Putnik koji donosi virus u svoju zemlju. Početna nespretnost ljekara pri otkrivanju bolesti i pokušaji vlasti da sakriju informacije. Panika i širenje virusa dodirom. Ovo su samo neke od slika kojima smo svjedočili u okviru nove stvarnosti stvorene pandemijom.
No jednako tako, ove scene svi smo gledali, da li u našim omiljenim distopijskim serijama, filmovima katastrofe ili filmovima baziranim na događajima iz prošlosti.
Od Netflixovog dokumentarnog serijala Explained i epizode “Sljedeća pandemija” (Next Pandemic), emitovane u novembru 2019. u kojoj se gotovo proročanski navodi “ako niste zabrinuti zbog nadolazeće globalne pandemije, vjerovatno biste trebali biti”, pa do filma “Zaraza” (Contagion) iz 2011., čija je potražnja na Google-u u mjesecu martu bila neuporediva sa ranijim periodom, stvarnost nikada nije više ličila na filmsku produkciju.
I u vrijeme straha i neizvjesnosti od toga da li je, baš kao i u brojnim produkcijama, ‘budućnost otkazana’, popularnost ovih sadržaja raste. Da li nas filmovi katastrofa mogu naučiti nečemu o stvarnosti u kojoj danas živimo? I da li postoji zajednička veza ta dva svijeta?
“Ja mislim da su oni na neki način vrlo ljekoviti, jer iživljavaju strahove koje imamo u sebi. Mi svi imamo određene strahove i mi kada pogledamo najobičniji horor, može da bude i fikcija ili distopija neka, jednostavno iživljavajući taj strah sa platna, mi iživljavamo svoje privatne strahove”, kaže Goran Marković, režiser filma Variola Vera, pisac i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Horor film "Variola Vera" prikazuje istinitu priču o epidemiji velikih boginja u bivšoj Jugoslaviji, bolesti koja je u to vrijeme u svijetu gotovo bila iskorijenjena. Ipak, 1972. godine putnik sa hadža donosi virus na Kosovo, od kojeg će u Jugoslaviji gotovo 40 osoba umrijeti. Četrdeset i osam godina kasnije, u kineskom gradu Wuhanu pojavit će se korona virus koji će izazvati prvu pandemiju modernog doba i smjestiti čovječanstvo u ono što gotovo liči na filmski scenarij.
Sam režiser filma "Variola Vera" kaže da su sentimenti ova dva događaja veoma slični. “Izgleda da je to nekako zakonitost katastrofa da zatiče ljude nespremne i da se u tim okolnostima političari i sistemi jako osjećaju ugroženim i da pokušavaju na raznorazne načine, između ostalog, sakrivanjem podataka i lažima da sebi olakšaju situaciju.”
Za razliku od COVID-19, za velike boginje 1972. godine postojala je vakcina. Marković dodaje da je bolest koja se smatrala iskorijenjenom i nepostojećom, na neki način osramotila tadašnju Jugoslaviju, jer se samo tu i pojavila. “Bila je to velika rupa u toj građevini koja se zvala Jugoslavija i mislim, ovo je moje privatno mišljenje, ne znam je li utemeljeno, mislim da je ta epidemija zapravo najavila početak raspada Jugoslavije.”
'Glavni cilj je preživjeti'
“Šta sanjam i šta mi se događa” postalo je veoma slično. Scene stvarnost i scene produkcije isprepliću se, dok nas, sa druge strane, filmovi i serije podsjećaju i na to da “postoji svjetlo na kraju tunela”.
No ipak, dozvola za kretanje van policijskog sata, aplikacije na mobilnim telefonima koje prate zaražene, zabrana izlaska i kretanje u grupama zvuči više kao realnost Gileada, izmišljene totalitarne zemlje iz knjige, a kasnije i serije "Handmaid’s Tale" spisateljice Margaret Atwood, a ne realnost evropskih zemalja u 2020. godini. Slučajno, kompanija koja je krajem aprila objavila da njihov lijek remdesivir smanjuje vrijeme oporavka oboljelih od COVID-19 zove se “Gilead Sciences”.
Filmovi distopije i katastrofe dobar su i koristan materijal za pričanje o našoj svakodnevnici, smatra filmski kritičar i doktor filmologije, Sanjin Pejković.
“Gledali smo posljednjih godina nekoliko serija koje nam prikazuju stvarnost u kojoj su stvari krenule naopako. Te produkcije nam mogu poručivati različite stvari, u zavisnosti od toga kada dolaze, u kom ih ideološkom ključu čitamo. "Handmaid’s Tale", kao roman, uvijek je aktuelan. Međutim, kao serija koja je došla u vrijeme, ili dosta blizu, izbora Donalda Trumpa za predsjednika, naravno da dobija na ekstra meta nivou, da ne učitavamo samo karaktere koji postoje u knjizi, koji su filmatizirani, već ih naravo čitamo kroz događaje u Americi”, pojašnjava Pejković, koji i na samom primjeru filma Variola Vera kaže da možemo da spoznamo različite ideološke ključeve.
“Možemo vidjeti da to nije ustvari samo slika prikazivanja jedne bolnice u izolaciji, već se tu priča o jednoj većoj slici, gdje režiser Goran Marković pokušava da kroz alegoriju, priča, po njegovom, o zatvorenosti Jugoslavije kao države i čitavog jednog političkog sistema”, pojašnjava Pejković.
Pročitajte: Budućnost je stigla: Šta je naučna fantastika predvidjela za sljedeću deceniju
Sa njim se slaže i novinarka Tamara Zablocka, koja navodi da, ukoliko smo to željeli, mogli smo primjetiti tragove samog distopijskog narativa u onome čemu smo svjedočili od početka pandemije.
“Mogli smo prepoznavati njegove obrasce, zatiranje medijskih sloboda, hapšenje novinarki, zabranu informisanja, nadzor, zatvaranje građana, praćenjem njihovih mobilnih telefona, okretanje građana jednih protiv drugih podsticanjem da prijavljuju one koji krše mjere izolacije.”
U samoj distopijskoj produkciji, život je obično sveden na ono osnovno, izbori su jednostavni i jednostrani, a sistem je napravlje totalitarnim. “Da, u distopijskoj produkciji, život bi mogao opisan kao mnogo jednostavniji od onoga što mi zovemo ‘normalnim’ i glavni cilj jeste da se preživi”, kaže Eric Sasono, nezavisni fimski istraživač, doktorant londonskog King’s College-a.
Ljudi su možda prilično upoznati sa prikazom ovakve stvarnost jer su bili izloženi filmovima na ovu temu. To je nekako stvorilo osjećaj vrtoglavice i nelagode, dok pokušavamo shvatiti razmjere ove katastrofe: da li je ovo stvarno ili je samo dio naše mašte? Ako jeste stvarno, koliko će trajati?
“Ovo se na neki način već materijaliziralo u današnjoj situaciji, sa gobalnim zatvaranjem, u kojem ljudi koji imaju dozvolu da izađu su ‘neophodni radnici’ koji rade esencijalne poslove kako bi svijet na neki način funkcionisao barem na minimalnom osnovu”, pojašnjava Sasono.
Ali, jednako tako, kaže, za najranjivije grupe ljudi, za one koji ne mogu nastaviti svoj svakodnevni život ako ne odu na posao i zarade novac, distopijski narativi postojali su i mnogo prije pandemije.
“Nikakva mašta to ne bi mogla zamijeniti, jer su oni previše stvarni i previše ugušujući u isto vrijeme”, navodi Sasono.
Za Pejkovića, distopija govori i o nekim budućim scenarijima gdje je već kasno da se išta postigne.
“Međutim postoji i taj ključ učitavanja kako bi se ljudi iz našeg vremenskog doba ponašali da ih zadesi jedna ogromna katastrofa. Tako na isti način kao što historijski filmovi nisu samo filmovi o prošlosti već o našem gledanju prošlosti tako ni distopijski filmovi nisu samo filmovi o našoj bližoj ili daljoj budućnosti već i ovoj sadašnjici kroz koju gledamo stvari”, kaže Pejković u napomenu da se i film "Variola Vera" može posmatrati na taj način.
Zašto gledamo filmove katastrofe?
Zbog čega onda danas, u vrijeme kada je naša svakodnevnica obilježena javljanjima iz kriznih štabova, mjerama i oprezu od virusa od kojeg je u svijetu preminulo više od 260.000 ljudi, i dalje gledamo filmove katastrofe?
Jedan od filmova koji se najčešće spominje od pojave pandemije COVID-19 jeste film “Zaraza” (Contagion) iz 2011. godine. Gotovo isti scenarij, putnica koja iz Hong Konga donosi virus u Ameriku, snimci ‘mokrih pijaca’ u Kini na kraju filma, utrka za vakcinom, širenje panike i lažnih vijesti, sve ovo su kadrovi filma Stevena Soderbergha, koji su gotovo preslikani u novoj stvarnosti u kojoj živimo danas.
“Vjerujem da potražnja za Contagion i drugim filmovima sastoji se i iz toga da je fikcija dovoljno udaljena iz naše realnosti da bi je mogli percipirati kroz tu svakodnevnu fascinaciju. Ali mislim upravo tim filmom režiser Steven Soderbergh je ipak pokušao doći do nekog prikazivanja realizma gdje mi detektivski skoro pratimo tragove i pokušavamo pronaći ko je ta nulta žrtva i tragamo za njom. Da bi tek na kraju dobili odgovor ko je ta osoba i na koji način se virus počeo širiti”, kaže Pejković za kojeg je ovaj film jedan od boljih filmova o pandemiji koji pruža veoma realističnu sliku.
Postoji i ta jedna velika fascinacija fikcijama u tim našim velikim traumama. Možda nam je na neki način psihološki lakše gledati događaje koji nam se dešavaju kroz jednu prizmu fiktivnog.”
"Ljudi su se na početku pandemije vraćali nekim filmskim uspješnicama o smrtonosnim virusima, pretpostavljam nastojeći postojeću situaciju punu neizvjesnosti staviti u poznati okvir pa makar on bio i fiktivni", kaže Zablocka.
Možda filmove katastrofe gledamo jer nam daju osjećaj da postoji “svjetlo na kraju tunela” i da će kao u "Contagionu", doći momenat kada će naučnici pronaći vakcinu.
“Na neki način ovaj film nam pruža utjehu, čini nas da se osjećamo da na neki način imamo kontrolu nad situacijom”, kaže Sasono. “Ili barem da želimo da razumijemo da pojedine vlade, agencije rade na praćenju naučnih protokola bez političkog uplitanja.”
A možda slične filmove gledamo, kako kaže Marković, da bi nam pružili neku vrstu olakšanja.
“Ja se sjećam kada je izašao film "Variola Vera", tada su ljudi izlazili prestravljeni iz bioskopa, ali najviše zato što su oni iživljavali ono što su preživjeli deset godina ranije za vrijeme prave epidemije. Znači bilo im je potrebno da odu u bioskop, da se preplaše u bioskopu, da bi izbacili svoje strahove.”
Zbog nedostatka podataka iz tog vremena, trebalo mu je deset godina da dođe do istine o onome što se desilo 1972. godine kako bi snimio film u kojem između ostalih glume Rade Šerbedžija, Bogdan Diklić, Erland Josephson. Marković navodi da je nedostatak podataka šteta, jer se na osnovu iskustva te epidemije, mnogo toga moglo naučiti.
“Ono što je sigurno, pored tog medicinskog aspekta, postoji drugi veoma važan aspekt, a to je moralni. To je da ljudi moraju da osjećaju odgovornost, moraju da osjećaju empatiju i solidarnost da bi se iz toga spasili. Bez toga nema spasa.”
Gotovo je izvjesno da će, jednom kada prođe, ova pandemija postati događaj o kojem će se pisati filmski scenariji. Da li će i ti budući filmovi služiti kao upozorenje, lekcija ili alat za prevazilaženje strahova, ostaje nam da vidimo. To je na kraju i cilj umjetnosti, kaže Tamara Zablocka.
“Jer nam je pamćenje kratko, pa nas neprestano treba podsjećati na opasnosti koje vrebaju ako se politički građanski opustimo. Voljela bih da ova saznanja iskoristimo za borbu protiv društvenih zala koja nama nisu bila nepoznata ni prije pandemije, a sad su još i očiglednija.”