Dostupni linkovi

Likvidatori, ljudi koji žive sa nasleđem Černobila


Černobil: Kako se desila velika katastrofa
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:17 0:00

Černobil: Kako se desila velika katastrofa

Tekst: Christian Borys, (Prevela i priredila: Jasmina Lazić)

Na ulazu se parkiraju autobusi prepuni turista uzbuđenih što će konačno videti jednu od najpoznatijih i najzloglasnijih atrakcija na svetu. Pripadnici 633. vatrogasne brigade Ivano Frankivsk, međutim, ne dele tu vrstu oduševljenja.

Za njih ova zona predstavlja 48 najgorih dana u njihovim životima.

Ovi ljudi bili su među 600.000 onih koji zvanično nose ime – likvidatori. Među njima su civili, rezervisti i vojna lica poslati u nuklearnu elektranu u Černobilu (Ukrajina), da pročešljaju područje najgore nuklearne katastrofe. Došli su iz svih krajeva nekadašnjeg Sovjetskog saveza.

Ovi ljudi su sakupljeni u čitavom Sovjetskom savezu i poslati u zonu katastrofe nakon što se dogodila eksplozija četiri nuklearna reaktora 26 aprila 1986.

Njihov zadatak je bio da, uz malo ili nimalo opreme, ublaže posledice havarije koja se dogodila nakon eksplozije nuklearnih reaktora 26. aprila 1986. godine i ugrozila delove Ukrajine, Belorusije i Rusije.

Likvidatori su mesecima radili kako bi prevenirali izbijanje bolesti i osigurali područje od 30 kilometara u okolini mesta havarije, napravili su betonske sarkofage oko uništenog reaktora, gasili požare, evakusiali ljude i distriburiali pilule sa jodom.

Nikada nisu bili obučavani za takav posao, ali zahvaljujući njima, širenje radijacije je ograničeno i spaseni su nebrojeni životi.

Lutka i cipele u školi "grada duhova" Pripjat blizu Černobila
Lutka i cipele u školi "grada duhova" Pripjat blizu Černobila

“Nismo imali predstavu ni o tome gde idemo, niti sa čim ćemo se suočiti”, kaže Sergej Melnik (Serhiy Melnyk), član 633. Brigade, koji je na to mesto došao dvanaest nedelja nakon havarije i tamo proveo 48 dana. “Samo su nam dali papire i rekli da napravimo izveštaje”.

Nisu svi otišli protiv svoje volje. Neki su se tamo uputili i jer su osećali da je to njihova dužnost. Ali svi su bili jednako izloženi ličnom riziku i bili dezinformisani. Čak i godinu dana nakon eksplozije, oni koji su se pridružili čišćenju nisu znali kolikoj se opasnosti izlažu.

Konstantin Hončarov (Kostyantyn Honcharov) je dobrovoljac koji se likvidatorima pridružio 1987. godine. Priznaje da, dok je napuštao svoj dom Simfereopol na Krimu, nije imao jasnu ideju o tome u šta se upušta.

“Nisam znao koliko će situacija biti loša”, rekao je. “Samo sam želeo nekako da pomognem”.

Za svoj trud mnogi likvidatori su dobili društvene povlastice, ali ta nadoknada ne može da utiša zebnju od budućnosti koja ih čeka.

Hončarov kaže da je većina muškaraca iz njegovog tima ili bolesna ili su umrli. “Naravno, ja izgledam zdravo spolja, ali unutra je mnogo problema”, kaže.

To što su bili slepi za opasnost kojoj su bili izloženi je posledica dezinformacija koje su širile sovjetske vlasti.

“Sovjetski mediji su emitovali poruku da je sve u redu i da nema opasnosti”, kaže Sergej Kvit, koji je do nedavno bio ministar nauke i obrazovanja u Ukrajini. U vreme nuklearne katastrofe studirao je žurnalistiku u Kijevu. “Uprno su ponavljali isto: ‘Ne brinite, sve je u redu. Nastavite sa svojim životima’”, dodaje.

(Trideset godina kasnije: Černobilski inženjeri u kontrolnoj sobi)

Ali četrdesetdevetogodišnja Irina Žukova (Irina Zhukova) kaže da iako niko nije znao tačne razmere katastrofe, vremenom su počele da kruže opominjuće glasine: “Mi, naravno, nismo znali ništa, ali bilo je nemoguće sakriti da se nešto ozbiljno dogodilo, čim je toliko vojnika pozvano da budu likvidatori.”

Mihajlo Averšin (Mykhaylo Avershin) pedesetjednogodišnji likvidator koji živi u Kijevu, primećuje da je stanovništvo bilo praktično ravnodušno nakon katastrofe, jer su verovali zvaničnim saopštenjima.

“Ljudi nisu dovodili u pitanje ono što državni mediji kažu”, objašnjava Averšin. “Kako uopšte i da razvijete bilo kakvu intuiciju ako nikada pre niste imali alternativni izvor informacija”, pita se.

Averšin koji je u vreme akcidenta bio mlad vojnik u sovjetskoj vojsci, kaže da je odmah po eksploziji brodom bio upućen u Černobil zajedno sa mnogo drugih mladića.

“Nismo znali šta je radijacija i bili smo prvi koji koji su počeli da raščišćavaju teren”, kaže on. “Vojnici poreklom sa sela pogotovo nisu imali pojma o čemu se radi”.

Kako bi ilustrovao koliko ljudi nisu bili svesni toga šta se dešava, Averšin otvoreno govori o stvarima koje su se odigravale na terenu.

“Neki su čak sekli radijatore iz napuštenih domova da bi ih prodali u staro gvožđe. Ono što su zapravo isekli tom prilikom bilo je nekoliko decenija svog života.”

“Jedan od momaka je našao padobran koji je trebalo da isporuči pesak do reaktora i odlučio da ga ukrade”, priseća se. “Želeo je da mu od toga žena sašije pantalone jer je materijal bio izuzetno kvalitetan.” Drugi su, otkriva, krali automobile i metalne predmete.

“Neki su čak sekli radijatore iz napuštenih domova da bi ih prodali u staro gvožđe. Ono što su zapravo isekli tom prilikom bilo je nekoliko decenija svog života.”

Njihovi nadređeni bili su slabo informisani, nisu imali dovoljno sredstava da zaštite svoje vojnike i/ili jednostavno nisu marili za njihovo zdravlje.

“Kada smo stigli ovde imali smo samo šatorsko krilo, spavali smo na zemlji”, seća se Vasil Romano. “Neki komandanti su nam rekli: ‘Ovde ima sena. Uzmite to kao posetljinu’. Zaista smešno.”

Na pitanje da li mu je nadređeni dao nekakvu zaštitnu opremu drugi član 633. Brigade se smeje i vadi stare fotografije: “Vidite ovo?”, kaže i pokazuje na fotografiju vojnika koji nosi nešto što liči na mali zavoj preko nosa. “Ovo je bila naša zaštita”.

Jedan od vođa 633. Brigade, živahan čovek u kasnim šezdesetim, Jaroslav Olejnik (Yaroslav Oleynik) priznaje da su njegovi nadređeni brzo prestali da prate unos zračenja.

Sveća za pripadnike vatrogasne brigade
Sveća za pripadnike vatrogasne brigade

“Dali su nam neke uređaje i stavili ih na našu odeću. Proveravali su dva dana, ali trećeg dana su nam ih jednostavno oduzeli”, smeje se. “Zaključili su da je svaki od nas bio previše izložen radijaciji. Onda su nam tražili da sami napišemo koliko smo bili izloženi radijaciji u svakoj smeni, tako da bismo mi upisali bilo koji broj.”

Zvanično, broj onih koji su stradali neposredno od nesreće u Černobilu je nekoliko desetina. Zato je broj smrtnih slučajeva od raka i drugih bolesti povezanih sa izlaganjem radijaciji i dalje diskutabilan.

Velika studija koju su Ujedinjene nacije objavile 2005. godine kaže da je manje od 50 smrtnih slučajeva dovedeno u direktnu vezu sa havarijom.

Međutim, kako je rečeno, oko 4.000 smrtnih slučajeva među likvidatorima, evakuisanima i stanovnicima kontaminiranih područja se mogu dovesti u vezu sa posledicama radijacije.

Organizacija Greenpeace, je međutim oštro kritikovala izveštaj UN procenjujući da je katastrofa u Černobilu rezultirala sa oko 200.000 smrtnih slučajeva između 1990. i 2004. godine. Takođe su naveli i brojne druge posledice kao što su prerano starenje i neurološki i psihološki poremećaji.

Specijalna komisija pri ukrajinskom ministarstvu zdravlja, u međuvremenu, je došla do zaključka da oko 20.000 likvidatora umire svake godine od bolesti koje su posledica katastrofe u Črnobilju. Na to ukazuje Dmitro Bazika (Dmytro Bazyka), generalni direktor nacionalnog centra za nuklearnu medicinu u Kijevu.

(Černobil – zemlja mlijeka i meda?)

Uprkos svemu, mnoge likvidatore država je jednostavno – napustila.

“U početku su vlasti pazile na nas”, kaže Olejnik. “Dobro su nas tretirali, zato što su znali ko smo. Kasnije su zaboravili na nas.”

Vlada Ukrajine je 1997. godine je razmotrila tvrdnje o nelegitmnim isplatama nadoknade likvidatorima nakon čega je hiljade njih momentalno ostalo bez ikakavih povlastica. Mnogi drugi su bili primorani da dokažu da im državna pomoć zaista treba. “Na sudu bi bila doneta odluka da se nastavi sa isplatama, a onda bi izvršni organi to sprečili”, kaže Olejnik. “Vreme, naravno ide, i mnogi su umrli a da nisu dočekali da im se nadoknade isplate.”

Ipak, kaže Olejnik, njegova komisija je uspela da povrati status 96 likvidatora, koji su zahvaljujući tome dobili besplatan javni prevoz, dodatnu zdravstvenu negu i mesečne zarade.

Trideset godina nakon katastrofe preživeli članovi 633. Brigade deluju pomalo šokirani dok gledaju ljude koji su se okupili pred ulazom u ovu zonu. Za gotovo 10.000 turista koliko ih godišnje dođe, to izgleda kao avanturistički park. Ali ne i za likvidatore.

I dan danas, uprkos problemima koje im je njihovo angažovanje u Černobilu donelo, mnogi od njih kažu da bi ponovo postupili – isto.

XS
SM
MD
LG