Dostupni linkovi

Gost Utiska nedjelje RSE je profesor političke psihologije na podgoričkom Fakultetu političkih nauka, Filip Kovačević, koji govori o euforiji kojom je propraćena inauguracija Baraka Obame, o prvim potezima novog američkog predsjednika, kao i o analogiji između američke i crnogorske politike.

RSE: Kako ste doživjeli euforiju kojom su Amerikanci propratili ulazak Baraka Obame u Bijelu kuću? Prethodnih dana smo od mnogih analitičara čuli kako zaslugu treba pripisati, ne samo ličnim kvalitetima Obame i činjenici da ga je dobar dio populacije doživio kao otjelovljenje borca za ljudska prava, Martina Lutera, već prije svega katastrofalnim rezultatima vladavine njegovog prethodnika. Šta vi, kao neko ko predaje političku psihologiju i ko je živio u Americi, smatrate da je bilo presudno u glavi prosječnog Amerikanca da 5. novembra glasa za Obamu?

Kovačević: To je bila kombinacija svih ovih faktora koje ste naveli. Čini mi se da je ekonomska kriza u Americi uslovila da ljudi traže neke brze odgovore koje pređašnja administracija nije mogla ponuditi. Za vrijeme Buša je došlo do urušavanja međunarodne reputacije SAD-a i mislim da je zbog toga bilo važno, što se kaže marketinški, poboljšati poziciju Amerike u svijetu.

Čini mi se da se Obama predstavlja kao princ nade i mislim da je on izabran na krilima nade. S toga mislim da on osjeća tu veliku odgovornost da ipak nešto uradi na bolje, da se ekonomska situacija promijeni u Americi, kao i spoljno-politički profil Amerike. Koliko će on u tome uspjeti, tek preostaje da se vidi.

On je izuzetno inteligentan i oprezan čovjek koji sve bazira na činjenicama. Već neki komentatori pominju da je prelaz sa Buša na Obamu, prelaz sa jednog imperijalnog predsjedništva na empirijsko predsjedništvo. Vidjet ćemo predsjednika koji je oprezan u donošenju odluka, koji nema ideologiju nekog religioznog fundamentalizma, nego koji realno procjenjuje američki interes u svijetu i koji radi na multilateralizmu, koga je bilo vrlo malo za vrijeme Buša. Radi na tome da što više zemalja poveže da bi odgovorili na neke zajedničke izazove koji su veliki za cijelu planetu.

Od Obame se mnogo očekuje i mislim da on to zna i da će se truditi da opravda ta očekivanja. Rano je još uvijek reći da li će u tome i uspjeti. Mislim da on osjeća tu odgovornost.

RSE: Koliko već njegovi prvi potezi, rani potezi, ulivaju nadu da su opravdana očekivanja Amerikanaca o stvaranju jedne nove Amerike koja će reafirmisati svoj ugled u svijetu, a iznutra prije svega smanjiti socijalne razlike?

Kovačević: Prvi potezi Obame prije svega pokazuju pragmatizan. On je među ministrima u kabinetu zadržao neke ljude iz Buševog kabineta i pozvao je ljude koji su konzervativniji od njega u okviru Demokratske partije, kao što je Hilari Klinton. Pokušat će da ubijedi te ljude da rade za njega i da predstavljaju njegovu agendu. Tek ćemo da vidimo da li će on u tome uspjeti, ali već na samom početku vidim pragmatizam, vidim suočavanje sa realnošću.

Očekujem da će Obama uspjeti te ljude da pridobije za svoje tačke gledišta, mnogo prije nego što će ti drugi ljudi, kao što su Hilari Klinton i Robert Gejts, koji je ostao kao sekretar odbrane, uspjeti Obamu da pridobiju za svoje tačke gledišta. Vidim njih kao liberalizovane predstavnike Obame, više nego Obamu kao predstavnika neke konzervativne struje u okviru Demokratske partije. On uvijek može dovesti, poslije određenog perioda, neke ljude koji su možda bliži toj ideji univerzalizma u svjetskoj politici i nekim korjenitim ekonomskim promjenama u Americi, u smanjivanju nekog grubog izraza američkog kapitalizma i stvaranju socijalne države blagostanja u Americi.

RSE: Kako objašnjavate skokovite promjene u raspoloženju američkog javnog mnijenja? Džordž Buš je na početku mandata uživao gotovo ekstremno visoku popularnost, a Bijelu kuću je napustio kao najnepopularniji predsjednik u posljednjih 100 godina. Sada ti isti Amerikanci podržavaju Obamu sa gotovo 80 procenata. Šta se promijenilo u percepciji običnog Amerikanca i kako su ti lomovi objašnjivi, posebno ako se uzme u obzir da je riječ o državi sa dugom demokratskom tradicijom i visokom političkom kulturom?

Kovačević: Džordž Buš je od svog problematičnog izbora utemeljio svoj legitimitet na politici straha. On je oličavao jednu viziju Amerike kao nacionalno ugrožene zemlje, koja je pod stalnim napadom nekih terorista i nekih pretnji, koje čak nisu bile ni dobro definisane. To je jedna vrsta političke manipulacije - predstaviti ljudima da su ugroženi, a onda im se ponuditi kao vođa koji može da ih izbavi iz nevolje. Ali takva politika straha, za zemlju sa tradicijom o kojoj govorite, je kratkog vijeka. To se pokazalo kod Buša. On je uspio na toj politici da zaradi i drugi mandat, ali to nije moglo da traje. Ljudi ne mogu da žive u strahu. Kada žive u strahu, oni se okreću onima koji im daju mnogo više nade, prije nego onima koji propagiraju određenu vrstu militarizma.

Ne očekujem radikalne promjene kod Obame što se tiče američkog militarizma u svijetu, ali očekujem da će se smanjivati fokusi i usmjerenje na vojna rješenja globalnih pitanja i da će se više raditi na međunarodnim pravilima, pregovaranjima i slično. Za očekivati su skokovite promjene u javnom mnijenju kada postoji velika ekonomska kriza i kada se ljudi hvataju za slamku spasa.

RSE: Sam Obama je u inauguralnom govoru rekao kako su Amerikanci odabrali nadu umjesto straha i zajedništvo umjesto podjela. Ako sada napravimo oštar rez i iz te psihologije i tog socijalnog miljea smjestimo se tu gdje smo mi, u Crnu Goru, i to na nešto više od dva mjesece pred izbore, šta prvo uočavamo kao stanje duha crnogorskog birača? Da li zapravo jedan pravi galimatijas na opozicionoj sceni i sve uočljivije mahinacije režima mogu rezultirati sve većom apstinencijom glasača?

Kovačević: Obamina analogija je izuzetno dobra. Čini mi se da je u Americi nada nadvladala strah, dok u Crnoj Gori mislim da je situacija suprotna. Dakle, ovdje još uvijek strah prevladava nad nadom za promjenama, za boljim životom, za nekom odgovornijom političkom elitom na vlasti.

Čini mi se da je u Americi nada nadvladala strah, dok u Crnoj Gori mislim da je situacija suprotna. Dakle, ovdje još uvijek strah prevladava nad nadom za promjenama, za boljim životom, za nekom odgovornijom političkom elitom na vlasti...

Čini mi se da su to fundamentalne stvari zbog kojih američki građani osjećaju mogućnost da glasaju u skladu sa svojom nadom i nisu zarobljeni u svojim strahovima. To pokazuje određenu emancipaciju američkog duha i američke političke kulture. Ako se pogleda crnogorska istorija, čini mi se da su ljudi najviše i najčešće glasali iz straha da ne izgube ono što već imaju. Živjeli su u nekoj negativnoj dimenziji slobode. Čini mi se da opoziciona scena neće ni za dvadesetak godina ponuditi nekog ko je sličan Obami u Americi. Razmišljajući o tome, mislio sam da ekvivalent Obami u Crnoj Gori bi bio neki pripadnik nacionalne manjine, koji bi bio izabran na najodgovornije mjesto u državi. Možemo da zamislimo kada će se to desiti u Crnoj Gori.

Što se tiče trenutne političke situacije, ne vidim ni među crnogorskom opozicijom fokusiranje na nadu, već i kod njih vidim određenu politiku straha - ako vlast i dalje ostane na vlasti zemlja će i dalje da propada. To je sve tačno, ali treba razviti pozitivnu viziju. Uz kritiku koja je opravdana i koju potpuno podražavam, treba tražiti pozitivnu viziju razvoja Crne Gore, a ona se može desiti samo uz neku vrstu realističke saradje opozicije, gdje opozicija može da ima određeni pakt o nenapadanju, ali gdje se ne ulazi u neke čvršće saveze jer je suviše raznorodna, i ideološki i politički, da bi mogla da formira jedan jedinstveni front.

Obamina figura u Crnoj Gori ne postoji i ona neće još za dugo postojati, ali je moguće u Crnoj Gori razviti jednu pozitivnu viziju razvoja Crne Gore i građanima pokazati da se i pored straha treba zalagati za promjene i za ono što je najvažnije - za socijalnu pravdu i za pravičnost u društvu. Kako bi okarakterisao političku situaciju u Crnoj Gori? Previše straha, a premalo nade.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG