Dostupni linkovi

Bankrot investitora je vrh ledenog brijega


Najnoviji slučaj, prethodno pompezno najavljivane ruske investicije u bečićki hotel "The Queen of Montenegro", samo je vrh ledenog brijega megalomanskih obećanja ruskih tajkuna, koja su dodatno podgrijavana od strane predstavnika vlasti.

Razlog čitave serije debakla ruskih poslovnih projekata u Crnoj Gori, uglavnom se pronalazi u lošem kvalitetu samih ulagača kojima je često jedina namjera pranje novca, ali i lakomost Vlade kojoj je „svaki novac dobar“.

“Što smo tražili, to smo i dobili”, rekao je za naš Radio predsjednik kompanije Šajo Group Žarko Rakčević, govoreći o crnogorskom iskustvu sa ruskim investitorima, čiji projekti ovdje doživljavaju potpuni debakl.

Pompezne najave grandomanskih projekata, podgrijavane su izjavama predstavnika vlasti koja danas, o tome ne želi da govori. U Ministarstvu ekonomije kažu da je nadležno Ministarstvo uredjenja prostora, a tu opet kažu – nismo mi.

Žarko Rakčević kaže da nema zemlje na svijetu koja je toliko favorizovala strane investitore na štetu domaćih, a fenomen “isparavanja” najavljivanih projekata, vidi kao logičan rezultat lakomosti vlasti koja je imala neselektivan pristup kvalitetu investitora i samog novca koji ulazi u Crnu Goru:

„Mislim da su rijetke zemlje na svijetu gdje je do izražaja došla mantra - da se novcu ne gleda „u zube“ kao što je u našoj Crnoj Gori. Zvanični državni pristup je da novac nema miris, nema ukus i da mu uopšte ne treba gledati „u zube". Ja mislim da taj pristup nije dobar, jer tamo gdje je svaki novac jednak, ozbiljni investitori ne dolaze.“

Najnoviji slučaj propasti bombastično najavljivanog projekta je slučaj ruske Korston grupe, koja je ljetos preuzela upravljanje elitnim bečićkom hotelom “The Queen of Montenegro”, a sada, njihvi ljudi pakuju kofere.

BANKROTIRANI MIJARDER

Obećanja Rusa, da će bečićku “Kraljicu” pretvoriti u novi kockarski raj, uz dodatne investicije u renoviranje i dogradnju hotelskog kompleksa, pretvorila su se u prah.

Kulminiralo je objavljivanjem namjere uprave da dijeli otkaze i zatvori hotel. Ovu informaciju je, u medjuvremenu, podgoričkom radiju “Antena M”, potvrdio i direktor i suvlasnik hotela “The Queen of Montenegro” Dragan Ivančević, a ekonomski analitičar Vasilije Kostić, komentarišući gorak ukus koji ostaje iza ruskih investitora kaže: “Vjerovali smo nečemu, čemu nijesmo smjeli”.

„Nijesmo mogli očekivati neke spektakularne rezultate kada su u pitanju određene firme iz Rusije, zato što otvaranje tržiša ne znači da su ruske kompanije odjednom postale kompanije sa tradicijom i velikim poslovnim znanjem i iskustvom.“

Slučaj debakla ruskih investitora sa hotelom “The Queen of Montenegro”, samo je ledeni brijeg njihovih bombastično najavljivanih, i potpuno neuspješnih poslovnih zahvata u Crnoj Gori.

Ruski tajkun Oleg Deripaska je proglašavan spasiteljem podgoričkog Kombinata aluminijuma koji će modernizovati to preduzeće, a od lokacije na kom se nalazi, stvoriti ekološku oazu. Danas Vlada mora da spašava i kompaniju i radnike, finansirajući socijalni program i garantujući za buduće kredite preduzeća.

Novembra 2005. predstavnicki ruske kompanije Midlend, koji su preuzelli nikšićku Željezaru, bukvalno su preko noći pobjegli iz Crne Gore, iako je ova firma proglašavana za kvalitetnog strateškog partnera.

Turistički kompleks kompanije Mirax ruskog, najvjerovatnije bankrotiranog, milijardera Sergeja Polonskog, na brdu zavala kod Budve je sada samo gomila betona i gvoždjurije, a hotel “Jedro” koji je trebalo da se tu gradi, i bude jedan od simbola crnogorskog turizma, odavno je već zaboravljen.

Razlog za olako prihvatanje ruskih ponuda ekonomski analitičar Vasilije Kostić vidi u principu kojim se rukovodila Vlada – najviša ponudjena cijena je smatrana i najboljom ponudom:

NAJVEĆA PRAONICA

„Najviša ponuđena cijena na papiru uvijek se u praksi pokaže da nije to, kada dolazi od firmi koje nemaju dugu poslovnu politiku.“


Nekada “4. jul”, a sada "Monte Casa", je petrovački hotel koji je prodat Rusima za 2,6 miliona. Hotel je otvoren 2007. godine, tek nakon brojnih upozorenja Ministarstva turizma da će ugovor biti raskinut.

Prošlog proljeća, mediji su konstatovali da je ovaj, jedan od najljepših hotela na primorju, već mjesecima prazan, i to ne samo bez gostiju, već i da ga ni menadžment i ruski vlasnici, predstavnici kompanije „Moskovskaja trastovaja grupa“ ne obilaze, iako je u njegovu modernizaciju uloženo preko 10 miliona eura.

Za ovaj hotel, koji godinama nije radio, kao što je to maltene i sada slučaj, u poslovnim krugovima se špekulisalo da je paravan za pranje novca, ali tako nešto do sada još nije otkriveno i dokazano. Inače, pranje novca je pojam koji se u više navrata povezivao sa ruskim poslovnim poduhvatima.

Jedan od njih je i privatizacija ulcinjskog hotela “Otrant”, za koji je bio zainteresovan i predsjednik Šajo grupe Žarko Rakčević, čije je iskustvo sa Rusima okončano sudskim epilogom. Rakčević je tokom petogodišnjeg sudskog procesa tvrdio da je ulcinjski hotel “Otrant” privatizovan nezakonito i sa elementima pranja novca, ocjenjujući da se svi: od predsjednika Privrednog suda, preko Uprave za sprječavanje pranja novca, do Tužilaštva, trude da sakriju kakav je “strateški partner” kupio hotel.

Rakčevićeva firma je tražila da se ruska kompanija diskvalifikuje iz postupka prodaje “Otranta” zato što nije ispunjavala ključne, a ni formalne uslove. Umjesto toga njena ponuda je proglašena za najbolju i hotel je prodat Rusima za 2,5 miliona eura i petogodišnje investicije od 4,5 miliona. Pobijedili su na tenderu sa poenom prednosti u odnosu na Rakčevićevu kompaniju.

Iz kompanije Žarka Rakčevića su tvrdili da je za kupca “Otranta” izabrana kompanija u stečaju, koja ne izvršava poreske obaveze, i da je plaćeno preko najveće praonice novca u Bugarskoj:

„To je bio jedan od potpuno očiglednih primjera pranja novca gdje opet bio primjenjen taj princip - da to nije važno, i gdje su državni organi zaduženi da vode računa o tome da se dokazi, koje smo mi pribavili, relativiziraju.“
XS
SM
MD
LG