Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Bregović za RSE: Odrastao sam


Goran Bregović za vrijeme intervjua za RSE
Goran Bregović, sarajevski muzičar i kompozitor sa više adresa u svijetu, održao je u četvrtak sa svojim "Orkestrom za svadbe i sahrane" iznimno uspješan koncert na najljepšem praškom trgu Staromestske namesti.

Video i audio izvještaje sa ovog koncerta ćete moći pogledati u toku dana

Koncertu je prisustvovalo nekoliko hiljada Pražana koji su dva i po sata plesali u ritmu balkanske muzike.

Uoči koncerta, sa Bregovićem je razgovarao Nenad Pejić, jedan od direktora Radija Slobodna Evropa.

RSE:
Gorane, Ti si jedan od onih ljudi koji su uspjeli da sebe i svoju obitelj uzdignu jednu stepenicu više i u smislu znanja i u smislu životnog standarda. Da li je postojao neki trenutak kada si odlučio da moraš otići korak više? Da li je to bilo opredjeljenje, borba za život, za preživljavanje, ili si se zasitio rock and roll-a?

"Vrhunac karijere u šezdesetoj"
BREGOVIĆ:
Još u vrijeme Bijelog dugmeta imao sam neke pokušaje da odrastem. Umjetnici vjerovatno rade cijeli život jednu te istu stvar, ne skaču mnogo sa teme na temu. Vjerovatno postoji želja da se izađe iz pelena. Svako hoće da odraste. Mislim da je to stvar odrastanja. Rat je nas sve primorao da odrastemo. Mi, koji smo konzervirali svoje stanje profesionalnih mladića, smo morali odrasti u ratu. Vjerovatno je samo to bio razlog. Mislim da sam odrastao.

Moj razlog za bavljenje muzikom, taj neki đavo iznutra, koji to gura, je uvijek isti. Samo se promijenila odjeća, zamijenio sam pelene kratkim pantalonama i kratke pantole dugim.
Moj razlog za bavljenje muzikom, taj neki đavo iznutra, koji to gura, je uvijek isti. Samo se promijenila odjeća, zamijenio sam pelene kratkim pantalonama i kratke pantole dugim.


RSE: Jedno je biti kvalitetan sa Bijelim dugmetom, u jednom malom geografskom prostoru, a drugo je biti kvalitetan sa ozbiljnijom muzikom i orkestrom, na neuporedivo većem geografskom prostoru. I tu si skočio korak više – prešao na ozbiljniju stvar i još iskoračio u kvalitetu. Bio si na vrhu sa Bijelim dugmetom, sad si opet na vrhu sa svojim ¨Orkestrom za svadbe i sahrane¨. To više nije odrastanje.

BREGOVIĆ: Vjerovatno sam imao sreće da je svijet postao znatiželjan. Uvijek je, naravno, bio znatiželjan šta se to kuha na Balkanu, ali sada može da zadovolji tu znatiželju. Nikada u istoriji nisu male kulture tako uticale na velike kao danas. U tu znatiželju sam ja upao kao neki savremeni kompozitor iz jedne male kulture. Malo sam i talentovan, naravno. Ono što je drugima teško, ja radim lako. Stvari koje su drugima nezamislive, radim lako. Moj hendikep je taj što smo mala kultura. Sve je nama teže. Dolazimo iz malog jezika. Pogotovo je teško kompozitorima. Možeš otići u knjižaru i kupiti najveću istoriju muzike i nećeš u njoj naći nikoga od nas, ama baš nikog.

¨KAD SAM PAO SA VIŠNJE...¨

RSE: Znam novinara koji je vrtlar, ljekare koji su medicinske sestre, inžinjere koji su tehničari. Svi mi, koji smo pobjegli sa našeg prostora, smo se morali spustiti na niži nivo i dokazivati da smo tehničari, iako smo inžinjeri. Da li si i ti to morao?

Goran Bregović i Nenad Pejić u razgovoru
BREGOVIĆ:
Imao sam sreću da sam bio u Parizu. Ostatak Evrope sada uči to što Pariz zna već stoljećima, a to je - ako je neko došao iz Juge ili Rusije, nije obavezno da bude lopov ili fizički radnik. Može biti i umjetnik. Malo je mjesta na zemaljskoj kugli na kojima je to moguće kao u Parizu. Pariz ima dugu istoriju egzila, od ruskih i skandinavskih pisaca, do španskih slikara. Pariz od toga napravi mješavinu koja se zove francuska kultura. Francusku kultura čine ogromnim dijelom stranci. Kada sam nedavno pao sa višnje, dobio sam telegram od francuskog ministra za kulturu, da me ohrabri, ne od našeg - ni hrvatskog, ni srpskog, ni bosanskog - nego od francuskog. To je talent Pariza koji drugi treba tek da uče.

RSE: Kod nas ne vole uspješne, gdje je razlog tomu da se ti ljudi sa naših prostorima pljuju? Kao da im smeta što je neko uspio. Da li je to ljubomora?

BREGOVIĆ: Ja sam Sarajlija i navikao sam da u maloj sredini ne smiješ da strčiš - čak iako si se rodio viši, malo se sagneš. U maloj sredini to je pitanje ukusa i to ne tražim od naših sredina. Ali nadoknadi se to na drugi način. Kad sam ležao u bolnici kad sam pao sa višnje, nema Sarajlije u Beogradu koji nije bio kod mene da me obiđe. Sarajlije, koje se nisu vidjele od rata, vidjele su se kod mene u bolničkoj
Ja sam Sarajlija i navikao sam da u maloj sredini ne smiješ da strčiš - čak iako si se rodio viši, malo se sagneš.

sobi. Nema našeg restorandžije koji mi nije poslao čorbu, a srpski kralj i kraljica su mi poslali korpu voća.

RSE: Skoro si se vratio iz Amerike. Amerika je za naš pojam jedan svijet visoko industrijaliziran i teško razumije našu kulturu, tu mješavinu muzike i mješavinu kulture koju nosiš. Kako su te primili? Da li su te iznenadili?

BREGOVIĆ: I kod njih postoji znatiželja. Nisam bio iznenađen. Svirao sam u Njujorku dva ili tri dana zaredom u ¨Linkoln¨centru. Kada sam prvi put došao na konferenciju za štampu, prije koncerta, na prvom spratu trešte trubači. Ja mislio neki naši došli ali to su bili američki trubači koji su došli da me pozdrave. U ¨Linkoln¨ centru je bilo više od pola sale profesionalaca, što agenata, što DJ-a, što muzičara. Naravno da ima znatiželje za muzikom sa tih naših prostora. Mi smo njima, zbog ovog užasa, postali poznati u lošem smislu, ali je to ipak probudilo neku znatiželju. Muzika je govor, način na koji mi komuniciramo.

U Njemačkoj su tako iskopali frulu staru 20.000 ili 30.000 godina. To dokazuje staru tezu da je muzika prvi ljudski govor, da smo, prije nego smo naučili da govorimo i prije nego smo imali religiju i politiku, pravili ritam i tako se sporazumijevali sa svijetom koji nas straši. To objašnjava zašto se muzikom tako lako sporazumijeva. Ako dobro govoriš jezik koji se zove muzika, onda lako preskačeš granice.

¨PRVO SAM RADIO ŠTO SAM MORAO A SAD ZATO ŠTO HOĆU¨

RSE:
Uživaš, izgleda mi.

BREGOVIĆ: Ne postoji niti jedan suvremeni kompozitor koji tako uživa u poslu kao ja. Svirao sam na mjestima koja ne možeš da zamisliš: u glavnom gradu Kurda na iračkoj granici, u Sibiru, u Gruziji, u Tel Avivu, Bejrutu, na Islandu, na najudaljenijim i najčudnijim mjestima i u najboljim dvoranama. Nigdje ne odbijam da sviram. Ja sam putujući starinski kompozitor i muzičar koji mora svoju muziku da predstavi uživo. Nikada neću biti na televiziji, niti se tamo guram. Zbilja uživam u ovome što radim. Stalno dobivam potvrdu o tome da, ako dobro govoriš taj jezik, koji se zove muzika, jednake su reakcije i
Ja sam putujući starinski kompozitor i muzičar koji mora svoju muziku da predstavi uživo
na Islandu i u Palermu iako mi imamo predrasude da su oni na sjeveru hladni, a ovi na jugu temperamentni. Muzika je jezik koji se razumije, ako se dobro radi.

RSE:
Kada pogledaš spisak ljudi sa kojima si radio, turski, grčki, poljski muzičari i mnogi drugi. Da li se ti to još uvijek tražiš u toj muzici ili još uvijek odrastaš?

BREGOVIĆ: Meni se može da radim sa najboljim, da radim sa ljudima koji su talentovani, koji me guraju, od kojih nešto dobivam za uzvrat za ono što im dajem. Cijeli život imam sreću da radim sa talentovanim. Sreća me je krenula još više od rata na ovamo. Okružen sam stalno sa talentovanim.

RSE: Nemiran duh, a iduće godine puniš 60?

BREGOVIĆ: Najgore je što imam vrhunac karijere u 60-toj. Sada bi trebalo da sam u silaznoj liniji. Objektivno, osjećam da sam u uzlaznoj liniji. Sada pišem dobro, sada imam najbolju priliku da pišem, a to je sve samo zato što sam pomakao početak rada. Nisam radio u vrijeme kada ste vi svi radili. U periodu od 24 do 40 godine života nisam ništa radio. Cijelo ¨Bijelo dugme¨ nema 100 pjesama. Svirao sam koncerte jednom u dvije ili tri godine zbog poreza koji je bio 90 posto, pa me mrzilo da radim. Samo sam pomakao početak. Počeo sam da radim u ratu, iz nužde.

RSE: Radiš puno, ne zato što moraš, već zato što hoćeš?

BREGOVIĆ: Prve dvije-tri godine rata sam morao da radim. Da se ne lažemo, dok sam živio u Sarajevu bio sam bogat, mlad i slavan. U jednom danu, sve što sam imao u bankama u Jugoslaviji, sam izgubio. Sve materijalno što sam imao je nestalo u tom danu. Našao sam se u Parizu, gdje sam imao mali stan i jedan račun u banci, koji mi je tada samo pravio paniku. Zato sam prve dvije-tri godine radio iz nužde i radio sam sve. Ništa nisam odbijao, sve što nikada ne bih radio, radio sam. Znao sam da, ako hoću da imam slobodu da radim za pare ono što bih volio da radim džabe, moram se za to izboriti. Tako zamišljam umjetničku slobodu - za novce raditi ono što bi volio da radiš i besplatno.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG