi onda bilo, zapravo, pravilno djelovanje jednog političkog foruma, pa makar bio tako slab kao što je Vijeće Evrope. To bih ja poručio svima njima. A ne da se iz rezolucije iščitava jedan politički pogled.“

Doktor Graovac drži da bi Rezolucija Vijeća Evrope iznova izazvati podjele u hrvatskom društvu na povijesnim pitanjima, i osnažiti snage koje bi iznova problematizirale hrvatsku prošlost:

„Naravno, svaki put se to kod nas radi – a čini mi se da je to tako i kod ove evropske rezolucije – na uštrb žrtava. Dakle, žrtve se potpuno zanemaruju, odnosno politiziraju i manipuliraju, i onda se u tom kontekstu samo izazivaju politički nesporazumi i ponovno propitivanje prošlosti, bez istinske katarze i suočavanja s prošlošću kakvi su se očekivali makar na početku 21. stoljeća.“

Međutim, iako su stranke desnog centra i dio medija posljednjih dana u hrvatskoj javnosti naveliko forsirali ovu rezolucijo o osudi komunističkih zločina, čini se da je ta tema daleko na margini interesa čak i onih rijetkih građana koji su pristali o tome sa nama razgovarati:

Jesmo li mi opterećeni time što je bilo kod nas od 1945. do 1990. godine?

„Ja nisam. Kaj me briga. Rodila sam se 1957. godine. Neka bude kaj hoće.“

„Nisam se ja tada ni rodio. Ja sam čovjek koji prodaje krumpire, ne mogu ja tu tebi sada pričati o nekakvom komunizmu, ovome ili onome.“

„Ja ne bih htjela o tome pričati.“

*****

Nakon Rezolucije Parlamentarne Skupštine Saveta Evrope, u kojoj se apeluje da postukomunističke države koje još uvek to nisu učinile provere da li su rehabilitovane žrtve komunističkog terora, iznova se otvara pitanje o realnom broju stradalih i progonjenih u vreme komunističkog režima. Istovremeno, u Vladi Srbije poručuju da bi uskoro trebalo da bude donet Zakon o rehabilitaciji.

Iako se o žrtvama komunističkog terora u Srbiji raspravljalo na različitim nivoima gotovo deceniju i po, ni do danas nije utvrđen tačan broj onih koji su izgubili život ili preživeli fizičku i psihičku torturu. Procene zvanične istoriografije razlikuju se u zavisno od političkih prilika, a ministar pravde u Vladi Srbije Zoran Stojković za naš program kaže da je Nacrt zakona o rehabilitaciji pripremljen, da ga je Vlada prihvatila, kao i da se očekuje da bude usvojen na prolećnom zasedanju parlamenta.

“Tim zakonom data je mogućnost i da se reguliše pitanje naknade štete i eventualno konfiskovane imovine. Međutim, mislim da je ključna stvar u stvari rehabilitacija ljudi koji su neosnovano i nepravedno bili osuđeni u prethodnom periodu, imalo je slučajeva lišavanja života i bez sudske odluke.”

S druge strane, Milan Nikolić, predsednik Centra za proučavanje političkih alternativa, nekadašnji optuženik u čuvenom procesu disidentskoj šestorci, koje je sredinom osamdesetih godina osudio upravo Stojković, ističe da je apsurdno da Nacrt zakona o rehabilitaciji donosi ličnost koja je progonila političke neistomišljenike.

“Deluje zaista čudno u najmanju ruku da neko ko je proganjao za račun komunističkog režima disidente, danas je u situaciji, a mora zbog pritiska Evrope, da učestvuje u donošenju jednog takvog zakona koji između ostalog treba da rehabilituje i neke njegove žrtve.”

Zakon o rehabilitaciji odnosi se na lica kojima nije bila izrečena sudska presuda, naglašava Stojković i demantuje da je učestvovao u političkim progonima.

“Ja nisam učestvovao ni u kakvim političkim progonima, a krivična dela za koja sam ja sudio postoje i danas. Jedno je bilo, čini mi, podrivanje društvenog uređenja i neprijateljska propaganda. Šta da vam kažem, hajde, prevedite ga vi, znate, ko na taj i taj način prikazuje prilike itd. O tom predmetu koliko ja znam u finalu je jedan osuđen."

Gotovo je izvesno da će više desetina hiljada golootočkih zatvorenika koje je komunistička vlast podvrgla torturi nakon što su podržali Rezolucije Infrmbiroa 1948. godine, nakon usvajanja zakona o rehabilitaciji izazvati najviše polemike. Ponovo će biti otvorena rasprava o broju žrtava ali je isto tako izvesno da pojedini funkcioneri Komunističke partije i danas smatraju da se u pomenutom slučaju morala zaštiti država. Jovo Kapičić, penzionisani general, u javnosti je označen kao jedan od osnivača ovog zloglasnog zatvora, decidno odbacuje svaku tvrdnju da je na Golom otoku bilo torture i ubijanje političkih protivnika.

“Oni su se međusobom maltretirali jer su neki hteli da se drže po kraju, drugi sporije, pa je dolazilo do sukoba itd. Kakvo ubijanje, bilo je možda da neki, šta ja znam, pandur nekog ošamari.”

Milan Nikolić ističe da je komunistička vlast na suđenju disidentskoj šestorci kao jedini dokaz protiv njega ponudila deo njegovog magistarskog rada na engleskom jeziku pripreman za jedan američki univerzitet ali i podvlači da ga i do današnjeg dana prate repovi ovoh sudskog procesa.

“Pre par godina bio sam u situaciji da tražim dozvolu za oružje. Naime, prećeno mi je od strane nekih kriminalaca zbog jedne ankete koju sam obavljao ali dobio sam odgovor od policije posle toliko godina da sam u sudskoj evidenciji kao opasan po imovinu i živote građana, te da mi se dozvola za držanje oružja ne daje. Pazite, kao da se ništa nije promenilo.“
XS
SM
MD
LG