Dostupni linkovi

Po Lajčaku, ako međunarodna zajednica hoće da završi posao i ispuni misiju (u BiH), ona se tome mora posvetiti s novom energijom jer neka vrsta “spavajućeg protektorata” jednostavno neće biti dovoljna.

Američki učesnici u rijetkim vašingtonskim razgovorima o “budućnosti Bosne i Hercegovine” već su navikli na potpuno oprečne ideje zvaničnih predstavnika te zemlje o potrebi i prirodi daljeg međunarodnog učešća u njenom osposobljavanju za euroatlantske integracije.

“Međunarodna zajednica je završila posao i vrijeme je da se povuče: dok god je ona tu s ovlaštenjima da odlučuje, BiH ne može biti suverena država” – kažu jedni.

“Nama je i dalje potrebno snažno međunarodno prisustvo i učešće u ustavnim promjenama” – kažu drugi.

Amerikanci – a naravno i Evropljani s bosanskim ili balkanskim iskustvom – lako će, i ne gledajući u imena ili funkcije zagovornika ukidanja ili održavanja uloge visokog predstavnika, prepoznati da pozivi na međunarodno povlačenje dolaze iz Republike Srpske a pozivi na međunarodno angažovanje iz Sarajeva.

Već i samo postojanje te dvije krajnosti, koje – u odsustvu zajedničke međunarodne politike – otvoreno zastupaju i najzvaničniji predstavnici Bosne i Hercegovine, među stranim diplomatima, vojnim, obavještajnim, akademskim ili nevladinim analitičarima balkanskih prilika ostavlja utisak zemlje koja opstaje tek na “vještačkom disanju” međunarodnog prisustva. Ali, “svijet” nema ni interesa ni kapaciteta da ispuni želje zagovornika ni jedne ni druge krajnosti: otići – očito ne može, jer domaći piromani potežu i koncepte najvišeg rizika u vidu licitiranja “otcjepljenjem” ili “ukidanjem” dejtonskih entiteta; ostati – takođe ne može dovijeka, jer su se u 13 postdejtonskih godina namnožili novi svjetski izazovi i prioriteti u kojima se Balkan pojavljuje tek kao kakva footnote tipa “a evo kako smo to radili u BiH”.

Svijet je do sada u pokušajima uspostavljanja funkcionirajuće države iscrpio sva poznata sredstva: sporazumijevanje – predugo je trajalo da se dođe do saglasnosti i o najelementarnijim atributima državnosti i postalo je očito da bi taj korak-po-korak pristup tražio bar 100 godina da se dođe do funkcionalnog ustavnog uređenja; nametanje - bilo je i nedemokratsko i oslobađalo je domaće partnere njihove ustavne odgovornosti; partnerstvo – bilo je obećavajuće ali je prekratko trajalo, koliko i danas već zaboravljena Alijansa za promjene; vlasništvo – podrazumijevalo je domaću saglasnost o pravcima razvoja države a nje jednostavno ne može biti u krajnostima koje dominiraju na bosanskoj javnoj sceni.

Zanimljiva kritička razmišljanja o onom što je trebalo biti – a nije – urađeno za vrijeme njihovog mandata povremeno su u naknadnim sjećanjima, knjigama ili kazivanjima iznosili bivši međunarodni predstavnici. Ovaj sadašnji, Slovak Miroslav Lajčak, koji je upravo proizveden u ministra spoljnih poslova svoje zemlje, iznosi jedno takvo razmišljanje ovih dana i prije nego što je zvanično predao dužnost u Sarajevu svom nasljedniku čije se imenovanje tek očekuje: u razgovoru s novinarima Reutersa kaže kako je međunarodna zajednica baveći se drugim regionalnim pitanjima – na primjer, nezavisnošću Kosova – zanemarila Bosnu i da su nastalu prazninu popunili domaći akteri usporavajući ili čak vraćajući unazad reformske procese. Po Lajčaku, ako međunarodna zajednica hoće da završi posao i ispuni misiju (u BiH), ona se tome mora posvetiti s novom energijom jer neka vrsta “spavajućeg protektorata” jednostavno neće biti dovoljna.

Za razliku od naknadnih razmišljanja njegovih prethodnika o tome “šta bi bilo da je bilo”, ovo Lajčakovo dolazi u pravo vrijeme: međunarodna zajednica će – razgovarajući o njegovom nasljedniku – svakako razgovarati i o njegovoj misiji i ulozi i logično je očekivati da će pažljivo saslušati šta o tome kaže odlazeći visoki predstavnik koji će uz to i ubuduće imati aktivnu ulogu u evropskoj diplomatiji.

Ako cilj međunarodnog angažovanja u Bosni i Hercegovini ostaje njeno uspostavljanje kao demokratske države nepovratno na putu za evropsku integraciju i NATO, a nema naznaka da će se to mijenjati, onda za početak valja probuditi domaće partnere i vratiti ih pred školsku tablu na kojoj je već odavno ispisano “pet ciljeva i dva uslova” za zatvaranje ureda visokog predstavnika i njegovu zamjenu predstavništvom Evropske Unije: ciljevi – prihvatljivo i održivo rješenje za državnu imovinu; rješenje za imovinu odbrane; konačna odluka o Brčkom; fiskalna održivost i učvršćenje vladavine prava. Uslovi – potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruženju i pozitivna ocjena političke situacije u zemlji.
Bosna i Hercegovina se i u suočavanju s ovim “ciljevima i uslovima” pokazala kao zemlja neuporediva s bilo kojom koja je već prešla tranzicioni put: u svakoj drugoj zemlji, uslovi za pridruženje smjesta su postajali vrhunski nacionalni prioritet i motivisali sveobuhvatne reforme, samo su bosanski političari nastavili da se ponašaju kao da je vođenje njihove zemlje tamo nečiji posao.

U jednom od nedavnih vašingtonskih razgovora o euroatlantskim perspektivama BiH, neki se dobronamjeran stranac glasno upitao nije li recimo prijem u NATO realističan prvi korak – koji bi već osigurao evropsku budućnost – i prije nego što zemlja ispuni sve dugoročne uslove za prijem u Evropsku Uniju.

“Nije,” odgovorila je žena s bliskim poznavanjem euroatlantskih integracionih procesa. “ Za članstvo u NATO-u morate biti funkcionirajuća demokratska država a svi znamo da BiH to ne može biti sa sadašnjim načinom izbora državnog Predsjedništva”.

To na neki način čitavu stvar vraća na temu prvorazredne odgovornosti domaćih političkih aktera: bilo da međunarodna zajednica “odlazi” ili “ostaje” – kako to žele jedni ili drugi – neke teške poslove će morati da obave i oni sami.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG