Dostupni linkovi

Iranska revolucija iz ugla iranofila


Demonstracije u Teheranu 1979. godine

Piše: John Limbert

“Uprkos bavljenja Iranom više od 40 godina, često sam bio u krivu u vezi događaja koji su se tamo desili. Na primjer, u avgustu 1979. godine, šest mjeseci nakon revolucije, otišao sam u Teheran kao američki diplomata sa nadom da se možemo suočiti sa novom realnošću te ponovo izgraditi odnos sa bilo kojom vladom koja je zamijenila monarhiju. Nakon svega, mislio sam, Iran i dalje mora prodavati svoju naftu i održavati vojne odnose sa ostatkom svijeta. Naša misija bila je da popravi nezdrav i loše postavljen odnos koji je Amerika imala u vrijeme Irana pod vodstvom šaha. Ponekad je izgledalo da ovaj odnos vode trgovci oružja i maheri raznih vrsta.


Da li sam bio glup i naivan da mislim da možemo izgraditi nešto bolje na ruševinama naših prijašnjih odnosa? Bio sam u krivu, ali neku utjehu pronalazim u činjenici da sam u svojim iluzijama imao dosta istomišljenika, i Iranaca i Amerikanaca. Nakon svega, mnogi od mojih dobro obrazovanih i prosvijetljenih iranskih prijatelja su marširali i vikali za islamsku republiku, koja je kasnije odbila i njih i njihove vrijednosti.

Naravno, svi smo pogrešno razumjeli realnost. Mnogi Iranci koje smo znali bili su vrlo slični nama. Mogli su razgovarati o politici duboko u noć i pisati briljantne analize. Ali, nisu imali kvalitet kojim se dobija revolucija. Nisu imali okrutnost i nemilosrdnost da bacaju kiselinu na žene, organizuju ulične bande, ili da ubiju urednika opozicionih novina. A kada je politička borba postala ozbiljna, naši iskreni i tolerantni prijatelji, koji su polagali nade u nešto bolje što će se izroditi iz revolucije, bili su stjerani u kut onih koji bili mnogo žešći i brutalniji.

Šta god smo radili u Iranu, mi nikad nismo uspjeli da izgradimo taj novi odnos sa islamskom republikom. Umjesto novih i zdravih odnosa, temeljenih na uzajamnom poštivanju i uzajamnim interesima, mi sada imamo islamsku republiku gdje je anti-amerikanizam utkan u ideološku tkaninu države i gdje malo ljudi može reći da Iran može postići više kroz dijalog, nego kroz nesvjesno ponavljanje slogana.
Mi takođe imamo popularno američku o gledište o Iranu kao centru bezakonja, fanatizma i terorizma. Iranski putnici se maltretiraju i meta su svake birokratske prepreke koje naš plodni um može izmisliti.

S pozitivne strane (za SAD), trenutno postoji ogromna, prosperitetna i dobro obrazovana iransko-američka zajednica. Za njihovo prisustvo treba da zahvalimo vlastima islamske republike, čija je politika nama poslala njihove najbolje doktore, naučnike i privrednike.
Kako smo mi Amerikanci doprinijeli ovakvom ishodu? Navešću četiri načina.

Prvo, mi smo odbili da priznamo iransko gledište da su Amerikanci bili stvarna snaga iza trona u Teheranu. Prema izjavama očevidaca, pokojni šah je osjećao da ga stranci mogu ukloniti kad god im ne bude odgovarao. Nakon svega, oni su ga vratili na vlast 1953. godine; a vratili su i njegovog oca na vlast 1921. godine, da bi ga skinuli 1941. Potvrdili smo najgore sumnje Iranaca 1973. godine, kada smo poslali šefa CIA-e u Iran kao ambasadora.
Drugo, mi smo potcijenili moć religije u društvu gdje se religijoznost miješa i takmiči sa hedonizmom . Mi smo razgovarali sa našim sekularnim iranskim prijateljima, koji su bili daleko od realnosti njihovog vlastitog društva kao i mi. Nismo mogli da vjerujemo da moćni lik ajatolaha Homeinija, njegovo odbijanje da šuti, te njegova nepotkupljivost mogu toliko da utiču na milione Iranaca.

Treće, mi smo sebi dozvolili da vjerujemo da je šah popularan te da vodi Iran ka modernoj industrijskoj ekonomiji. Kada sam otišao u Iran tokom 60-ih, bio sam iznenađen kada sam vidio koliko je mnogo obrazovanih Iranaca srednje klase indiferentno, ako ne i neprijateljski raspoloženo prema monarhiji.
Konačno, neke naše akcija su bile ocrtane i slijepe.Jedan američki ambasador navodno je prikupio novac od šaha za kampanju Richarda Nixona 1972. godine. Drugi se vratio u Iran nakon funkcije ambasadora kao vođa grupe privrednika. A naša Služba za vanjske odnose nikad nije razvila stručni okvir sličan onome koji smo imali u Japanu, Sovjetskom savezu ili arapskim zemljama. Mladi uposlenici Službe koji su govorili perzijski bi odslužili mandat u Iranu i nikad se ne bi vratili.

Prije 30 godina, u metežu koji je nastao nakon februarske revolucije, koalicija koja je skinula šaha s vlasti ubrzo se raspala. Religiozne ideologije dovele su do toga da nastane politička divljina. Kao rezultat, islamska republika će godinama biti crna ovca u međunarodnoj familiji. Za većinu Iranaca, trijumf ekstremista imao je strašne posljedice. Na primjer, kada je Irak napao Iran u septembru 1980. godine, ko je stao na stranu islamske republike, koja je već odvratila one koji su trebali biti naši prijatelji? Nekoliko godina kasnije, kada je Sadam Husein koristio otrovni gas protiv iranskih snaga, ko je protestovao?

Događaji koji su se desili u prvih par mjeseci, uključujući upad u Američku ambasadu u novembru 1979. godine, doveli su do nepovjerenja, sumnje i neprijateljstva između SAD i Irana, a koje traje i danas. Svaka akcija i izjava sada se tumači kao neprijateljski potez, koji zauzvrat opravdava međusobno neprijateljstvo. Tako je iranski putnički avion koji je poletio iz Bandar Abbas postao lovac F-4 koji napada američki ratni brod. A onda su razbojnici u Teheranu na smrt prebili kanadskog fotoreportera jer je slikao studente koji su demonstrirali. Drugi razbojnici su maltretirali i zatočili intelektualce jer su razgovarali sa američkim kolegama o AIDS-u ili filmskoj industriji. Na kraju dana, koliko je lako reći: “Morali smo ubiti ovog pisca/pjesnika/prevodioca kako bi zaštitili našu revoluciju protiv Amerikanaca”.

Iranci su morali da se nose sa lošom vladavinom dugo vremena. Prije više od šest vijekova u gradu Shirazu, kada je pjesnik Hafez pisao pjesme koje su postale jedne od najljepših u lirskoj poeziji, brutalni fanatici, koji su vladali tim iranskim gradom, nametnuli su svoje okrutne restrikcije Hafezu i ostalim stanovnicima.

“Danas, kao i u to doba, iranski narod zaslužuje bolje nego što imaju. Ovi kreativni i humani ljudi bi trebali imati šansu da ispune svoje talente i svoje snove u miru, slobodi i sigurnosti bez straha da će ih neko strpati u zatvor zbog izražavanja drugačijeg mišljenja ili nošenja pogrešne odjeće. Prije 30 godina ja, kao i mnogi moji iranski prijatelji, smo se nadali da će revolucija donijeti takvu šansu. Danas, ja još čekam”.

*****
Autor komentara John Limbert je bivši američki diplomata koji je proveo više od godinu dana kao taoc u Iranu između 1979. i 1981. Gledišta izražena u ovom komentaru su autorova vlastita i nužno ne odražavaju gledišta RFE/RL.
XS
SM
MD
LG