U prvom redu dejtonske historije

Kraj novembra 1995. godine, cijeli svijet čeka na ishod višesedmičnih pregovora kojima se nastoji okončati rat u Bosni i Hercegovini. U avionu u Washingtonu, trineastogodišnji dječak čeka odluku da li će poletjeti sa aerodroma ili će ipak stići na sedmi čas matematike.

Za Johna Kruzela, novinara američke organizacije PolitiFact koja se bavi provjerom i autentičnosti izjava političara, događaji iz 1995. u vojnoj bazi Wright Patterson, 8.000 kilometara daleko od rata kojeg se pokušavalo zaustaviti, promijenili su životni put i odveli ga ka novinarstvu.

Tokom novembra 1995. zajedno sa sestrom i majkom John će sjediti u prvom redu tokom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Njegov pokojni otac Joseph Kruzel bio je jedan od trojice diplomata koji su poginuli u avgustu 1995. na planini Igman, pokušavajući doći do Sarajeva. Radio je kao zamjenik pomoćnika ministra odbrane za NATO i Evropu i bio je, ispred američkog Pentagona, član međuagencijskog tima kojeg je predvodio Richard Holbrooke, u nastojanju da sklope mir u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini.

“Mislim kada sam kao dijete svjedočio događajima u Daytonu da sam samo sve snimio u svojoj glavi, da sam želio zapamtiti što više toga i sačuvati za kasnije kada sam intelektualno i emocionalno sposobniji da razumijem to što je moj otac radio.”

Banalnost zla

“Usred pregovora u Daytonu, mislim da je bio dvanaesti dan, doletjele su porodice poginulih diplomata. U tom momentu dali su nam priliku da se sretnemo sa Alijom Izetbegovićem, Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem”, pojašnjava John događaje koje su doveli do toga da se, tokom pregovora kojima se pokušao postići mir, susretne sa Miloševićem. Obzirom da mu je otac umro samo par mjeseci ranije, John kaže kako su u momentu kada su doletjeli u vojnu bazu još uvijek tugovali i da se ne sjeća svega iz tog perioda.

“Ali sjećam se da sam se sreo sa Miloševićem. U tom momentu nisam baš razumio zbog čega se ratuje, nekako sam shvatao da su razne strane uključene u rat, ali da je Milošević najgori. To je bila moja impresija kada sam bio mali”, prisjeća se John.

“Ali tu sam, trinaestogodišnji dječak kojeg vode u sobu da upozna ratnog zločinca. Ono što me najviše iznenadilo jeste da je interakcija sa njim bila tako svakodnevna”, pojašnjava John detalje susreta sa Miloševićem, koji mu je tom prilikom poklonio drvenu kutiju na kojoj je pisalo 'Uz pozdrave, predsjednik Milošević’ i u kojoj su se nalazili olovka, hemijska i otvarač za pisma.

“Sve je bilo nevjerovatno normalno. I tek sam kasnije u životu naišao na termin Hanne Arendt ‘banalnost zla’, i kada se osvrnem unazad mislim da je to u stvari bilo ono što sam doživio, kako se sve to činilo normalnim, kada je u stvarnosti ta osoba bila odgovorna za zločine protiv čovječnosti.”

U prvom redu historije

Tokom novembra mjeseca John i njegova porodica su dva puta posjetili Dayton. Drugi put na dan potpisivanja Sporazuma.

“Dvije sedmice nakon prve posjete dobili smo signal, mislim da je stigao iz State Departmenta, da su sve strane spremne da postignu dogovor. Ponovo, porodice su odveli u bazu zračnih snaga Andrews, koja je stacionirana van Washingtona u kojem smo živjeli.”

Porodice su se spremale na polazak, kada su dobile informaciju da su pregovori propali. Vratili su ih iz aviona nazad u Andrews bazu, gdje su gledali CNN i čekali vijesti o dešavanjima u Daytonu.

“Samo smo sjedili tamo. I bilo je malo nerealno, djetetu koje je sedmi razred i čeka strane kartografe da pregovaraju, a rezultati tog pregovora će odlučiti da li ću stići na sedmi čas matematike toga dana.”

Kako se John prisjeća, događaji koji su prethodili potpisivanju Dejtonskog sporazuma, iz njegove perspektive nekoga ko se ne nalazi u zemlji zahvaćenoj ratom, bili su malo nerealni, od prve posjete, sjedenja u avionu i bazi, čekanju ishoda i na kraju samog potpisivanja Sporazuma. No jednako tako, kako pojašnjava, ovo je za njega bilo veoma snažno iskustvo, koje će kasnije odlučiti ishode njegovog profesionalnog života.

“Sjedili smo u prvom redu i gledali lidere sa kojima smo se sreli dvije sedmice ranije, kako potpisuju dokument. I mislim, za mene lično, činjenica da sam svjedočio tome, da sam bukvalno bio u prvom redu historijskog događaja, vjerovatno je pomogla da odlučim da postanem novinar.”

Porodična žrtva

John, čiji je otac, zajedno sa dvojicom diplomata, poginuo na planini Igman kod Sarajeva, posjetio je Bosnu i Hercegovinu dva puta. Prvi put kao student tokom proljetnog raspusta, kada je satima pokušavao na planini da pronađe mjesto nesreće, a drugi put kada je kao gost tadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ive Mire Jovića održao govor u Parlamentarnoj skupštini povodom desete godišnjice Dejtonskog sporazuma.

Kako historija pamti, pojašnjava John, Richard Holbrooke i njegov tim su iskoristili tragediju pogibije američkih diplomata kako bi stvorili povoljniju klimu za pregovore, sa čim se nisu svi slagali. Za Johna nema ništa loše u tome, jer, kako kaže, oni su bili veoma posvećeni misiji.

“Ako je njihova smrt i na kakav način uticala na ishod mirovnog sporazuma, mislim da to daje više značenja njihovoj žrtvi. Želim vjerovati da je to dalo više značenja žrtvi moga oca, ta činjenica da je misija bila uspješna na kraju,” kaže John.

Govor u parlamentu

Događaji koji su se zbivali oko Dejtonskog mirovnog sporazuma oblikovali su i uticali na Johnov život i mnogo poslije susreta dječaka sa Miloševićem.

Tokom ceremonije obilježavanja deset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma susreo se sa tadašnjim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ivom Mirom Jovićem, koji mu je rekao da sljedeći put kad bude dolazio u BiH - dolazi kao gost predsjednika.

“Zahvalio sam mu se, ali sam mislio da je to vjerovatno samo diplomatski govor. Dvije sedmice poslije dobio sam poziv iz evropskog odjela State Departmenta, u kojem me predsjednik Jović poziva da sudjelujem u ceremoniji povodom desetogodišnjice Dejtonskog sporazuma koja će biti obilježena u Sarajevu i da održim govor u Parlamentu”, pojašnjava John, koji je u tom momentu imao 24 godine.

“Otišao sam, održao govor i u principu ono što sam rekao jeste da sam proveo veliki dio svog života, posljednjih deset godina, pokušavajući da shvatim žrtvu moga oca i šta je sve to značilo. Nisam siguran da to mogu definisati, nisam siguran da strane uključene u proces pregovaranja Dejtonskog sporazuma mogu da definišu to, ali mislim da je na ljudima ove zemlje da odluče da li je ta žrtva nešto značila. To ostaje na djeci koja se ponovo igraju na ulicama, budućim generacijama da se osiguraju da mir ne bude olako shvaćen. I nadam se da ćete odgovoriti potvrdno: da, pogibija mog oca je nešto značila.”

Tokom te posjete John je uspio da vidi mjesto na kojem je njegov otac izgubio život. “Ostaci auta u kojem su bili su još tu, što nisam znao. I bilo je malo šokantno vidjeti sve to.”

John, sada kao odrasla osoba i otac djeteta koje nosi ime njegovog pokojnog oca, vjeruje da danas može mnogo bolje da shvati značaj događaja kojima je svjedočio kao trinaestogodišnji dječak koji pokušava da shvati rat i proces postizanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je bio na momente prekomplikovan i za odrasle. Ono što poručuje jeste da je borba naroda koji su živjeli u ratnoj Bosni i Hercegovini navela njegovog oca da pomaže u uspostavljanju mira, ali da je posvećenost i upornost naroda BiH pomogla u očuvanju trajnog mira.